Ljudi idu u kazalište zato da se zabave, kaže jedan od društveno najoštrijih dramskih pisaca 20. vijeka, Bertolt Brecht. Ako je tako, onda "zabava" osim golog smijeha u svom arsenalu posjeduje i puno ozbiljnija oružja. Pravo da se nacerimo kvarnim pojedincima i društvenim odnosima u lice oružje je koje je obilno korišteno u predstavi "Sokrat ima pravo biti ismijan". Redatelj Zlatko Paković uspješno je, naime, "prepjevao" starogrčku Aristofanovu komediju "Oblakinje", sve uz glumce u starogrčkim togama, dodajući tom drevnom humoru podosta aktuelnog oktanskog goriva. Publika se slatko smije, ali cijelo vrijeme prevodi fina i ironična antička pitanja koja danas zaudaraju u skladu s vremenom i mjestom radnje: muljanje u zdravstvu, u pravosuđu, politici, školstvu i čemu god hoćeš, zbog čega u stvarnosti psujemo na sav glas i puca nam glava. U predstavi tako gledamo kako se prodaje duša vragu u dijalogu odličnih glumaca Marka Makovičića (seljak u dugovima) i Josipa Brakusa (Sokrat mlađi, menadžer u usponu), pa onda, usred stare antičke škole filozofiranja, pita menadžer filozof seljaka: "Što treba učiniti u situaciji kada jahtom pregaziš dva Talijana?" ili "Kako bi se branio na sudu ako ti nedostaju svjedoci?"
Naravno, u ovoj ludoj predstavi slušamo usred stare Atene i o potrošačima i robovima, o kreditno sposobnim građanima, o klasno i rodno podijeljenom društvu, i čujemo od božice Tragedije kako je "kritika izraz najveće ljubavi". Gledamo i onaj čuveni obračun sudaca i Sokrata, s optužbom da on "kvari mladež", a taj završni Sokratov monolog u izvedbi uvjerljivog i suverenog Vilima Matule danas odjekuje više nego ikad: "Građanke i građani atenski, ako me osudite, neću biti prvi koji je zaglavio zbog traganja za istinom. Uvijek će se naći netko tko će se usuditi govoriti istinu, bez obzira na posljedice koje će svakako trpiti od moćnika. Kada bi se svi u državi ravnali prema logici straha od posljedica za iznošenje istine, u toj bi državi laž vrlo brzo postala jedina istina." Čitav Kerempuhov glumački ansambl zapravo se svojski trudi da zdravorazumski humor pretvori u oštru satiru, a satiru u društvenu sramotu, i to čini uravnoteženo, otprilike u ironičnom ritmu Pakovićevih rečenica: "Interes građana jest da svoj interes nađu u interesu političara. Hvala vam što to razumijete. Hvala vam što to živite, što to jedete i povraćate. Hvala vam što to sanjate i svojoj djeci u san drobite. To nije lako, ali kada je nama, dame i gospodo, bilo lako?"
Predstava neprestano prelazi iz smiješnog u tragično i iz mudrog u besmisleno, kao na pokvarenom vrtuljku na kojem ne znamo kamo će nas ta vrtnja odvesti. Jedino što znamo je da svako malo s tog vrtuljka ispadaju ljudi – jedni zato što su neprestano vikali, a drugi zato što su neprestano šutjeli. Zasluga Zlatka Pakovića kao redatelja i autora predstave pored ostalog u tome je što je on u novije vrijeme na mala vrata uveo u regionalno glumište nešto od jezika filozofskog teatra. U njemu se drama sastoji u tome da po običaju stradaju nevini, ali se na pozornici nešto pametno argumentira, a ono drugo, uz dozu finog i razarajućeg humora, bespoštedno se raskrinkava. Koliko je takav pristup dragocjen vidjelo se u ovoj Kerempuhovoj izvedbi na licu mjesta, naročito kod veće grupe srednjoškolske publike, koja obično reagira na lascivan govor i humor na prvu loptu. Ovog puta ona je bila začuđujuće potpuno nijema – naćulila je uši i slušala kako nešto važno i uvjerljivo kaplje u njih. "Sokrat ima pravo biti ismijan" značajna je predstava kazališta Kerempuh, uz nadu da će biti dovoljno ljudskih ušiju da bi što dulje živjela.
