Kad je posrijedi klasična glazba u nas, može se i mora reći kako u Hrvatskoj nikad nismo oskudijevali s istinskim dirigentskim imenima koja su proslavila i sebe i svoju zemlju u inozemstvu. Osim Lovre pl. Matačića, internacionalnom slavom okrunili su se Berislav Klobučar i Mladen Bašić, Milan Horvat i Pavle Dešpalj, Nikša Bareza i Vjekoslav Šutej, dok su na domaćoj sceni (ma ne bez gostovanja vani) značajne karijere bili ostvarili Vladimir Kranjčević i Igor Kuljerić te Miroslav Homen i Emil Koseto. Od živućih pak ne mogu prešutjeti ime Ivana Repušića, koji je – iako pripadnik mlađeg naraštaja – već sad ostvario impresivnu inozemnu karijeru, i sve ukazuje na to da će nadmašiti sve svoje dične predšasnike.
Jedan od najtalentiranijih dirigenata što su ikada rođeni u Hrvatskoj bio je i maestro Loris Voltolini. Njemu se 11. rujna navršila treća obljetnica preminuća, a 12. svibnja ove godine zaokružila se i 70. godišnjica njegovog rođenja. Svjetlost dneva ugledao je u Splitu u glazbenoj obitelji, jer je njegov otac bio također dirigent i violončelist, svirač u komornom jazz-ansamblu u svoje vrijeme i, uz Silvija Bombardelija i Vida Kuzmanića, bio je glavnim kućnim dirigentom u Narodnom kazalištu u Splitu sredinom 20. vijeka, gdje je predvodio velik broj opernih i baletnih naslova.
Nije nikakvo čudo što je mladi Loris Voltolini još zarana bio osjetio glazbeni poziv, budući se u njihovoj obiteljskoj kući redovito okupljalo očevo glazbeno društvo iz Teatra. Najčešće su taj umjetnički kružok činili pjevači Andrica Dumanić i Ante Marušić, Ilija Žižak i Albin Kokeza, ali i mnogi drugi, uključujući i maestra Lovru pl. Matačića. Ta kućna atmosfera svakako je pridonijela da se Loris preseli kod rodbine u Beograd, gdje će provesti dio djetinjstva. U ondašnjem glavnom gradu učio je klavir u srednjoj muzičkoj školi "Stanković" kod prof. Ranka Tudora. Kasnije je nastavio studij glasovira na Muzičkoj akademiji u Zagrebu kod prof. Branka Sepčića, a istodobno je upisao i dirigiranje, koje je i diplomirao u klasi prof. Igora Gjadrova. Kao vrsni pijanist, često je pratio pjevače na koncertima, ali i muzicirao u pop i džez-sastavima.
Vrativši se u Split maestro Voltolini prošao je sve instance glazbenoga djelovanja u kazalištu. Prvo ga je 1968. godine u pjevački zbor Splitske opere primio tadašnji direktor, zagrebački maestro Mladen Bašić, i to na posve neobičan način. Postoji anegdota koja se i dandanas prepričava u splitskom kazalištu, kako je mladi Loris došao na audiciju za pjevače u foaje, a maestro Bašić, čuvši njegov "Dobar dan!", odmah ga je primio bez provjeravanja za klavirom. Naime, imao je jako dubok glas, a basovi su i inače deficitarni u svakom zboru…
Slabo je znan podatak kako je Voltolini bio otišao iz Splita mimo svoje volje, jerbo je, eufemistički govoreći, bio prisiljen napustiti ishodišni teatar nakon sukoba s tadašnjim intendantom Ivom Sanaderom
Doskora je Voltolini postao zborovođom i asistentom dirigenta. Iz tog vremena zanimljiva je suradnja s kompozitorom i dirigentom Borisom Papandopulom, koji je radio na pripremi praizvedbe svoje opere "Marulova pisan" (1970.). Prisjećajući se tih iskustava, maestro Voltolini u jednoj prilici bio mi je rekao: "Ustajao sam rano ujutro i na staroj Solinskoj, danas Sukoišanskoj ulici u Splitu, hvatao autobus koji je u 5:00 sati kretao prema Kaštelima. Jedno tri kvarta od ure trajala je vožnja, a Papandopulo bi me doma uvijek dočekao s kavom. Nekad smo se znali zadržati i po nekoliko sati u razgovoru, a bilo je i dana kad bih morao čekati da on dovrši neki prizor započet te noći, pa bih se tek onda vraćao natrag za Split. Bilo mi je fascinantno gledati ga kako komponira glazbu izravno upisujući orkestraciju u partituru, dionicu po dionicu, instrument po instrument, ali takt po takt okomito bez prethodno pripremljenih skica! Ovaj genijalni skladatelj bio je vrlo jednostavan i skroman čovjek, pa mu nije bilo teško ni da me često svojim 'Mini Morisom' prebaci iz Kaštel Lukšića do kazališta. Ludo je vozio, milijun na sat, i uvijek me je bilo strah sjesti s njim u auto. Ali barem sam se tješio kako ću u nebu moći reći: 'Poginija san skupa s Papandopulon!'"
