Vladan Bajčeta, istraživač i znanstvenik s Instituta za književnost i umetnost u Beogradu, objavio je knjigu "Borislav Mihajlović Mihiz: Kritičar i pisac", koja pripada kvalitetnim monografskim studijama "staroga kova", ali nove metodologije i metajezika. Obuhvaća pet područja Mihizova djelovanja: poeziju, kritiku, dramu, "autobiografiju – o drugima" te "kazivanja i ukazivanja". u "Riječi unaprijed" Bajčeta ističe svoju svjesnost o tome da je Mihiz pisac koji se svojom nekonvencionalnošću opire monografiji kao formi, ali da nepostojanje temeljitog analitičkog poduhvata u reafirmaciji više površno podrazumijevanog, nego u živoj tradiciji prisutnog stvaraoca obavezuje na napor takve vrste.
Povijesni raspon Mihajlovićevog kritičkog zahvata, protegnut na čitava dva stoljeća srpske književnosti, pruža mogućnost da se njegova kritičarska djelatnost sagleda kao svojevrsna intimna povijest srpske književnosti. Osim književnokritičkog angažmana, njegove drame bitno su obilježile poratnu srpsku književnost. Četiri kazališna komada, napisana šezdesetih godina, okupljena su kasnije pod naslovom "Izdajice". Povijesne ličnosti i likovi epske poezije uzeti za predmet dramske obrade predstavljaju Mihajlovića kao pisca zainteresiranog za umjetničko prevrednovanje nacionalne prošlosti i tradicije, kakav je slučaj u drami "Kraljević Marko". Drama "Banović Strahinja", pak, svjedoči o motivacijski policentričnim dramskim likovima, čija unutrašnja višedimenzionalnost zahtijeva interpretativnu obazrivost u pogledu stupnjevanja, odnosno kategorizacije njihovih psiholoških poticaja, zaključuje autor i nastavlja da je s istim vrijednosnim efektom Mihajlović iskoristio saznanja pojedinih psiholoških teorija, primjenjujući ih adekvatno u drami "Komandant Sajler". Njegov neuspjeli dramski pokušaj – "Optuženi Pera Todorović" drama je u kojoj dolazi do kvalitativnog pada upravo uslijed zapostavljanja navedenih poetičkih pretpostavki.
Mihajlovićevi publicistički radovi rekapitulacija su njegovog ukupnog djelovanja i prisutnosti u poslijeratnoj srpskoj kulturi, a Bajčeta ističe da su oni odraz autorove dosljedne kritike ideoloških isključivosti, dovedenih do krajnosti u sutonu jugoslavenskog socijalizma
Nedovršeni memoarski triptih "Autobiografija – o drugima" predstavlja, upozorava autor, djelo izrazite žanrovske kompozitnosti. Tenzija koja postoji na relaciji autobiografija-memoari nameće potrebu za preciznijom, općom morfološkom determinacijom putem termina autofikcija, zaključuje Bajčeta. Što se tiče Mihajlovićeve pjesničke inicijacije, s današnje točke gledišta estetski najmanje vrijednog segmenta njegovog stvaralaštva, i dalje je zanimljiva u književnopovijesnom pogledu, ističe autor.
"Kazivanja i ukazivanja", Mihajlovićevi publicistički radovi, predstavljaju rekapitulaciju piščevog ukupnog djelovanja i prisutnosti u poslijeratnoj srpskoj kulturi. Bajčeta ističe da formalna heterogenost tih tekstova u svom sadržaju prezentira prilično homogen kulturno-politički sustav mišljenja u obliku autorove dosljedne kritike ideoloških isključivosti, dovedenih do krajnosti u sutonu jugoslavenskog socijalizma.
Mogli bismo reći da je Bajčeta, svojim nadasve pažljivim, pomnim i temeljitim čitanjem, idealni čitatelj Borislava Mihajlovića Mihiza, jer autor poput Mihiza traži čitatelja posebnog senzibiliteta: osjetljivog za finese, paradokse, dvoznačnosti, zatamnjena mjesta teksta, aporičnost. Bajčeta sve te kvalitete posjeduje i stoga je vrlo važno da se baš netko poput njega odlučio za poduhvat (re)valorizacije Mihizovog opusa. Navedimo samo jedan primjer Bajčetinog uvida koji rasvjetljava Mihizovo bogatstvo doprinosa srpskoj kulturi i kulturi uopće. Primjer se tiče njegove kritike, o kojoj vrijedi uvriježeno mišljenje da je impresionistička – sa svim vrlinama i manama koje takvo određenje donosi. Bajčeta, pak, dokazuje u svojoj knjizi tezu da je Mihizova kritika puno više od toga – temeljitije čitanje njegovih tekstova otkriva da je ona pored toga i analitična i objektivna i često znatno dubljeg zahvata nego što to na prvi pogled izgleda. Mihiz je, uočava Bajčeta, kritičar čija je analitičnost skrivena iza slobodnijeg, retorički impregniranog stila – kod njega je na snazi prije ekspresivnost nego impresionizam; njegova naglašena književnopovijesna svijest izražena je jednako kao i neprestana budna pažnja za aktualni književni trenutak; u njegovom stvaralaštvu prisutan je pozitivizam, koji je izvorno stran impresionističkoj metodi; obilježje njegovoga kritičkoga opusa jest kritičko-metodološki pluralizam – usklađivanje interpretativne vizure prema zahtjevima konkretnih djela i čitavih književnih opusa. Iz svih navedenih razloga Bajčeta zaključuje da je u razgovor o Mihizovoj kritici potrebno uvesti pojam transponirane subjektivnosti, odnosno stvaralačke kritike umjesto općeprihvaćenog i ne sasvim adekvatnog pojma impresionističke kritike.
Borislav Mihajlović Mihiz dobio je u Vladanu Bajčeti svog ne samo dostojnog, nego možda i idealnog čitatelja, koji je ponudio (re)valorizaciju njegovog kritičkog opusa, ali i vrlo zanimljiva i originalna čitanja njegovih književnih djela, od kojih bih posebno za kraj izdvojila čitanje drame "Banović Strahinja", koje razvija teze poznate iz dosadašnjih istraživanja ovog zanimljivog i važnog književnog teksta, transpozicije narodne pjesme koja resemantizira tradiciju i ironijski prevrednuje likove poznate iz narodne predaje i poezije. Drama je to pogrešnog naslova, jer glavni junak zapravo nije Banović Strahinja, nego njegova žena – Žena s tajnom.
Knjiga "Borislav Mihajlović Mihiz: Kritičar i pisac" bit će vrlo korisna svim profesorima i studentima srbistike i slavistike i može se reći da predstavlja ozbiljan doprinos istraživanjima srpske književnosti 20. stoljeća. Vladan Bajčeta napravio je vrhunski istraživački i analitički posao u ovoj monografiji koja ni po čemu nije staromodna, a po svemu je već klasična.
