Jean Peters je istraživač njemačke neprofitne istraživačke redakcije CORRECTIV, publicist i, kako je prethodno sam definirao svoj rad, "taktički medijski umjetnik". Vodio je istraživanje naslovljeno "Tajni plan protiv Njemačke" o sastanku visokih dužnosnika ekstremno desne stranke Alternativa za Njemačku s neonacistima i pojedinim poduzetnicima – sastanku na kojem se raspravljalo o deportacijama milijuna ljudi, uključujući i njemačke državljane.

Potom je o istraživanju u suautorstvu napisao i kazališni komad, a njemački stručni časopis "medium magazin" proglasio je njega i još nekolicinu CORRECTIV-ovih novinara novinarima godine. Jean Peters se bavio i obavještajno-industrijskim kompleksom, njemačkom industrijom oružja, takozvanom aferom Ibiza u kojoj su sudjelovali visoki dužnosnici ekstremno desnog austrijskog FPÖ-a, lobijima koji poriču klimatske promjene i drugim temama.

Bio je i osnivač umjetničko-aktivističkog kolektiva Peng! s kojim je prakticirao culture jamming – odnosno akcije subverzije mainstream kulturnih institucija i korporacija, izlagao na uglednih nizu uglednih bijenala i u muzejima te surađivao sa svjetski poznatim umjetnicima. Kolektivu Peng! je 2018. dodijeljena poznata Aachenska mirovna nagrada. Također, autor je knjige objavljene u Njemačkoj pod naslovom "Kada nada umre, život se i dalje nastavlja", radi i kao kazališni autor i režiser te predaje na više sveučilišta.

Aktualna izborna kampanja obilježena je žestokim raspravama o migracijama, dijelom i zbog više smrtonosnih napada koje su počinile osobe iz migrantske populacije. Vođa CDU-a i izgledni budući kancelar Friedrich Merz pokušao je progurati antimigrantske zakonske prijedloge, protivne europskom zakonodavstvu, uz pomoć Alternative za Njemačku. Time je uništio njemački politički tabu, po kojem demokratske stranke ni na koji način ne surađuju s ekstremnom desnicom. Zbog tog su poteza u nizu gradova prosvjedovale stotine tisuća građana. Kako komentirate društvenu i političku situaciju u Njemačkoj?

To je zamka krajnjih desničara: glasno zahtijevaju red, ali njihovo rješenje je i rasističko i autoritarno. Potom takozvani konzervativci "zakona i reda" odgovaraju: "Pričekajte malo, red? To je naš posao!" – pa iz straha da ne budu nadmašeni neizbježno odu predaleko. Svojim prijedlogom u parlamentu Friedrich Merz nije samo napao zakone EU-a, kojima je Njemačka posvećena, nego je, po meni, također potkopao njemački ustav. Oduzeti nekome njemačko državljanstvo nije tako jednostavno kao što je on prikazao.

Njegov glavni parlamentarni tajnik Carsten Linnemann često se poziva na legalne principe ukorijenjene u zakonima iz nacističkog perioda, recimo kada zastupa zatvaranje 12-godišnjaka ili kriminalizaciju izbjegavanja plaćanja putnih karata kao načina deportacije. S druge strane, progresivni demokratski pokreti mobiliziraju se u neviđenom broju. Nakon parlamentarne suradnje konzervativaca s ekstremnom desnicom na ulice je izašlo preko 1,2 milijuna ljudi, što su neke od najvećih demonstracija u njemačkoj povijesti. Antifašistički pokret očito ponovno dobiva zamah.

 

AfD nastavlja osvajati prostor

Brojni europski srednjostrujaški političari preuzeli su stavove ekstremne desnice, prije svega što se tiče migracija. Legitimiranje tih ideja je čitavo političko polje pomaklo udesno. Međutim, po pitanju migracija udesno su se pomaknuli i SPD i Zeleni – koliko su oni odgovorni za rastuću klimu straha i netolerancije?

Konzervativni CDU trenutno u anketama ima oko 30 posto podrške, dok krajnje desni AfD, ugrubo, oko 20 posto. To CDU dovodi u situaciju ovisnosti ili o socijaldemokratima ili o Zelenima, što je za mnoge u stranci neugodna realnost. Kao odgovor, žele pokazati svoju nezavisnost, u strahu da će u suprotnom glasače izgubiti u korist krajnje desnice.

