Iako je iza nje deset godina profesionalnog rada u kazalištu, Vedrana Klepica tek u posljednje vrijeme u široj javnosti biva prepoznata kao jedna od ponajboljih hrvatskih dramatičarki. U godini koja je za nama okušala se u različitim vrstama dramskih tekstova: njezin tekst ‘Bijeli bubrezi’ putuje regijom, Europom i svijetom, napisala je dramu za mlade ‘Naš odgoj’ koja je igrala u riječkom HNK-u, sudjelovala je u koprodukciji Tak Theatera, Nationaltheater Weimara i Les Theatres de la Villea u Luxembourgu, u projektu Homesick festivala udruge Domino, s kolegom Darijem Harjačekom surađivala je na adaptaciji komada ‘Pod balkonima’ Ranka Marinkovića, a nedavno je u Sloveniji radila na dramaturgiji predstave ‘Alisa u zemlji čudesa’.
Potreba za stvaranjem, za istraživanjem, to je nešto što vam nitko ne može oduzeti. Ali o nužnim reformama, stanju naših institucija i pitanju tko ih vodi već je predugo potreban jedan ozbiljan razgovor. Ali ne po šankovima, nego u Ministarstvu kulture
Osim u Zagrebu, ‘Bijeli bubrezi’ postavljeni su u Buenos Airesu, prevedeni su na šest jezika i objavljeni u nekoliko stranih antologija, gostovali su u čuvenom bečkom Volkstheateru, a nedavno su postavljeni i u beogradskom Ateljeu 212. Koliko ste zadovoljni izvedbom?
Naravno da sam zadovoljna, prvenstveno stoga što mi je ovo prvi cjelovečernji tekst koji je postavljen u Srbiji, a potom zato jer se radi o Atelju 212, koji je poznat po tome što njeguje praksu redovitog postavljanja suvremenih tekstova na repertoar, kako srpskih tako i stranih, s čim se ne može pohvaliti mnogo kazališta u našoj regiji. Regija nam ima ozbiljan fetiš na mrtve pisce. Što su valjda dulje mrtvi, to bolje. Dodatni plus je to što ih se ne mora platiti. Naravno, sada se malo šalim, jasno da želim vidjeti dobru literaturu na sceni bez obzira na to iz kojeg je perioda, ali dramocid suvremenih autora koji su naša kazališta počinila, potpuno ignorirajući sada već cijele generacije pisaca, vrijedan je neke nagrade tipa ‘zlatna malina’. No da se vratim na Atelje 212, imala sam odličan tim predvođen redateljicom Isidorom Goncić, dramaturgom Dimitrijem Kokanovim i koreografom Igorom Korugom.
Riječ ‘afirmacija’ me žulja
Jezik tog teksta je tvrd, gorak, crnohumoran, ciničan i političan, a dijalozi su napisani u najboljoj tradiciji kazališta apsurda. I premda je vremenski okvir radnje distopijski, potencijal ostvarenja je neugodno stvaran. Može se reći da vas je ovaj komad afirmirao i dao vašoj karijeri dramatičarke priličan vjetar u leđa. Jesu li vas recentni uspjesi s ‘Bubrezima’ učvrstili u ideji kojim smjerom želite ići u budućnosti?
