Ministarstvo kulture i medija ovih je dana objavilo rezultate natječaja za Nagradu za dramsko djelo Marin Držić za 2023., a prvo mjesto pripalo je vašem tekstu "Tuđe topline". Stručno povjerenstvo apostrofira "iskrenu i bespoštedno ogoljavajuću ispovijed" njegovih dramskih lica, što nije daleko od opisa koji se vezuje uz vaše pisanje općenito. Kako vi vidite ovaj tekst u svojem opusu?
Mislim da je ovo prvi tekst u kojem se unutarnji svijet lika ne bavi traumama, odnosno opraštanjem i imaginiranjem mogućeg oprosta već ga zaista proživljava. Čini mi se da sam njime ušao u novu fazu pisanja i da je to nekako u skladu s godinama. Likovi se više ne bave onime što je bilo već onime što jest. To je svakako posljedica mojeg odlaska, sad već godinama, na psihoterapiju i zapravo promišljanja smisla. Osjećam se kao da sam se vratio u stanje u kojem sam bio onda kad tek spoznamo život, ali sada ga pokušavam domisliti kroz različite oblike suočavanja.
Mislim da sam zagrebao u egzistencijalizam iz potrebe da domislim što je to što mene čini živim. Kao netko tko ne vjeruje u Boga pokušavam svim snagama vidjeti koje su to pojave u toku života koje me čine živim ili mi daju smisao. I onda se to u dramskom tekstu suptilno provlači kroz ovdje i sada, iskustvo koje likovi proživljavaju svojom prisutnošću u vremenu koje se upravo događa. Možda se to sve ni ne čita, ali to mi je bilo polazište pisanja.
Između vašeg prvog "Držića" i ovog najnovijeg, ukupno trećeg, stalo je pet tektonskih godina. Kako su one potresle i rastresle vaše pisanje?
Prošao sam puno faza u tematskom smislu, ali ono ključno što se dogodilo u tih pet godina je svakako samodisciplina i pisanje po narudžbi. Kako mi je u pet godina pisanje počelo donositi i kruh na stol, morao sam mu pristupiti kao poslu, a to znači da ne pišem samo onda kada ja želim i što želim već i onda kad moram, odnosno kad sam za to plaćen. Bilo je tu mnogo blokada, borbi i suočavanja s vlastitim krizama jer nisam mogao uvijek polaziti iz potrebe za stvaranjem, ali to promatram kao testiranje struke i, na kraju, odluku da je pisanje ipak posao, a ne potreba i to mi je bilo teško prihvatiti.
Vaše se djelovanje nikako ne može svesti na sferu intimnog poniranja – materijalni uvjeti su uvijek tu, kao u kolektivu Arbajt. Kakvi su oni u slučaju dramaturga mlađe generacije?
Mogao bih sad jako puno pisati kritika o tome, ali zapravo ću ovaj prostor iskoristiti kako bih ukazao na strukovni cjenik koji je direktno utjecao na radnička prava dramaturga. Svakako je teško ući u svijet rada nakon završenog fakulteta, ali kad mu pristupimo, imamo svoju strukovnu organizaciju SPID (Savez scenarista i pisaca izvedbenih djela) koja je učinila više nego itko za naše honorare i uvjete. Kolektivno organiziranje i mukotrpan rad određenih kolega i kolegica se pokazao kao uspješan način borbe za bolje uvjete. Upravo mi je cjenik koji su kolegice napravile omogućio da postavljam uvjete svoga rada i da od tog rada živim. Hvala im na tome.