Ovo reflektira širu dilemu: političke pozicije stranaka koje naginju ulijevo – Zelenih, SPD-a i Ljevice – daleko su bliže međusobno nego onima CDU-a i njegovih potencijalnih koalicijskih partnera. Međutim, toliko dugo dok konzervativci odbijaju surađivati s krajnjom desnicom – što se dogodilo u Austriji – spomenuta ovisnost ostaje. U pokušaju da pobjegnu, konzervativci su reagirali napadom, poput tigra zarobljenog u kavezu koji je sam stvorio i koji frustrirano urliče dok se približava krajnje desnoj strani.

Što se odgovornosti drugih stranaka tiče, desni populisti su bili iznimno uspješni u prikazivanju migracije kao krize, često napuhujući strahove više od onog što pokazuju podaci. Kada mainstream stranke u pokušaju da obuzdaju privlačnost krajnje desnice zaoštre svoja stajališta, povijest sugerira kako im se to često obija o glavu, legitimiziranjem umjesto potkopavanjem narativa krajnje desnice. Iako je važno ne generalizirati, vidimo tragove toga kod Zelenih i SPD-a.

Ovo je još jedna zamka koju je postavila krajnja desnica: ako ne radimo razliku između politika i odgovora na politike, riskiramo da prihvatimo ideju kako je politički krajolik u potpunosti izgubljen u korist fašizma. A to jednostavno nije točno. Zeleni – a posebno stranka Ljevica – nastavljaju podržavati demokratska načela i načela ljudskih prava, odbijajući pristati na kompromis oko ovih temeljnih vrijednosti.

Ipak, ključan je i bolan bio trenutak kada su Zeleni pristali na reformu Zajedničkog europskog sustava azila, koja je pod pritiskom europskih partnera omogućila zatvaranje djece u pograničnim kampovima. Ova dehumanizirajuća politika dio je šireg globalnog trenda, a bilo je duboko obeshrabrujuće vidjeti Zelene kako po ovom pitanju popuštaju.

Čak su i unutar AfD-a mnogi članovi stranke bili kritični prema Muskovoj intervenciji. Možda im je njegova potpora dala malo medijske pozornosti, ali malo je vjerojatno da je značajno utjecala na podršku građana AfD-u. Mnogo više zabrinjava kako se druge stranke, posebno liberali i konzervativci, povijaju da bi mu udovoljili

CORRECTIV je početkom 2024. objavio važno istraživanje za koje su njegovi novinari kolektivno proglašeni njemačkim novinarima godine. Radilo se o AfD-ovom tajnom susretu s neonacističkim grupama u Potsdamu, na kojem se raspravljalo o planovima za "remigraciju" odnosno protjerivanja iz Njemačke milijuna useljenika i stanovnika useljeničkog porijekla. Osobno ste bili tajni istraživač, koji je pod lažnim identitetom posjetio hotel u kojem se sastanak odvijao. Kako ste pripremili i proveli ovo istraživanje – i koliko je u današnjoj Njemačkoj opasno istraživati AfD?

Prvo i osnovno: ja sam izabrao biti novinar. Izabrao sam istraživati radikalnu desnicu. Ovo naglašavam jer mnogi ljudi na dnevnoj razini doživljavaju rasizam, mizoginiju ili antisemitizam, a pritom nemaju izbora. Biti novinar je privilegija. A naravno, istraživati nasilne neonaciste je opasno – baš kao što je opasno izvještavati o mafiji ili ruskim obavještajnim službama. Taj rizik je dio posla pa iznimno poštujem sve kolege koji se, kako bi nastavili ovaj rad, također svakodnevno suočavaju s javnom deligitmacijom i prijetnjama smrću.

U vezi priprema oko konkretnog istraživanja: imali smo više izvora, Greenpeaceov istražiteljski tim nam je proslijedio neke informacije, a ja sam potajno otišao u hotel gdje su održali sastanak. Istraživanje je trajalo oko tri mjeseca, tijekom kojih smo koristili sve metode kojima smo raspolagali. Primjerice, čak smo iznajmili čamac sa saunom kako bismo se mogli dovoljno približiti i snimiti fotografije okupljanja. Osim samog izvještavanja, pretvorili smo svoje nalaze u kazališnu produkciju kako bismo dosegli širu publiku – nudeći kontrapunkt prolaznoj prirodi konzumacije digitalnih vijesti, vođene naslovima.

