Da je pristojno prvo pomesti smeće ispred vlastitog praga ili svojega dvorišta, naučili smo još iz elementarnoga kućnog odgoja i formacijske faze praobrazovanja u obdaništu i najnižim razredima osmoljetke. A da je nacionalizam posljednje utočište hulja, shvatili smo iz traktata Samuela Johnsona, davno upokojenog engleskog moralističkog pisca, pjesnika i leksikografa.
Viktor Ivančić ide u red onih novinskih komentatora koji temu obrađuje s promatračnice ovih dvaju aksioma, ali se njegova kritika uperena na neki iščašeni fenomen u državi najčešće ne gleda kao atak na možebitno gnojno mjesto što rastače neki od segmenata naše opće javnosti. Naravno, nacionalistička će klatež Ivančića otpremiti s pravovjernom dijagnozom kako dotičnik isijava svoju insuficijenciju domoljubnog doživljaja praćenu prekomjernim upražnjavanjem mržnje za sve što je hrvatsko...
A nenavidnost ilitiga himba naprama svemu kroatološki osviještenom – prema matrici i metrici desničarske militantne klerofašističke provenijencije – počiva na nakaznom tumačenju onoga kritičkog prostora između izdaje i uvrede, o kojem je prostoru govorio mirotvorac i humanist Predrag Matvejević pokušavajući intelektualnom neovisnošću i blizinom tolerance uspostaviti nekovrsno kurativno posredovanje među psima rata i džukelama mira.
Vrli profesor smatrao je kako kritički stav prema svojoj zemlji ili svojem narodu ne može biti čin izdaje, kao što kritičko gledanje prema tuđoj domovini ili fureštom puku ne može se smatrati aktom uvrede.
Jerbo, preporuka preliminarnoga čišćenja pred vlastitim pragom prije negoli se primijeti nečist pred kućom susjeda, ne može biti izdaja, niti kritički stav prema komšiji ili tuđincu može biti uvreda. Prljavi veš je za pranje, a ne za čuvanje.
Gotovo bi se moglo reći kako se na ovim prostorima svijećom ne bi pronašao trenutačno pogodniji interpret za oživljavanje Robija K. od Stipe Jelaske. S puno hajanja i hara uzvratio je na povjerenje što mu je ukazano ponudom za igranje ovoga kanoniziranoga lika
I premda ljevica, koja na sebi nosi breme očekivanja lučonoštva razboritosti i pameti u društvu, često zna zapeti u selektivnoj trapuli licemjerstva, pisanje Ivančića svakako ide u red onih postojanijih i dosljednijih autora.
A sva ova prijašnja navođenja što se etiketiraju unutar njegovog djelovanja kao oštrog kritičara u političkoj esejistici i žurnalističkoj kolumnistici, nonpitijski se mogu prispodobiti i disputskom diskursu avantura maloga Robija K. sa svojim ukućanima. Drugačije kazano: što je u Ivančićevoj komentatorskoj tekstualnosti bila ubitačno argumentirana satira, to je istodobno u Bilježnici Robija K. brusom naoštrena satara.
Neslučajno je pisac odabrao devetogodišnjaka kao protagonista tog vida društvenoga komentiranja, jer su njegove "nježne godine" taman na razmeđi dječaštva i momaštva, djetinjstva i mladosti, a mjestimice udjenuto iskustvo sveznajućeg subjekta čitavoj stvari daje dozu i zrelosti i serioznosti. Ustvari, maturacija čitatelja i ogleda se u zrcalu infantilizma koje na svojim prsima, umjesto babarina ili kravate, nosi junak Robi K.
Čudo je što može književnost, a ne može znanost. Da je Miroslav Radman – francuski akademik, ali ne i hrvatski! – pronalazeći onaj svoj eliksir mladosti na kojemu je desetljećima radio, ili decenijama već radi, imao Ivančićevu maštu i sredstva, svakako je dosad mogao u laboratoriju izmućkati napitak što će čeljade zaustaviti u mladosti, kao tijelo u formalinu...
Šalu nastranu: još djelotvornije no što je to Miljenko Smoje bio učinio također s novinskim likom Malim Marinkom u kudikamo duljem stažu, Ivančić evo u četiri desetljeća odgaja i prati nestašnog dječarca i farabutskog diškula Robija K., imajući špurijus zadržavati ga pritom u dobi da ne ostari dalje od trećega razreda osnovne škole...
A osim što je Robi K. poput kakvog anđeoskog apstraktuma besmrtan na novinskim stranicama i neostario kao lik iz stripa u imaginariju mnogog čitatelja, dobio je i postvaren svoj izraz na kazališnim pozornicama. Njegovu karnalnu emanaciju bio je poprimio još 22. prosinca 2019. pod originalnim imenom "Bilježnica Robija K.", kad ga je na daskama zagrebačkoga Kerempuha postavila redateljica Marina Pejnović. Josip Brakus (Robi K.) i Željko Königsknecht (Dida) predvodili su predstavu koja je požela nepodijeljen uspjeh što je za rezultantu imao i brojna gostovanja, pa i u Splitu.
