U studenom 2023. Qinto Inuma Alvarado, pripadnik peruanskog naroda Kečua, plovio je zajedno sa sinom čamcem prema svojoj kući u amazonskoj prašumi, vraćajući se s jedne radionice o pravima zaštitnika prirode. Brod je naišao na barikadu od trupaca, a Alvarado je zatim ubijen s tri metka u leđa i jednim u glavu.
Alvarado se više od dva desetljeća borio protiv ilegalne sječe drva i suprotstavljao švercerima droge, a iako je često primao prijetnje smrću peruanske vlasti nisu ga uspjele zaštititi. On je jedan od skoro dvije stotine zaštitnika prirode ubijenih diljem svijeta 2023. godine. Jednako kao ovaj Peruanac, i većina ostalih živjela je u zabačenim ruralnim sredinama, u područjima bogatima prirodnim resursima koja su pod golemim pritiskom različitih grupacija, od kriminalnih bandi do multinacionalnih korporacija.
U rujnu 2017. godine iz rudnika zlata turske kompanije MNG Gold Mining Ltd. u zapadnoj Liberiji u okoliš se izlilo tri milijuna galona toksičnih kemikalija, uključujući cijanid i živu, i zagadilo tlo i vodu. Uslijedili su protesti lokalne zajednice, na što je policija odgovorila silom a sudovi represijom zbog koje su se u ovaj slučaj uključile agencije Ujedinjenih naroda.
Prema podacima organizacije Global Witness 2023. bilo je 300 ubojstava branitelja ljudskih prava u 28 država, a čak 196 ubojstava odnosi se na aktiviste za zaštitu okoliša koji su živjeli u zabačenim ruralnim sredinama
Policija je uhapsila i podvrgnula torturi više od 70 ljudi te podignula optužnice zbog niza kaznenih djela, uključujući i terorističke aktivnosti, a 20 ljudi osuđeno je na deset godina zatvora. Ovim i sličnim slučajevima bavi se početkom travnja objavljen izvještaj Mary Lawlor, specijalne izvjestiteljice UN-a za branitelje ljudskih prava, s fokusom upravo na aktiviste koji, poput Qinta Inume Alvarada i liberijskih starosjedilačkih zajednica, žive i djeluju u "izoliranom, zabačenom i ruralnom kontekstu".
Za razliku od aktivista koji žive u urbanim središtima i bave se zaštitom različitih vrsta ljudskih prava, ovi seljaci i pripadnici starosjedilačkih zajednica mahom se bore protiv ilegalne sječe drva, zagađenja, uništavanja okoliša i drugih nasrtaja agrobiznisa i korporacija na prirodu. Ljudi poput Alvarada nazivaju se braniteljima ljudskih prava jer djeluju izvan organiziranih grupa kakve su nevladine organizacije, pa ih kao zasebnu kategoriju prepoznaju i relevantne institucije.
S obzirom na kontekst u kojem djeluju, Lawlor smatra da je u pitanju najranjivija kategorija aktivista uopće te navodi niz okolnosti koje doprinose toj ranjivosti. Prije svega, zbog fizičke izolacije u kojoj branitelji prirode žive vlasti teško mogu kontrolirati udaljena područja i pružiti im zaštitu, čak i kada to žele. Usto, činjenica da se u većini slučajeva radi o pripadnicima starosjedilačkih, odnosno manjinskih zajednica dovodi do toga da su izloženi institucionalnoj diskriminaciji i rasizmu, a u slučajevima postojanja jezične barijere čak je i elementarna komunikacija otežana.
Ubojstva i fizički napadi često se i ne istražuju, korporacije aktiviste guše sudskim tužbama kojima se ne mogu suprotstaviti jer nemaju pristup odvjetnicima, a državne vlasti njihove aktivnosti koriste kao razlog za pojačanu militarizaciju područja na kojima žive kako bi štitile interese kompanija.
Mary Lawlor (Foto: Spring96.org)
Tu posvemašnju ranjivost i ugroženost prepoznale su i formalizirale institucije UN-a Aarhuškom konvencijom iz 1998. godine, kojom se garantiraju pravo na pristup informacijama, pravo na sudjelovanje u odlučivanju i pristup pravdi u svim pitanjima koja se tiču okoliša. Konvencijom, koja je ujedno i prvi takav međunarodni pravno obavezujući mehanizam, štiti se pravo svake osobe na život u zdravom okolišu. Osim te konvencije, Opća skupština UN-a iste godine izglasala je i Deklaraciju o braniteljima ljudskih prava, dokument koji za razliku od konvencije nije pravno obavezujući, ali afirmira status aktivista i od država traži da ih zaštite od nasilja i represije.
Uz ove međunarodne dokumente, na polju zaštite prava branitelja okoliša ističe se još i regionalni Sporazum iz Escazúa koji su 2018. godine potpisale države Latinske Amerike i Kariba. U pitanju je prvi međunarodni sporazum potpisan u ovoj regiji koji se tiče okoliša, a također i prvi uopće u svijetu koji potpisnice obavezuje da štite branitelje prirode.
S druge strane, Mary Lawlor upozorava kako je pod utjecajem industrijskih lobija Evropska unija lani razvodnila Direktivu o korporativnom izvještavanju o održivosti (CSRD), kojom bi se od svih velikih kompanija tražilo da objavljuju redovite izvještaje o svojim aktivnostima koje utječu na okoliš i društvo.
