Hajka koja je pokrenuta na Zlatka Pakovića nakon što je u rujnu 2020. u beogradskom CZKD-u izvedena njegova predstava Srebrenica. Kad mi ubijeni ustanemo – inače jedna od impozantnijih na ovim prostorima, gdje harangi slične vrste nije nedostajalo – potvrdila je da na balkanskim društvenim burzama dionice istine i dalje nisko kotiraju. Artikulirati istinu, posegnuti za istinom kao temeljnim umjetničkim sredstvom, u našim okolnostima znači (i) izložiti se ozbiljnoj pogibelji. Osmotrimo li stvari iz te perspektive, cjelokupno kazališno stvaralaštvo ovog pisca i redatelja, opsesivno posvećenog suočavanju s najneugodnijim istinama, možda se može predočiti kao kontinuirani prkosni krik koji odjekuje u podvojenom ambijentu: u užem smislu pred konkretnom teatarskom publikom, a na širem socijalnom planu pred streljačkim strojem.
Zbog čega takozvano javno mnijenje – za razliku od kritičke javnosti – toliko često nastupa u formaciji streljačkoga stroja, zbog čega njegovi plotuni desetljećima ne prestaju, e to je suštinsko pitanje kojim se, pristupajući mu s različitih strana i različitim povodima, Paković bavi kroz svoj opus. Stoga, koliko god to bilo odvratno i zastrašujuće, zapravo nije nimalo neočekivano da se dramski autor i njegovi glumci osvjedoče u točnost svojih umjetničkih uvida i metodom vlastite kože. U spomenutom primjeru, recimo, kolektivni je objekt kazališne analize upravo kroz postpremijerne inscenacije do detalja potvrdio dijagnozu isporučenu tokom dramske premijere. Većeg cinika nego što je ovaj potpisnik to bi moglo navesti na okrutni zaključak da je puni smisao predstave podcrtan linčem pozorišne trupe; bit kazališta kao "eksperimentalnog života", njegova subverzivna srž, ovjerena je nastojanjem režimskih snaga da taj život promptno ugasi.
Spremnost na to je nešto posve izuzetno. Takav manjak obzira prema riziku i nedostatak smisla za kompromise dopuštaju si samo najhrabriji. Ili, ako to u doba obezvrjeđivanja svih vrijednosti nije patetično reći, samo umjetnici s istinski prevratničkim namjerama, oni koji svojim stvaralaštvom ne pretendiraju na išta manje od radikalne promjene svoje okoline. Za stvaraoca takvog kova, naime, alternativa ne postoji. Alternativa bi bila ponižavajuća šutnja, ili – u gorem slučaju – estetski dopadljivo cvrkutanje. Alternativa je plišana udobnost građanskog teatra. Istina pod tepihom. Mir u kući. Trijumf nemorala.
Pritom treba ima na umu da istina za kojom Paković pasionirano traga i kojom umjetnički operira nije svedena na puku faktografsku dokumentarnost; ona prodire mnogo dublje i nastupa kroz mnogo više slojeva, od kojih je jedan mučniji od drugog, i predstavlja svojevrsno putovanje u srce zločina. U igri su istine prekrivene najtvrđim zavjetima šutnje. U slučaju Srebrenice to je minuciozno i nemilosrdno raskrinkavanje uloge kulturne elite, uključujući onu kazališnu, u pripremanju genocida koji se dogodio, ali istovremeno i silovit obračun sa stanjem kolektivnog poricanja kao pripremom za genocid koji će se tek dogoditi. Ova "dvostruka iluminacija", kojom se demaskira trulež javno usvojenog morala (jer se pod pojačanom rasvjetom pokazuje da je krvavih ruku mnogo više nego što je pristojnome građaninu dopušteno misliti, tim prije ako je i vlastite kukavički zabio u džepove) i kojom se zatajena zločinačka prošlost naposljetku izlaže kao središnja drama današnjice, karakteristična je za sve Pakovićeve komade.
Zanemarimo li načas uobičajena kreštanja desničara i nacionalističkih revizionista, gdje se tradicionalno debatira uz pomoć motke i čekića, osporavanja tih istina iz krugova koji sebe običavaju svrstavati u tzv. uljuđeni građanski centar, ili čak iz salona u kojima tiho drijemaju lijevo-liberalni dušobrižnici, obično su praćena svečanim terminima poput "uravnoteženosti", "objektivnosti", "balansiranosti", "odgovornosti"… Retorička baza toliko je nakrcana "staloženom" građom da se sve puši od čežnje za stabilnošću, za održavanjem zadanih životnih i društvenih protokola, a svaka "tendencija" koja smjera na to da nacionalnu stvar i tekući poredak, umjesto kozmetičkog popravljanja, u cijelosti dovodi u pitanje, biva otpisana kao destruktivna i štetna.