Ta riječ ‘afirmacija’ me uvijek žuljala. Ne znam na koji način se to umjetnik ‘afirmira’, osobito u kapitalizmu, kontradiktorno je. Kroz broj prodanih karata? Ili dobivenih nagrada? Evo i Nobelova nagrada je već godinama skandalozna, nastavljajući niz pobjedom Petera Handkea. Što se tiče smjerova u budućnosti, kad pišete poeziju ili roman, imate jednu vrstu slobode, emancipirani ste. Kazalište je zajebano, nije u potpunosti u vašim rukama jer je vezano uz produkciju, treba vam netko dati zeleno svjetlo da okupite ljude, postavite predstavu. Postoje uvijek i neki ‘trendovi’ koji su trenutno in i zato je najpametnije ne razmišljati pretjerano o afirmaciji i kulturnim politikama. Najbitnija je posvećenost i istraživački rad. Ja već dugo dijelim svoje vrijeme između pisanja i rada u kazalištu, s ljudima. Ta kombinacija me najviše stimulira. Pisanje je osamljeni i zapravo egotripaški postupak. Rad s ljudima me izbacuje iz tog egotripa, otkriva mi nove vizure i potencijale, naučio me slušati druge. Što se tiče ‘Bubrega’, oni su u Hrvatskoj dosta medijski popraćeni, ali ja ih nikako ne vidim kao prijelomnu točku. Bavim se već dugo ovime, njegujem jezik, imam partnere izvan Hrvatske već niz godina, dobivam narudžbe, napisala sam već dosta tekstova na engleskom. Sve je to dio nekakvog kontinuiteta. Najsretnija sam kad imam vremena i kapaciteta kvalitetno i posvećeno raditi svoj posao na način na koji želim. Iako ne bi trebalo biti, to je u današnjem društvu jedna vrsta luksuza.
U tekstu ‘Bijelih bubrega’ bavite se trajno aktualnim društvenim, feminističkim, klasnim temama: vjekovnim podčinjavanjem žena, kontrolom i nasiljem države nad ženskim i muškim tijelom, cenzurom, klimatskom krizom, jalovošću komunikacije. Iz kakvog životnog iskustva je proistekla potreba da pišete o ovim temama?
Iz iskustva da se svako jutro probudim i još u krevetu pročitam vijesti, a ako mi njihova trenutačna apsurdnost nije dovoljna, uvijek se mogu prisjetiti osobnih stvari tipa kako je moj djed i u svojim poznim godinama pokušavao na mrtvo ime premlatiti moju pokojnu bajku, pa recimo što taj isti djed nije dopustio mojoj majci da ide na fakultet jer je žena, pa recimo iz iskustva da je moja majka radila šest dana tjedno nekad i po devet-deset sati za minimalac, što je moj otac na odžarivanjima u petrokemijskoj tvornici radio sa staklenom vunom u upitnim uvjetima i bez adekvatne zaštite, pa je onda bio taj prokleti rat, to isto nije bilo neko najsretnije razdoblje, ako se mogu tako izraziti, i da mi je starce baš dotukla ova cijela priča s kreditima u švicarskim francima. Krajnji zaključak je da nepravedni sistemi žderu ljudske živote. Svode ih na potrošnu robu, na jedinke u kojima odumire potencijal za rast i empatiju. A ljudi su krhki, i ta njihova krhkost je nešto što me zanima i što uvijek tražim kroz svoj rad. No odbijam vjerovati da nas kao ljude ili umjetnike isključivo definira naše neposredno životno iskustvo. Ima i tih ranije spomenutih mrtvih pisaca koji vam mogu reći nešto o svijetu. Vjerojatno i bolje od vijesti koje ujutro čitate.
Filozofija kapitalizma je, naravno, toksična, ali ne vjerujem da ona u ljudima može uništiti ideju solidarnosti. Puno se toga dobrog događa danas u svijetu. Ženski pokreti, radnički pokreti, ekološki pokreti, informacije se šire izuzetno brzo…
Koje autorice i autore smatrate formativno važnima za vaš rad?
Još prije pet godina znala sam odgovor na to pitanje. Sada više ne znam, konzumiram previše toga i u većini stvari nalazim neko zadovoljstvo i interes. Naravno, imam neke svoje vječne favorite. Volim jako Hertu Müller, Agotu Kristof, Laszla Krasznahorkaija, Michela Houellebecqa, Beckettove romane, Franza Kafku, Josea Saramaga, Didiera Eribona, sada sam počela čitati Olgu Tokarczuk i Edouarda Louisa, od drama svakako Elfriede Jelinek, Jeana Geneta, Caryl Churchill, Davida Harrowera, Martina Crimpa, Renea Pollescha, Wolframa Lotza. Mislim, sve su to uglavnom usual suspects suvremene književnosti. Volim režijski potpis Lucrecije Martel, Lynne Ramsay, Andree Arnold, Andreja Zvjaginceva, Yorgosa Lanthimosa, Bele Tarra…
U ‘Bijelim bubrezima’ vaše protagonistkinje nekoliko puta spominju sintagmu ‘izboriti se za sebe’. Što je za vas značilo izboriti se za sebe, u profesionalnom smislu?