Nakon objave istraživanja održani su masovni prosvjedi i čak se raspravljalo o zabrani AfD-a. Ipak, od toga nije bilo ništa. Prema posljednjim anketama, AfD će u odnosu na prethodne izbore udvostručiti svoj rezultat. Kako objašnjavate ovaj uspjeh barem dijelom neofašističke stranke, čije su ekonomske politike pritom suprotne interesima većine?

Jednostavno nije istina da od toga nije bilo ništa. Rasprave zahtijevaju vrijeme, kao i organizirano civilno društvo koje ih potiče dalje. Na primjer, Društvo za građanska prava (Gesellschaft für Freiheitsrechte) trenutačno izrađuje opsežnu legalnu studiju kako bi se ustanovilo zadovoljava li AfD ustavne kriterije za zabranu stranke u skladu s člankom 21(2) Njemačkog osnovnog zakona (ustava Savezne Republike Njemačke, op. a.).

Njihov cilj je osigurati znanstveno utemeljenu osnovu za javnu i pravnu raspravu o ovoj problematici. Zajedno s partnerskim organizacijama, kao što je Frag den Staat, također organiziraju editaton ("editathon", riječ skovana po uzoru na "maraton", označava događaj na kojem urednici medija i internetska zajednica, kao i građani, rade na određenoj temi), gdje članovi aktivno prikupljaju dokaze koji demonstriraju neustavnu prirodu stranke.

Događa se mnogo toga, a civilno društvo je vrlo živo. Međutim, također je istina da AfD nastavlja osvajati prostor, što odražava šire globalne trendove. Razlozi su kompleksni – rastuća nesigurnost u sve kompliciranijem svijetu često gura ljude u smjeru nacionalizma. Uobičajen argument kaže da smo dosegli granicu kapitalističko-demokratskog sustava i da se sada suočavamo s dramatičnim izborom: ili zamijeniti demokraciju za fašizam ili kapitalizam za jaču društvenu regulaciju.

Oba scenarija sa sobom nose autoritarne tendencije, na različite načine – jedan protiv njihove volje kontroli podvrgava siromašne i ranjive, drugi korporacije i milijardere. No takva objašnjenja su reduktivna. Istina je mnogo složenija od bilo kojeg narativa koji sve svodi na jedan problem.

Ovaj trenutak predstavlja povijesnu šansu za Ljevicu. Ako uspiju izoštriti svoj profil, mogli bi osigurati snažnu, humanitarnu alternativu drugim strankama, alternativu koja se protivi kako neoliberalnom kompromisu, tako i puzajućoj normalizaciji krajnje desnih politika

U izbornoj kampanji je bio primijećen intervju Elona Muska s kopredsjednicom AfD-a Alice Weidel na njegovoj društvenoj mreži X. Ovaj tech-milijarder također je izjavio kako "samo AfD može spasiti Njemačku". Kako biste komentirali Muskovu intervenciju u njemačku politiku i je li pomogla AfD-u?

Pa, to je besmislica. Čak su i unutar AfD-a mnogi članovi stranke bili kritični prema Muskovoj intervenciji. Možda im je njegova potpora dala malo medijske pozornosti, ali malo je vjerojatno da je značajno utjecala na podršku građana AfD-u. Mnogo više zabrinjava kako se druge stranke, posebno liberali i konzervativci, povijaju da bi mu udovoljili. Kao što sam ranije spomenuo, pravi "slon u sobi" je pitanje regulacije: trebamo li kontrolirati bogate ili siromašne? To je uistinu važna rasprava.

Nakon izbora uglavnom se predviđa koalicija CDU-a sa SPD-om, a moguće i sa Zelenima. Međutim, nagađa se i da bi Merz mogao koalirati s AfD-om. Što su vaša očekivanja – i što bi ti scenariji značili za Njemačku i Europu?

Ukoliko ostanu u opoziciji, Zeleni bi za Merza mogli biti preopasni. Ako je pametan, nastojat će ih dovesti u koaliciju. U tom slučaju, i s obzirom na njegovo političko neiskustvo, naročito u ovim geopolitički izazovnim vremenima, vjerojatno bi svoj mandat proveo kriveći Zelene za svaki od svojih promašaja, dok će se oni boriti za preživljavanje. To bi, međutim, moglo otvoriti put austrijskom modelu, u kojem frustracija centrističkom vladavinom u konačnici ojačava krajnju desnicu.

Zbog toga se zapravo nadam da će Zeleni ostati van vlade – u suprotnom dugoročno riskiraju poraz. Socijaldemokrati se, s druge strane, uvijek žele svidjeti. Za desnicu oni ne predstavljaju veliku opasnost, bilo da su na vlasti ili u opoziciji.