A produkcija "Robi K./Crvenkapa je mrtva", kojom je HNK Split otvorio dramsko krilo kurentne kazališne sezone, zaokruživanje je svojevrsne zavičajne recentno uprizorene trilogije u kojoj se kaleidoskopski isprepliću dalmatinski resentimenti.
Nakon uspješnice "U malu je uša đava" Tisje Kljaković Braić i "Tihe noći", koju je, prema jednoj epizodi iz serije "Naše malo misto" Miljenka Smoje ("Borbena ponoćka"), za scenu dramaturški i suautorski prilagodio pisac i novinar Ivica Ivanišević, splitski je Teatar dobio još jedan kazališni adut kojemu neće nedostajati posjetitelja. Da je tomu tako, vidljivo je i po broju rasprodanih predstava što su uslijedile nakon premijere.
Atraktivnost samoga naslova i višedesetljetna popularnost doživljaja popularnog lika, hrvatskog Petra Pana Robija K., dobitni je mamac za publiku; međutim, ono što daje perspektivu čitavoj produkciji na relaciji od same ideje, preko adaptacije do inscenacije, jest glumački korpus sastavljen sve odreda od izvođača iz domaćeg ansambla. A taj korpus čine mahom umjetnici mlađega naraštaja koji tek hvataju zalet za role dugodahijeg zamaha.
U tom smislu gostujući redatelj iz Niša Kokan Mladenović imao je vrlo podatan "materijal" za oblikovanje svoje umjetničke vizije. Uz Karlu Leko, autora Ivančića i sugestije od pojedinaca iz glumačkog ansambla, sâm Mladenović supotpisuje i dramatizaciju teksta. Detonatorska kapisla ove predstave bila je jedna kolumna pod imenom "Crvenkapica je mrtva", ali predstava u sebi nosi mnogošto od onih tematskih punjenja kojima Ivančić i inače nabija svoju dijalektičku kuburu.
Očekivano, tu su Josip Broz Tito i Franjo Tuđman kao satelitski objekti u naraciji, pa nemimoilazno referiranje na Jugoslaviju i elemente iz nje koji do kosti nerviraju desničare posvađane s realnošću i vremenom kroz koje su prošli, pa religijski motivi kao posprdni pucnjevi i za katolike i pravoslavce, pa pseudoreligijski kič u nestvarnom pristupu pojedinostima iz Domovinskog rata, pa, dakako i datako, i – ćirilica...
Mišung svih gordijskih čvorova kojima je sputana realnost u Republici Hrvatskoj, našli su svojega mjesta u ovoj predstavi. A persiflaža bajke iz Crvenkapice koju znamo još iz zipke kod majčinog uzglavlja, s epilogom u kojem lovac ne puca u vuka, nego u Crvenkapicu, e, to je alegorija koja gorko prikazuje stvarno stanje na suvremenoj hrvatskoj političkoj sceni, gdje lupeži ordiniraju i kriminalci ovanciraju na vodeća mjesta s polugama vlasti u vlastitim rukama...
Ugrubo bi se moglo reći kako je sama predstava bila uokvirena seniorima iz ansambla, čiji okvir predstavljali su iskusni akteri Tajana Jovanović, Nenad Srdelić i Elvis Bošnjak, pa dijelom i Goran Marković, koji polako progredira i vezuje naraštajno mlađe kolege s onima s više utakmica na plećima.
Bošnjak je bio jedan od autentičnijih tumača iz čijega čakavskog izgovora izvirala je neporeciva uvjerljivost, kakva počesto zna izostati iz dijalektalnih predstava na našim pozornicama općenito. Bez obzira na to što Bezmalinovići krvnom lozom potječu s otoka Brača, njegov je Višanin imao sve prozodijske odlike eufonične cokavice.
Nenad Srdelić (Dida sa Šolte), s puno je mara oživio najpoznatijega djeda iliti nonota iz literature, da ne kažem lektire, dok je Katarina Romac (učiteljica Smilja) potvrdila svoju klasu žustrom igrom i energičnošću imanentnoj rasnoj aktorki.
Stipe Jelaska mladi je glumac kojemu darovitost jamči karijernu providencu, i gotovo bi se moglo reći kako se sa svijećom ne bi pronašao trenutačno pogodniji interpret za oživljavanje jamačno najpopularnijeg devetogodišnjaka na ovim prostorima. S puno hajanja i hara uzvratio je na povjerenje što mu je ukazano ponudom za igranje ovoga već odavno kanoniziranoga lika.
Jelaska ima sposobnost psihološkog uživljavanja u karakter i urođenost da to prirodno i ostvari, bez prenemaganja. Kretnje na bini te načini kako i glasovno i pokretom artikulira tekst, primjeri su kako se dodatnim nijansiranjima osjenčava karakterizacija lika. Kao os predstave oko koje se sve okreće, Jelaska je bio predvodnik još jednog malog umjetničkog čuda u splitskom Teatru: podizanju monumenta "tupilu od nekuženja".