Značilo je puno rizika jer sam morala izvagati kako stvarati sadržaj iza kojeg stojim, a na kraju dana i živjeti od nečega. Kazalište je vrlo specifičan posao. Za razliku od pisanja koje ipak možete raditi u pauzama, po kafićima i vlakovima, kazalište zahtijeva da koncentrirano budete na probama i komplicirano je imati neki stalni posao uz njega. Meni je sada životna situacija jako dobra, radim za dobre honorare, imam dogovorene poslove po sezonu-dvije unaprijed. Ali kad počinjete, honorari za koje radite nisu veliki, osobito dramaturški, a i kazališta prečesto kasne s plaćanjima, i po nekoliko mjeseci. Bila sam u situacijama da me poslodavci nisu platili po pola godine. Vi nekad uložite po tri-četiri mjeseca da napravite projekt i onda još toliko čekate honorar. A kao trebate spremati novu predstavu, biti kreativni dok vam dolaze opomene za neplaćene račune i dok razmišljate kako platiti stanarinu, iako ste zaradili svoj novac. Naravno, i to je nešto što se može preživjeti ako ste dovoljno uporni i radite, ali pitanje je zašto mladi ljudi koji počinju, a koji nemaju dobro ekonomsko zaleđe, moraju prolaziti kroz te torture. U tom trenu ovakvi poslovi zaista postaju neka privilegija za one koji se mogu njima baviti. Zato uopće nemam potrebu govoriti o svom nekakvom profesionalnom umjetničkom putu. Ta potreba za stvaranjem, za istraživanjem, to je nešto što vam nitko ne može oduzeti. Ali o nužnim reformama, stanju naših institucija i pitanju tko ih vodi već je predugo potreban jedan ozbiljan razgovor. Ali ne po šankovima, nego u Ministarstvu kulture.
‘Svatko neka se pobrine za sebe. Ja sam to u životu naučila’, kaže Anđa, jedna od protagonistkinja vaše drame. Neoliberalni ekonomski sustav učvrstio je koncept individualizma koji nas udaljava od života u zajednici. Što sami činite kako biste ovo mijenjali u vlastitom mikrosvijetu?
Prvenstveno pokušavam sama ne pristajati na izrabljivanje, pokušavam biti solidarna s kolegama i ne prešućivati ‘nepravilnosti’. To ima svoju cijenu, jasno, ali je ključno. Mnogo stvari oko nas prolazi ispod radara naprosto zato što ih ne prozivamo. Živimo u izazovnim vremenima, ucijenjeni smo nizom stvari. Školstvo i zdravstvo su u krizi, stambenim pitanjem nam upravlja tržište, političkim diskursom dominiraju korupcija i niske strasti, a policija nam hvata nigerijske studente po tramvajima, dok migranti po obližnjim kampovima polako umiru u uvjetima koji nisu dostojni čovjeka. I to se sve događa nama pred očima. Uspjeti danas često znači uspjeti nauštrb nekoga drugog. Filozofija kapitalizma je, naravno, toksična, ali ne vjerujem da ona u ljudima može uništiti ideju solidarnosti. Puno se toga dobrog događa danas u svijetu. Ženski pokreti, radnički pokreti, ekološki pokreti, informacije se šire izuzetno brzo. Tema je previše, ali naučiti biti solidaran, razumjeti ljude oko sebe, ključno je pitanje.