Nezavisno o tome kakav će oblik imati koalicija, ovaj trenutak predstavlja povijesnu šansu za stranku Ljevica. Ako uspiju izoštriti svoj profil, mogli bi osigurati snažnu, humanitarnu alternativu drugim strankama – alternativu koja se protivi kako neoliberalnom kompromisu, tako i puzajućoj normalizaciji krajnje desnih politika.

(Foto: Yvo Mayr)

Nadu stvaramo djelovanjem

Mnogo se govori o krizi tradicionalnih medija, također u odnosu na pojavu društvenih mreža, rapidno širenje lažnih vijesti i eroziju javne sfere kao takve. Internetska stranica CORRECTIV-a kaže kako vi osobno radite na "razvoju novih formi istraživanja, kao i kreativnih formi novinarstva". Kako to izgleda u praksi – i je li to način na koji je moguće prevladati ograničenja tradicionalnih medija?

Kriza tradicionalnih medija ne uključuje samo financijske teškoće ili konkurenciju društvenih mreža – radi se o eroziji povjerenja, fragmentaciji publika, kao i činjenici da je u brzo promjenjivom digitalnom svijetu sve teže one koji imaju moć prizvati odgovornosti. Istraživačko novinarstvo mora evoluirati. Zato u CORRECTIV-u eksperimentiramo s novim istraživačkim metodologijama i kreativnim pripovjednim formatima. U praksi, to znači kombiniranje klasičnih istraživačkih tehnika s informacijama iz javno dostupnih izvora (engleski open-source intelligence ili OSINT, op. a.), novinarskom suradnjom i inovativnim formama pridobivanja javne pozornosti.

Primjerice, radimo s građanima-istraživačima i provodimo projekte zasnovane na podacima (data-driven projects), a kako bismo kompleksna istraživanja učinili dostupnima koristimo kazalište, interaktivno pripovijedanje ili immersive medije (immersiva media, mediji koji kod konzumenta stvaraju dojam "uronjenosti" u određeno iskustvo, primjerice virtualna stvarnost, op. a.).

Također trebamo ponovno osmisliti ulogu redakcija – ona više ne završava na redakcijskim vratima. Stvarna distribucija, rekontekstualizacija i komentar informacija sada se odvijaju na društvenim mrežama. To nazivamo uredničkim društvom.

Unutar tog modela prepoznajemo da novinari nisu više jedini vratari (gatekeepers, osoba koja odlučuje o objavi ili neobjavi informacija, op. a.). Umjesto toga, naša se uloga širi na obrazovanje društva u cjelini, o tome kako odgovorno navigirati i koristiti informacije. To je ogroman izazov, a tek počinjemo shvaćati pune razmjere tih transformacija.

Bespomoćnost je jedan od najučinkovitijih alata autoritarizma. Kada ljudi vjeruju da se ništa ne može promijeniti, tada i prestanu pokušavati. Zato u suprotstavljanju prvi korak znači izazvati narativ neminovnosti – ne slijepim optimizmom, nego konkretnim strategijama za akciju

Definirate se i kao "taktički medijski umjetnik", kombinirajući novinarstvo s umjetnošću, tehnologijom i aktivizmom. Kao dio kolektiva Peng! radili ste "s instrumentima građanske neposlušnosti i subverzije" kako biste zabavili, ali i izvršili intervencije u političke i ekonomske događaje. Vaše akcije uključivale su satirično predstavljanje u ulozi Googleovog menadžera koji obećava "podatkovno osiguranje" i "online profil za zagrobni život". Nastupili ste i kao glasnogovornik energetskog koncerna Vattenfall, obećavajući reorijentaciju na obnovljive izvore energije, a putem NFT-a (non-fungible tokens, jedinstveni digitalni identifikator u digitalnom svijetu, koristi se za potvrdu vlasništva i predstavlja oblik imovine) nastojali ste prikupiti novac kojim biste pribavili Zlatne vize za migrante. Zagovarali ste i prava radnika u zemljama globalnog juga. Ističete da "moć može biti viđena kao umjetnički medij" i da je "medijska strategija najvažniji aspekt, kako bi se kroz najširu moguću recepciju dovelo do društvene promjene". Nije li optimistično vjerovati da će dosizanje široke publike putem culture jamminga dovesti do društvene promjene?

