Brončana bista pisca Sime Matavulja nedavno je – nakon višedesetljetne zabačenosti u tami slabo pristupačne niše u podstepeničju škole u Šibeniku, koja je prije Domovinskog rata nosila književnikovo ime – vratila u žižu javnosti nešto čujnije govorenje o ovom slavnom Šibenčaninu srpskog podrijetla. Dospjevši iz tame zaborava na bjelinu dneva, očito, ponijela je sa sobom i nešto svjetlosti pohranjene u njoj, koja je svjetlost ovom neočekivanom viješću obasjala i djelo umjetnika čiji lik ona čuva u slitinskoj figuraciji. To se vidi po brojnim reakcijama što su uslijedile u javnosti kad je u središte pozornosti došla potpuna marginalizacija Matavulja kao autora te, posebice, izgon njegova romanesknog remek-djela "Bakonja fra Brne" iz školske lektire.
Želja mi je ovim napisom ukazati na važnost ovog među uspjelijim romanima što su napisani na ovim prostorima, te prikazati širinu nadahnućâ koja je isti polučio dočekavši filmsku ekranizaciju, kazališnu i scensku dramatizaciju i opernu uglazbljenu uprizorbu. Jest, rijetka su književna djela i u svjetskoj literaturi što su dospjela na veliko platno, te na veliku kazališnu pozornicu gdje ih se, žanrovski odvojeno, i igra i pjeva.
Riječ je o filmu.
Kao prvi oblik oživljavanja romana "Bakonja fra Brne" u vizualnom mediju bio je filmski ostvaraj redatelja Fedora Hanžekovića, koji je sâm napisao i scenarij. Bilo je to 1951. godine kad je film izazvao veliku pozornost već zbog svoje tematike u kontekstu vremena u kojemu se pojavio. Jerbo, još se pravo nije bio ni razišao dim baruta Drugoga svjetskog rata, pa je čačkanjem škakljivih motiva došlo do posljedičnoga društvenog trenja između države i Crkve. Film je, kao projekt, hotimice htio ići po konturnim crtama provokacije koja je neminovna u kontaktu komunističke ideologije i religijskih dogmi, te je iz tog razloga i nastala baš solidno otvorena karikaturalnost pri karakterizaciji fratarskih likova. Mimo dihotomije društvo – Crkva, bilo je nužno uspostaviti i ambigvitet koji je osiguravao potrebnost dosega visokih umjetničkih kriterija i podobnost udovoljavanja aktualnim političkim prilikama. Pri filtriranju personala koji je imao doskočiti svim zacrtanim postulatima prodefiliralo je podosta znalaca, počevši od Jakše Ravlića, preko Oktavijana Miletića do Josipa Kirigina. Uz niz peripetija izbor je najposlije pao na Hanžekovića, čiji je curriculum vitae imao u sebi, primjerice, od Partije hvaljeni dokumentarac "Stepinac pred narodnim sudom" (1947.).
Kritika je pohvalila i ovaj Hanžekovićev film, koji je bio dobro primljen i odlično ocijenjen u svim republikama ondašnje države. Izuzev katoličkih tiskovina, naravno. Nije mu naškodila ni pretežita hladnoća ni naturščik u naslovnoj ulozi, koju je odigrao Miša Mirković. Ali zato mu je svakako pomogla dinamična razigranost likova, baletan i koreograf Oskar Harmoš s efektnim skokovima ili gotovo barokno motorična i prebogata orkestralnim koloritom glazba Borisa Papandopula. U gustišu muških likova svoju je dionicu uspješno bila odigrala kasnije afirmirana istinska heroina jugoslavenskoga glumišta – Mira Stupica.
Riječ je o drami.
Prošlo je usve šest godina od premijerne projekcije filmske realizacije, kad je u Narodnom kazalištu u Splitu praizvedena dramska verzija istog romana, čiju je dramatizaciju za pozornicu bio priredio legendarni glumac i operetni pjevač Branko Kovačić. Premijera se održala 28. studenog 1957. u čast 14. obljetnice FNRJ, tako da je prije samoga čina izvedbe prvo bila održana "Svečana akademija" u kojoj je sudjelovao operni orkestar Narodnoga kazališta pod ravnanjem maestra Vida Kuzmanića.
Branko Kovačić je predstavu organizirao kao "komičnu igru u četiri slike s epilogom", u kojoj je i nastupio tumačeći seljaka Jeru, fra Brninog brata. On se nije trsio serioznim dramskim postupcima obraditi sâm predložak, već se držao kronikalnosti i rabljenja već postojećih dijalogâ u romanu. Scenograf je bio Petar Zrinski, a redatelj Mirko Perković uz asistenciju Ive Marjanovića, koji je igrao lik Grge, manastirskoga laika-kuhara. Naslovna uloga bila je povjerena glumcu Boži Jajčaninu. U pothvatu je bio mobiliziran kompletni glumački ansambl splitskoga Teatra, među kojima Bogdan Buljan, Teja Tadić, Berislav Mudnić, Jugoslav Nalis, Petar Jelaska, Darinka Vukić...