Lepa Brena prodžekt
Ako je suditi prema novim imenima koja su posljednjih godina postala vidljiva u kulturnom prostoru, čini se da je atmosfera na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti prilično poticajna. Tamo se očito dobro radi, eksperimentira i ispituje različite žanrovske granice. O tome govori i pojava niza dramskih autorica i autora: Ivora Martinića, vas, Dina Pešuta, Jasne Jasne Žmak, Mile Pavičević…
Ne znam. Nije da Akademija nije korisna, dakako da je. Imala sam neke sjajne profesore. Ali realno, studij na umjetničkoj akademiji možete baciti u koš ako nemate neku potrebu dalje raditi na sebi. Nije baš nešto možda za pohvaliti se, ali ja sam tijekom studija više vremena provela u kinu i kazalištu, na projektima koje sam već tada počela raditi, pa i za šankom. Autori koje ste nabrojili su zapravo jako specifični ljudi. Imaju neki stav, dišpet, potrebu za radom. Čak i ako vas živciraju, nisu dosadni.
Kad se malo zaviri u biografije nekih od najperspektivnijih dramskih autora i autorica vaše generacije, ispada da je većina vas podrijetlom iz malih sredina: vi iz Kutine, Dino Pešut iz Siska, Ivor Martinić iz Pučišća.
Kutina nema kazalište, ja sam prvu pravu kazališnu produkciju gledala kad sam već bila u srednjoj školi – ‘Madama Butterfly’ od Puccinija, išli smo kolektivno sa školom. Znači, to je doslovno najdosadnija opera na svijetu, i na to sam se uspjela nakačiti. Ljudi mi ne vjeruju, ali istina je. Nakon toga doslovno me ništa drugo nije zanimalo. Ali ako ćemo ozbiljno, umjetnost je slika svijeta oko nas. A taj svijet nije samo Zagreb. Nije samo viša srednja klasa. Kao što i nije samo muški. Kao što nije samo strejt.
U Beogradu je premijerno prikazan još jedan kazališni komad u kojem sudjelujete – ‘Lepa Brena prodžekt’ koji su osmislili i režirali Olga Dimitrijević i Vladimir Aleksić. U njemu pet glumaca tumači monologe koje je napisalo pet mladih autora_ica s prostora ex-Yu: vi, Tanja Šljivar, Maja Pelević, Slobodan Obradović i sama Dimitrijević. Predstava kroz najveću jugoslavensku pop-zvijezdu govori o četiri desetljeća zajedničke nam povijesti. Kako ste se našli u ovom projektu i zašto vam je bilo uzbudljivo i zabavno pisati za njega?
Čim me Olga zvala za projekt, znala sam da nemam što razmišljati. Olga je pametna spisateljica i autorica, i ona i Vladimir su provokativno postavili cijeli koncept. On na prvi pogled vrišti popkulturnim referencama, ali zapravo se ispod njega krije nešto mnogo mračnije, a to je promišljanje jedne generacije pisaca o vremenima iza i ispred njih. Budimo realni, Brena je još uvijek kontroverzna ličnost, u Hrvatskoj i BiH mnogima mrska, osobito zbog one nesretne večeri 1993. koju je provela sa srpskim vojnicima u Brčkom. Cijeli život se definirala jedino kao Jugoslovenka, a istovremeno je jedna od najuspješnijih poslovnih žena na ovom prostoru. U cijeloj regiji imate nevjerojatan broj zgrada koje nose Brenino ime jer su to od 1960-ih do 1980-ih bile moderne nove zgrade, izgrađene zbog urbanizacije, razvoja industrije, dolaska ljudi sa sela u gradove, pa su ih kao iz milja zvali po zgodnoj pjevačici. I u Hrvatskoj, BiH, Srbiji, Crnoj Gori… I time se moj dio teksta bavi – stambenom gradnjom i činjenicom da danas, s obzirom na to da gradnja nije planska već tržišno uvjetovana, nije više ni tako kvalitetna, nije više po mjeri čovjeka. Sve si manje ljudi danas može priuštiti kupovinu stana. Stanove kupuju oni koji imaju novca i rentaju ih po suludim cijenama te generiraju još veći kapital. Koji će samo rasti i akumulirati se u istim rukama. To je danas naš realitet, i to je drugačiji svijet od onog u kojem su odrasli naši roditelji prije 30-40 godina. Kakav odnos danas može naša generacija imati prema tim vremenima nešto je s čime se, nadam se, ova produkcija uhvatila ukoštac.