Međutim, ima li uopće istine bez ozloglašene i popljuvane "tendencije"? Nije li istina u neusporedivo čvršćoj vezi s potrebom za preokretom – naime, za oslobađanjem! – nego s tobože ideološki neutralnim, ispranim i dezinficiranim propovijedima koje slave relativizam veličajući hinjenu objektivnost? Zlatko Paković oko toga nema dilema. U prilog njegovoj umjetničkoj praksi možemo ovdje upregnuti i opasku jednoga marginalnog kroničara – izrečenu povodom sistemske destrukcije javnog informiranja – koji je ustvrdio da "ne zna što bi moglo biti objektivnije od pogleda na realnost ispunjenog težnjom da se ona radikalno transformira", odnosno da je "istinita slika stvarnosti (samo) u očima onih koji je žele promijeniti". Dramatičar je to apsolvirao na suštinski, što će reći na najborbeniji način: on se u svojim radovima ne upušta u "opis situacije" tek zato da opiše situaciju, već zbog toga da je iz korijena preobrazi, a upravo to je ono što opis čini vjerodostojnim. Pobunjenički poriv, omraženi "angažman", suprotno tvrdnjama klevetnika iz gornjeg doma građanske kulture, ne samo što nije u koliziji s istinoljubivošću, nego je presudan uvjet da se istina prepozna, izvadi iz skrovišta i izloži na javnoj sceni u njenoj punoj težini, tolikoj da posluži kao naoružanje prilikom počinjenja umjetničkog i prevratničkog djela. Da ne bude zabune: jednog te istog. Za privrženike postojećeg stanja stvari, s druge strane, čak i kada pripadaju naizgled pristojnijoj sorti, istina dobiva realnu težinu jedino u momentima kada je zbog "nacionalnog interesa" i održavanja vladajućeg poretka treba utajiti.
Paković utoliko na jugoslavenskome kulturnom prostoru funkcionira kao svojevrsni stroj za mljevenje laži. Rijetka je to stvaralačka mašina, jedva da postoje još dvije-tri slične na teritoriju natopljenom krvlju, napučenom zbijenim kolektivima, lokalnim mesijama i pseudoreligijskim maglama što ih drže na okupu. Putuje od jedne do druge mitske tvorevine, od kulta do kulta, od zlodjela do zlodjela, odlučan da, koliko god je to u njegovoj moći, dokrajči obmane, skrši iluzije ili položi paklene naprave pod najstrože čuvane tabue. Cijena što je plaća za te obrede oslobađanja nije mala. Cijena je ponekad takva da, kao nakon Srebrenice, ponese sudbinu likova iz svojih ranijih drama, poput kamenovanog doktora Stokmana, ili Miroslava Krleže kojemu predstavnici današnje hrvatske političke, kulturne i crkvene elite ljubazno upućuju poziv na smaknuće.
Paradoks glasi da je život izvan laži moguć jedino u prostoru koji daje uvjete za "radikalnu intervenciju imaginacije u stvarnosti". Kazalište je za Pakovića mjesto prevrata, mjesto gdje on, stavljajući publiku u akciju, iznova konstituira razorenu javnost; teatarska imaginacija postaje neka vrsta pogonskoga goriva istine, jer je, kako dramatičar jednom prilikom reče, "u pozorištu moguće ono što u stvarnom životu nije čak ni verovatno", a to znači dokučiti i izgovoriti u lice istinu čiji je javni opticaj zapriječen, izmisliti model kojim istina izlazi na svjetlo dana. No, ako je to tako – ako je kazalište prostor u kojemu društvo najprije može osjetiti mogućnost svoje slobode, ako je ono "jedina subverzivna institucija civilizacije" – što je onda zbirka dramskih tekstova? Što je knjiga? Puki dokument? Puko svjedočanstvo o minulim djelovanjima? Tek ukoričeni arhiv u koji su pohranjeni predlošci preko kojih je teatarski umjetnik sa svojom glumačkom družinom mobilizirao publiku u kritičku javnost?
