U Limi, glavnom gradu njegove domovine, 13. travnja umro je peruanski književnik Mario Vargas Llosa, dobitnik Nobelove nagrade 2010. godine. Jedan je od najvažnijih hispanofonskih romanopisaca i esejista. Dio književnih kritičara smatra da je imao snažniju svjetsku projekciju od ostalih književnika takozvanog "latinskoameričkoga buma".
Pod tim su nazivom obično svrstavani, osim njega samoga, Gabriel Garcia Márquez, Carlos Fuentes i Julio Cortázar. Kroz gotovo sedam desetljeća plodne aktivnosti, raznoliko mu stvaralaštvo obuhvaća romane, eseje, drame, novinske kolumne i političke komentare. Karakterizira ga stilska raznolikost, duboka psihološka analiza likova te društvena i politička angažiranost.
Rođen je u peruanskom mjestu Arequipa 1936. godine, u obitelji srednje klase. Otac i majka rastali su se nekoliko mjeseci nakon njegova rođenja, tako da je oca upoznao tek kad je napunio deset godina. Djetinjstvo je proveo u Cochabambi, u susjednoj Boliviji, kamo je majka otišla živjeti. Po povratku u Limu, 1946. godine, obitelj se ponovo okupila, a otac ga je poslao u vojnu školu.
Njegov prvi roman, "Grad i psi" (1963.), temeljen na vlastitom iskustvu u toj školi, izazvao je skandal zbog žestoke kritike autoritarizma i institucionalnog nasilja. Hvaljen je zbog inovativne narativne strukture i psihološke dubine likova. Uslijedio je roman "Zelena kuća" (1966.). On je potvrdio autorovu reputaciju vrhunskog stilista i pripovjedača koji kombinira više vremenskih tokova i perspektiva te stvara kompleksnu sliku peruanskog društva, naglašavajući teme korupcije, nasilja i društvene nepravde.
"Razgovor u Katedrali" (1969.), smatra se jednim od njegovih remek-djela. Njim još više produbljuje svoj interes za politiku, moralnu odgovornost pojedinca i za odnos između privatnog i javnog života te kroz kompleksnu narativnu strukturu istražuje političku represiju i društvene nepravde.
Djela mu često tematiziraju autoritarizam, korupciju i ljudsku borbu za slobodu, što je posebno vidljivo i u romanima "Rat za kraj svijeta" (1981.) i "Jarčevo slavlje" (2000.), koji se bave diktatorskim režimima u Latinskoj Americi. U djelima poput "Teta Julia i piskaralo" (1977.), koristi humor i autoironiju, prikazujući autobiografske elemente kroz fiktivne narative.
Značajan je i kao esejist. "Pisci i kritičari", "Istina laži" i "Kultura slobode" djela su koja ga prikazuju kao intelektualca posvećenog obrani liberalnih vrijednosti, slobode govora i demokracije. U našoj je prijevodnoj književnosti dobro zastupljen, objavljeni su mu prijevodi najvažnijih djela. Nije bio samo pasivan promatrač političkih zbivanja.
Ispočetka je simpatizirao marksističke i ljevičarske ideje i bio odlučan kritičar imperijalizma i nepravdi u Latinskoj Americi, razdiranoj nedemokratskim režimima i diktaturama šezdesetih godina prošloga stoljeća. No, razočaran autoritarnim režimima ljevice, poput Kube ili sandinističke Nikaragve, okreće se liberalizmu i postaje zagovornik slobodnog tržišta i demokracije.
Vrhunac njegova političkog angažmana bio je kandidatura za predsjednika Perua 1990. godine. Zagovarao je neoliberalne reforme i demokratske vrijednosti. U drugom ga je krugu pobijedio Alberto Fujimori. Poraz je teško primio, povukao se iz aktivne politike i posve vratio književnosti. No zadržao je snažan javni angažman kao komentator i kolumnist u svjetskim medijima te nastavio biti utjecajan glas u političkim i društvenim raspravama.
Mario Vargas Llosa ostaje jedna od ključnih figura suvremene svjetske književnosti i intelektualne scene. Slagali li se ili ne s njegovim političkim stavovima, nesporno je da je ostavio neizbrisiv trag u književnosti, kulturi i intelektualnim promišljanjima našeg vremena.
Zanimljivo je da se u širokoj lepezi njegovih intelektualnih interesa našlo mjesta i za pitanja o identitetskom aspektu etničkoga sukoba između Hrvata, Bošnjaka i Srba, promatranog kroz odnos nacije i jezika kao konstitutivnog dijela nacionalnog identiteta, pitanja za koja smo često skloni misliti kako ih nitko dovoljno ne poznaje ili bar dovoljno ne razumije.
U knjizi "Nationalismus als neue Bedrohung", odnosno "Nacionalizam kao nova prijetnja" (Snježana Kordić objavila je opsežan prikaz u časopisu Književna republika 3/5-6 /2005/), temeljenoj na govoru prilikom dodjele Njemačke nagrade za književnost, iznosi snažnu kritiku suvremenog nacionalizma.
Smatra ga jednom od najvećih prijetnji demokraciji, slobodi i napretku u 21. stoljeću. Drži da je nacionalizam u svim nacijama regresivna i destruktivna ideologija te da su kultura i književnost univerzalne vrijednosti koje nadilaze granice država i naroda, a nacionalizam ih odvodi u izolaciju i intelektualno siromaštvo.
