Iznad naslova na mekim koricama knjige "Under a White Sky" Elizabeth Kolbert visi pitanje: možemo li spasiti prirodni svijet na vrijeme? Nakon sjajnog "Šestog izumiranja", djela za koje je autorica specijalizirana za okolišna pitanja osvojila Pulitzera i široj javnosti jasno ilustrirala kako živimo u doba masovnog izumiranja vrsta koje smo sami prouzročili, Kolbert se okrenula ljudima posvećenima pronalasku rješenja.
A razni stručnjaci traže razna rješenja. Kako spasiti endemsku populaciju riblje vrste koja prebiva u geotermalnom bazenu u nevadskoj pustinji, kako doskočiti činjenici da New Orleans tone, što od mora, što od Mississippija? Kako ukloniti silni CO2 iz zraka, pomoći koraljima da prežive u toplijim morima i konačno, smanjiti količinu Sunčeve energije koja sve više zagrijava Zemlju? Odgovor na posljednje, barem u teoriji, nosi naslov knjige.
Prema ideji "menadžmenta sunčeva zračenja" (jednog vida geoinžinjeringa), avioni bi u stratrosferu iznad ekvatora izbacivali tone i tone sitnih čestica aerosola koje bi odbijale sunčevu svjetlost, a boju neba promijenile u bijelu. Nakon nekoliko godina bi onda pale na tlo, neke bismo udahnuli pa bi proces trebalo ponoviti. Štoviše, jednom kada bi se krenulo, ne bi bilo stajanja. U protivnom bi sva odbijena sunčeva energija u jednom valu spržila planet. Taj potencijalni armagedon već ima svoj naziv: terminacijski šok. Što se samih čestica tiče, ne postoji konsenzus oko toga koje bi bilo najbolje uporabiti, no za sad mrtvu i skupu trku vode usitnjeni dijamanti i kalcijev karbonat.
Sve što stručnjaci i znanstvenici razmatraju kao rješenja navedenih problema basnoslovno je skupo. Od ekstrakcije CO2 iz zraka pa upumpavanja u bazaltne stijene kilometrima pod površinom do puštanja struje kroz čikašku rijeku kako bi spriječili invazivne vrste šarana da prodru do Velikih jezera, a onda desetkuju ondašnju floru i faunu. Najzanimljivija je kombinacija tehnika za spašavanje australskog Velikog koraljnog grebena. Sami su koralji istovremeno podvrgnuti takozvanoj "potpomognutoj evoluciji", što znači da ih znanstvenici izlažu uvjetima kakvi se u moru očekuju za par desetaka godina, pareći najotpornije primjerke kako bi ih vratili u divljinu. Autorica je prisustvovala tim organiziranim orgijama koralja u kontroliranim, prikladno crveno osvjetljenim uvjetima.
Osim sudjelovanja u evoluciji, kako bi im pripomogli, znanstvenici planiraju: podvodne robote koji će sijati jedinke na izblijedjela područja, razvoj ultratankog filma za stvaranje hlada, ispumpavanje hladnije vode iz dubljih dijelova oceana te raspršivanje kapljica radi stvaranja magle iznad Grebena, opet radi hlada. Ako se čitatelj pita nisu li sve te metode i tehnike ipak pretjerane, dovoljno je istaknuti da su koraljni grebeni u jednom trenutku dom jednom od četiri bića koje žive u oceanu. A to je između jednog i devet milijuna vrsta, znanstvenici nisu sigurni. U komadu koralja veličine košarkaške lopte koji su temeljito pretražili pronašli su preko 230 vrsta.
Suludo je to što čovjek svojim nemarom vrstu dovede do ruba izumiranja, a onda ulaže ekstremne, skupe i inventivne napore kako bi ju održao na životu, primijetila je autorica. Ističe anegdotu vezanu za očuvanje gore spomenutih riba iz geotermalnog pustinjskog bazena. Ribe su, naime, pod stalnim videonadzorom, pa kada je pijani par provalio u njihov bazenčić, brzo su uhvaćeni i kazneno gonjeni. Čovjek koji se u bazenu okupao završio je u zatvoru, a onaj koji je u njegovoj blizini "samo" povratio dobio je novčanu kaznu.
Seks koralja, ribe pod elektrošokovima, posipanje dijamanata iz stratosfere… "Ovo je bila knjiga o ljudima koji pokušavaju riješiti probleme koje su stvorili ljudi koji su rješavali probleme", na samom kraju ističe autorica. Elizabeth Kolbert ispričala je lagano sardoničnim stilom nekoliko priča kako bi ilustrirala prekretnicu na kojoj se kao civilizacija nalazimo. Ono pitanje iz nadnaslova ipak ostaje visjeti u zraku.