Čitatelj ove knjige vrlo brzo će se uvjeriti da je njen domet mnogo veći. Pakovićevi dramski komadi, naime, posjeduju takvu literarnu moć i subverzivni potencijal da njihovo čitanje postaje sasvim blisko neposrednom kazališnom iskustvu, pogotovo ako je čitatelj spreman vlastitu imaginaciju uložiti u suučesništvo s autorom i ne bježati od samorefleksije. Štoviše, ovako sabrani i pomno organizirani tekstovi na začudan način snaže jedan drugoga, tvoreći cjelinu bez šavova, kakva se konzumacijom teatarskih fragmenata uz vremenski odmak može samo naslućivati, sa zajedničkim provodnim motivima (od kojih je jedan od prodornijih onaj da „samo fini ljudi mogu da čine velike gadosti“), pa pred sobom imamo monumentalnu i kompaktnu dramsku građevinu podijeljenu na deset komada, koja iznosi sveobuhvatni katalog ovdašnjih beščašća i detaljno prokazuje kriminalnu i nasilnu prirodu naše svakodnevnice. Ako je Paković, u brehtovskoj maniri, često u svojim komadima izvodio pisca na scenu, moglo bi se reći da je ovdje majstorski uveden režiser u tekst. Rezultat je vrhunska književnost.
Za razliku od kazališne publike, čitalac će, budući da sam određuje tempo recepcije, možda biti u prilici podrobnije osjetiti koliko duboko zasijeca piščeva analiza i s koliko neočekivanih aspekata razlaže temu kojoj se posvetio. Važno je tek da, pored otvorena uma, računa i s otvorenom formom. Ovaj potpisnik, na primjer, kao pripadnik sramotno srozane žurnalističke profesije, teško da je ikad pročitao bolji esej o novinarstvu od drame Ibzenov Neprijatelj naroda kao Brehtov poučni komad, sve sa onom čarobnom redateljskom napomenom da su Predsjednik republike i Novinarka državne televizije „povezani intervjuom kao pupčanom vrpcom“. Sličnih je poticaja i inspirativnih uvida bezbroj: recimo kada se u Filosofiji palanke nacionalizam sagledava iz perspektive stvarnog nacionalnog interesa i demaskira cinizam njegove autodestruktivne motorike, naime posvećenost mržnji i uništenju vlastite nacije; ili kad se u Kapitalizmu ogoli manevar kojim energija pobune biva kanalizirana u estetsku pirotehniku tzv. angažiranog kazališta i na taj način snaži objekt svoje kritike; ili kad se u Don Kihotu reafirmira ideja utopije i borbene vjere u neostvarive ideale; ili kad se u Krleži secira nasilno kroatiziranje i falsificiranje velikoga pisca kao uvjet za njegovu kanonizaciju, s prizorima pripitomljavanja gdje se čupaju komunistički očnjaci, antifašistički kutnjaci i jugoslavenski sjekutići, o čemu – ne računajući Pakovićeva sugrađanina Predraga Brebanovića – armija akademski zbrinutih hrvatskih krležologa godinama nije uspjela izustiti dvije suvisle riječi…
Dramsko stvaralaštvo Zlatka Pakovića predstavlja jedinstvenu odu nemirenju sa sudbinom. Stalno držeći na nišanu dvije noseće pošasti našega doba – kapitalizam i nacionalizam – ono stoga nije ni statično, ni depresivno, ni ironijski-pesimistično, a bogme ni retroaktivno, već je do zadnje riječi uronjeno u krvavu današnjicu, tim više što iz prošlosti, uz poreknute zločine, izvlači pun naramak prognanih pojmova – kao što su moral, pravda, solidarnost, bratstvo, socijalizam… – pledirajući za njihovu neizostavnu aktualnost. Fukoovskoj devizi o "kritici kao vrlini", odnosno o kritici kao "umijeću promišljene neposlušnosti", Paković s arsenalom blasfemičnih istina i permanentnim napadom na svetinje kao da dodaje element obvezujućeg uznemiravanja. Kritika koja ne izaziva nelagodu u dobroj je mjeri izlišna i može samo pridonijeti reprodukciji statusa quo. Izrasla iz takvog stava, Jeretička liturgija jedan je od najmoćnijih poziva na neposluh nepisanih na našem jeziku.
Predgovor za knjigu Zlatka Pakovića "Jeretička liturgija: Deset dramskih komada" (Zepter 2021., Beograd)