U to je vrijeme urednik kulturne rubrike Slobodne Dalmacije i njezin kazališni i književni kritičar bio Slobodan Novak, koji je taman pisao svoj roman "Izgubljeni zavičaj", također remek-djelo dalmatinske proze. Kasnije će biti i direktor Drame HNK Split. Konkretno, baš je on bio objavio opširnu kritiku, zapravo esejističku ekspertizu inscenacije Matavuljevoga komada na splitskoj pozornici. Također je plošnost Kovačićeva pristupa nazvao više ilustracijom, a manje dramatizacijom rečenoga romana. Evo ulomka iz njegovog teksta: "Dvostruki žrvanj, žrvanj fratarskog i žrvanj seljačkog lažnog morala, gramzljivosti i primitivizma smrvio je Bakonju kao što mrvi i druge. Ali upravo ukazivanje prstom na tu malu intimnu Bakonjinu dramu, prije njegove moralne rezignacije, upravo Bakonjino gađenje nad vladajućim idealima i svetinjama, to je ono čega u dijalogu nema (...) pa je tako i predstava ostala bez ove važne umjetničke komponente" (Slobodna Dalmacija, 3. XII. 1957.). Po sudu kritičara, redatelj se snašao s tekstom zahvaljujući svojem iskustvu, a odlična glumačka ostvarenja dali su Jajčanin, Marjanović i Buljan.
Riječ je o operi.
Iako je nakon filma Matavuljev roman relativno brzo dospio do na teatarsku scenu, da bi se pojavio i kao operna predstava proći će puna tri desetljeća. U međuvremenu će splitski Teatar stradati u požaru (1970.), kad će svoje produkcije davati u dvorani Doma brodogradilišta Split, a onda će niti dekadu nakon svečanoga otvorenja nove zgrade HNK, na obnovljenoj bini biti izvedena praizvedba opere "Bakonja" Silvija Bombardellija: 8. travnja 1988. Skladatelj je sâm bio spjevao i libreto za ovu svoju, kako je naveo, "farsičnu operu u dva čina (četiri slike)".
Vrhunsko djelo suvremene glazbe zahtijevalo je i vrsnu umjetničku ekipu, pa je za dirigenta odabran maestro Oskar Danon, a za redatelja tada u Splitu i proslavljeni i kontroverzni demijurg Ljubiša Ristić. Scenu i kostime učinila je Bjanka Adžić-Ursulov, dok je plesne dijelove koreografirala Nada Kokotović. Naslovnu rolu otpjevao je tada vodeći splitski bariton Ratomir Kliškić.
Bombardelli je u svojem viđenju rabio folklorne elemente Zagore, autentične lokacije u koju su smješteni originalni likovi. Zato u partituri ima poskočnih ritmova što su inspirirani tradicionalnim kolima (pa i nijemim), kao i oporih disonanci kojima se dočarava "vlaško" ojkanje i ganganje. Ljubiša Ristić bio je zamislio da se u predstavi pojavi i živ živcat tovar, ali je nakon neuspjelih pokušaja od toga ipak odustao.
Praizvedba je izazvala golemi interes javnosti, pri čemu ju je dosta dobro bila primila i kritika i publika. Mirjana Škunca sve je sažela u kritičkoj misli: "Veliki napori autora i izvođača, kao i brojnih drugih sudionika u realizaciji ovog zamašnog projekta urodili su rezultatom kojim se treba ponositi" (Vjesnik, 11. IV. 1988.).
Zaključujući, u svim "agregatnim stanjima" teme, od Matavuljevog predloška do sviju varijanata umjetničkog izražavanja po scenskim rodovima, dolazilo je do pojedinih elementarnih faulova, primjetnih u neredu na relaciji katolištvo – pravoslavlje. Jerbo, sâm pisac je osobno bio proveo jedno vrijeme u pravoslavnom manastiru Krupa gdje je njegov stric Serafim bio iguman, pa se tamo i inspirirao tipičnostima popovsko-monaškoga života koje je kanio u svojem artističkom slobodarskom libertinstvu prikazati zajedljivo persifliranim s mnoštvom podrugujskih postupaka. Ama, da bi zaštitio pravoslavno sveštenstvo čijoj je vjerskoj kulturi i sam pripadao, Matavulj je bio odlučio sav potencijal svojega književnog materijala staviti u zrcalo, te ga prikazati kao praksu katoličkoga redovništva. Tako je manastir Krupa postao samostanom na otočiću Visovcu.
I, tako je Simo Matavulj postao autorom romana koji je dospio i na film i u dramu i u operu. I, trebalo bi ga vratiti gdje mu je i mjesto: u školsku lektiru.
