U srijedu, 25. rujna u ZKM-u će se održati čitanje scensko čitanje vašeg teksta "75 godina i Alah nije prozborio ni riječ", drugonagrađenog "Držićem" za 2023. godinu. Što znači zahvatiti u ovakvu temu u dramskoj formi?
Tekst je bio moj pokušaj da sublimiram sve što sam vidjela i osjećala u periodu od dva mjeseca tijekom kojih sam imala tu privilegiju, koju mnogi nemaju, da posvetim svu svoju gledateljsku i stvaralačku pozornost radu hrabrih palestinskih reporterki iz Gaze i da od njih učim. Ovaj tekst sadržava priče o stradanju, nametnutoj izolaciji i vječitoj izmještenosti njihovog naroda koje su tog listopada, studenog i prosinca 2023. odaslane u svijet da nas pronađu. Ja sam ih samo uhvatila i oblikovala svojim objektivom. Mjesto radnje je um protagonistkinje Lucije, unutra se vrte slike i videi ranjene djece, na što ona reagira bujicama misli. Kroz njen se perceptivni aparat provlači i mnoštvo glasova internetskog kora, u toj se kakofoniji miješaju njihove molitve s vulgarnim govorom mržnje. Raditi s takvom građom fizički boli i iscjeđuje, ali to je zajedničko iskustvo svih pisaca i aktivista koji progovaraju na ovu temu dok domaći i inozemni mainstream mediji već skoro 12 mjeseci uglavnom šute ili selektivno izvještavaju.
Tekst se oslanja na društvene mreže i raspršeni način na koji na njima pratimo stvarnost. Što vam je u tom smislu bilo dramaturški interesantno?
Razmišljala sam o tome kako je svaka tragedija koju smo čitali u školi uokvirena svojim trajanjem i u njoj se pojedincu ili narodu dogode zaista grozne stvari koje se ipak zaustave u nekom pomirenju, dok u stvarnom svijetu zločini poput ovog genocida nad Palestincima ne prestaju godinama. Štoviše, u ovakvoj situaciji na društvenim mrežama agonija umiranja nikada ne bude do kraja zatvorena; slika umiranja te djevojčice nastavit će se odigravati u virtualnoj beskonačnosti, što je etički vrlo upitno. Međutim, za umjetnost to znači da su društvene mreže možda novopronađeni medij ultimativne tragedije. I koliko god manjkave bile, dobro je da ih imamo jer su postale bitna platforma za kulturalnu razmjenu, ali i mjesto odakle pokrećemo svoje otpore.
Rijetki su primjeri otvorene tematizacije užasa u Gazi u našoj kulturnoj proizvodnji. Kakva je prema vašem sudu reakcija ovdašnje kulturne scene na ono što se događa?
Moja je želja da ovaj tekst slušateljima bude podsjetnik da ne morate biti jako obrazovani i važni da biste u svojim malim krugovima, s obitelji i prijateljima, razmišljali o ovome jer već time činite puno. Dovoljan je jedan posvećeni razgovor dnevno gdje ćete nekome prepričati sliku koju ste vidjeli na mreži ili pročitati pjesmu palestinskog autora. Uputila bih na kulturne sadržaje i mirne akcije koje organizira Inicijativa za slobodnu Palestinu, ali i na angažman bosanskohercegovačke autorice Lane Bastašić. Osim toga, među hrvatskim kulturnjacima, u našem akademskom i političkom prostoru, nisam baš uspjela u ovoj stvari pronaći neko uporište, a vjerujem da su imali sredstava i znanja da podignu glas.