Lawlor upozorava kako je pod utjecajem industrijskih lobija Unija lani razvodnila Direktivu o korporativnom izvještavanju o održivosti, kojom bi se od svih velikih kompanija tražilo da objavljuju redovite izvještaje o svojim aktivnostima koje utječu na okoliš i društvo
Organizacije za zaštitu okoliša komentirale su da je verzija zakona koji su članice podržale tek sjena onoga što je on trebao biti te da je tim izmjenama iz obaveza koje on propisuje isključeno dvije trećine kompanija, dok je prijedlog da se branitelji ljudskih prava u dokument uvrste kao ravnopravni dionici izbačen. Ni sam UN, kaže Lawlor, već godinama ne uspijeva donijeti pravno obavezujući dokument kojim bi se regulirao utjecaj poslovnog sektora na okoliš. Umjesto toga, svi se postojeći dokumenti svode na dobrovoljne dogovore, čije kršenje ne povlači nikakve reperkusije i rutinski se koriste za greenwashing imidža kompanija.
No čak ni uz postojeće dokumente kojima su pristupile, države potpisnice uglavnom se tih dokumenata ne pridržavaju. To je naročito vidljivo u Latinskoj Americi, regiji koja ima najviše relevantnih dokumenata i jedne od najvećih prirodnih resursa uopće na planeti, zbog čega se i većina nasilja događa upravo tamo.
U izvještaju specijalne UN-ove izvjestiteljice tako se navodi slučaj Antônija Francisca de Sousa Araúja, dugogodišnjeg borca protiv grabeži zemlje koju provode industrijski farmeri u Brazilu. Između 2007. i 2021. ubijena su četiri člana njegove obitelji, a on i ostatak obitelji uključeni su u državni program zaštite tek krajem prošle godine, nakon što je Araújo preživio nekoliko pokušaja ubojstva.
Brazil je inače treća država s najviše ubijenih branitelja ljudskih prava 2023. godine. Prema podacima nevladine organizacije Global Witness, takvih je ubojstava te godine bilo 300 u 28 država, a čak 196 ubojstava odnosi se na aktiviste za zaštitu okoliša koji su živjeli u zabačenim ruralnim sredinama. Od 300 ubijenih trećina su bili pripadnici starosjedilačkih naroda, a gotovo polovica ubijenih živjeli su u Kolumbiji, njih čak 142. Za Kolumbijom slijede Meksiko s 30 ubojstava, Brazil s 24 i Honduras s 19 ubojstava.
Izuzev Ukrajine, sva druga ubojstva branitelja ljudskih prava dogodila su se 2023. u Latinskoj Americi, Aziji i Africi, a većina ih se odnosi na aktiviste koji su se bavili zaštitom okoliša. No kada su u pitanju druge vrste represije i incidenata protiv zaštitnika prirode razvijene zemlje zapada posljednjih godina također redovito dospijevaju na listu problematičnih. UN-ova izvjestiteljica Mary Lawlor izdvojila je slučaj Kanade iz 2017. godine, kada su se starosjedilačke zajednice bunile protiv izgradnje projekata fosilne industrije u zaštićenim rezervatima u Britanskoj Kolumbiji.
Michel Forst (Foto: Jean-Marc Ferré/UN)
Proteste i blokade razbila je policija, a niz ljudi završio je u zatvoru s kaznenim prijavama. Budući da se u Kanadi nalazi skoro polovica sjedišta rudarskih kompanija značajan broj napada na branitelje prirode povezuje se upravo s kanadskim kompanijama, pa tako i ubojstvo Adána Vez Lire 2020. godine zbog njegovih aktivnosti protiv rudarskog projekta kanadskih kompanija u regiji Veracruz u Meksiku.
U SAD-u je pak zbog sudjelovanja u protestima protiv izgradnje naftovoda u indijanskom rezervatu ekološka organizacija Greenpeace nedavno osuđena na globu od čak 660 milijuna dolara, a kriminalizacija ekoloških protesta prisutna je i u državama Evropske unije. Michel Forst, posebni izaslanik UN-a o braniteljima okoliša, u svom lanjskom izvještaju napisao je da države legislativnim procesima i korištenjem represivnog sustava stvaraju klimu straha, čime krše svoje međunarodne obaveze, uključujući i Arhušku konvenciju.
Kako napominje organizacija Global Witness, klimatska kriza dovela je do eksplozivnog porasta potražnje za tranzicijskim mineralima koji se koriste u razvoju alternativnih izvora energije, uslijed čega se povećao i pritisak korporacija na okoliš i broj kršenja ljudskih prava. Štoviše, ta kršenja u direktnoj su vezi s eksploatacijom tranzicijskih minerala zato što se većina globalnih resursa nalazi upravo u ruralnim područjima i na zemlji starosjedilačkih naroda.
U istraživanju koje je 2022. objavio znanstveni časopis Nature Sustainability tako se navodi da je 54 posto svih projekata crpljenja tranzicijskih metala i minerala smješteno unutar ili u neposrednoj blizini starosjedilačkih teritorija. Stoga upravo ta područja imaju i najveće rizike od zagađenja, eksploatacije i nesigurnosti hrane i vode, a time i rizik od lokalnih i nacionalnih sukoba i nasilja protiv branitelja prirode.