Time sam se bavio u prethodnom radu, ali to nije ono što danas kao novinar radim. Međutim, prethodni rad naučio me mnogo toga o medijskoj dinamici i oblikovanju narativa. Jedna od najvažnijih lekcija je kako treba vjerovati da ljudi nisu naivni. Publike su visoko svjesne pošiljatelja i prepoznaju kompleksnosti društva zasnovanog na oglašavanju, koje ih neprestano manipulira.

Zato je u javnoj komunikaciji presudno ljude uzimati ozbiljno, odnosno obraćati im se iskreno, a ne svisoka. Osim toga, te intervencije pomogle su probiti osjećaj gušenja koji definira naš vremenski period, u kojem se mnogo toga doima apsurdno ili besmisleno. U okolišu u kojem tradicionalni pristupi često ne uspijevaju potaknuti akciju, upotreba subverzije, humora i izravne intervencije može biti moćno sredstvo oživljavanja javnog diskursa.

Sami ste istakli da velik dio suvremenog umjetničkog diskursa reproducira neoliberalnu ideologiju. Kako je to moguće izbjeći i, također, kako izbjeći da subverzivna umjetnost ne postane tek jedan oblik konzumerizma, odnosno "konzumiranja otpora"?

Svakako, jedna od najvećih opasnosti za subverzivnu umjetnost predstavlja apsorpcija od strane tržišta – odnosno prepakiravanje radikalne estetike kao robe. Danas čak i "otpor" može biti pretvoren u brend. Pogledajte samo kako korporacije pri oglašavanju upotrebljavaju aktivistički jezik ili kako se protestni vizualni prikazi pretvaraju u modu. Ovo se može izbjeći osiguravanjem da umjetnost još uvijek koristi alate estetskog intervencionizma, ali i osiguravanjem da uvijek napusti umjetnički prostor.

Toliko dugo dok se radi samo o lijepoj stvari izloženoj na zidu, mislim da ona ne uspijeva razviti svoj puni potencijal. Ovo također znači i stvaranje alternativnih infrastruktura. Subverzivna umjetnost ne bi trebala ovisiti o istim onim galerijama, institucijama i financijskim mehanizmima koji održavaju neoliberalnu ideologiju. Umjesto toga, trebamo autonomne prostore, nezavisne mreže i kolektivne modele potpore, koji umjetnosti omogućavaju funkcioniranje van kapitalističkog kruga.

U svom akademskom radu bavite se pitanjem "kako možemo nadići bespomoćnost i letargiju, iako fašisti diljem svijeta slave uspjehe, dok se klimatska kriza doima nezaustavljivom". Što su najvažniji prvi koraci u savladavanju ovog zadatka?

Bespomoćnost je jedan od najučinkovitijih alata autoritarizma. Kada ljudi vjeruju da se ništa ne može promijeniti, tada i prestanu pokušavati. Zato u suprotstavljanju prvi korak znači izazvati narativ neminovnosti – ne slijepim optimizmom, nego konkretnim strategijama za akciju. Kroz izučavanje socijalnih pokreta vidimo da je presudno izgrađivati lokalne otpore. Sistemske promjene velikih razmjera ne događaju se izolirano – sve počinje organiziranjem na najosnovnijem nivou. Kada zajednice preuzmu kontrolu nad svojim resursima, javnim prostorima i uvjetima rada, postaju manje ranjive na autoritarne promjene.

Drugi ključni čimbenik je promjena narativa. Ekstremna desnica bila je uspješna u pričanju emocionalno uvjerljivih priča koje se dotiču straha i razočaranja. Da bismo se tome suprotstavili, trebamo snažnije narative koji ne samo da kritiziraju neuspjehe statusa quo, već također nude viziju drugačije, pravednije budućnosti. U isto su vrijeme bitna strateška savezništva. Borbe protiv fašizma, klimatskog kolapsa i ekonomske nepravde duboko su povezane, ali društveni pokreti prečesto djeluju odvojeno.

Izgradnja solidarnosti u različitim borbama jača otpor i sprječava taktiku "zavadi pa vladaj". Konačno, moramo prekinuti iluziju neizbježnosti. I klimatske promjene i autoritarizam su često predstavljeni kao nezaustavljive sile, ali povijest dokazuje da se čak i najukorijenjeniji sustavi mogu srušiti pod pritiskom. Ključ je u tome da se te točke pritiska identificiraju i ubrzaju. Nada nije pasivna emocija, nego strateška nužnost. Ne djelujemo jer se nadamo – nadu stvaramo djelovanjem.