Cijelu dekadu nakon toga bio je zborovođom, a paralelno je osnovao i Komorni orkestar te vodio komorni pjevački zbor Ivan Lukačić. Kao operni dirigent debitirao je izvedbom Pučinijeve opere "Toska" (1981.), nakon čega je i stalno zaposlen u Teatru, gdje je prvi suradnik dirigenta Vjekoslava Šuteja. Prvu samostalnu premijeru imao je za izvedbe kolažiranog mjuzikla s melodijama Ive Tijardovića, "Život i vrijeme" (8. kolovoza 1983.) pod redateljskom palicom osebujnoga i pomalo kontroverznoga Ljubiše Ristića.
Osamdesetih godina prošloga vijeka Voltolini je dirigirao nizom baletnih i opernih naslova u Splitu, premijerno postavivši Donicetijeve opere "Ljubavni napitak" (1985.) i "Lučija di Lamermur" (1988.) te dvije stožerne opere frankofonog repertoara: Gunoov "Faust" (1987.) s Petrom Selemom i Ofenbahovu operu "Hofmanove priče" (1990.) s Krešimirom Dolenčićem. "Faust" je ostvario zapažena gostovanja i u Beogradu i u Zagrebu, dok se potonja opera u tandemu s Dolenčićem smatra možda i najvećom opernom produkcijom Splitske opere zadnjih desetljeća! Neka bude zabilježeno kako je Loris Voltolini 1988. godine na Peristilu dirigirao svim trima Verdijevim operama: "Aidom", "Nabukom" i "Otelom".
Godine 1991. maestro Voltolini napustio je Split i postao stalnim dirigentom HNK-a Zagreb. Nekoliko godina kasnije preselio je u Ljubljanu, gdje je do smrti bio zaposlen kao šef-dirigent Opere u Slovenskom narodnom gledališču. Poseban je afinitet imao za djela Verdija i Pučinija te nadasve za talijanski veristički repertoar, ističući se svojim čistim stilskim interpretacijama i sjajnom manualnom tehnikom: kao da je koreograf za dirigentskim pultom. Zanimljivo je kako je prva i posljednja opera koju je maestro Voltolini dirigirao bila baš Pučinijeva "Toska", pa je prigodna svečanost i koncert u okviru nedavnoga Zagrebačkoga opernog festivala u foajeu HNK-a Zagreb bila naslovljena "Voltolini – operni plov na pučini između dviju Toski".
Od brojnih gostovanja po svijetu ističem njegov nastup na festivalu Salcburger Festšpile, kad je u povodu 100. obljetnice Verdijeve smrti 2001. godine u tamošnjem Groses Festšpilhausu predvodio novu produkciju opere Aida.
Za kraj, slabo je znan podatak kako je Voltolini bio otišao iz Splita mimo svoje volje, jerbo je, eufemistički govoreći, bio prisiljen napustiti ishodišni teatar nakon sukoba s tadašnjim intendantom Ivom Sanaderom. Premda je bio pozvan iz zagrebačke Opere da se preseli u metropolu i preuzme mjesto šefa-dirigenta, on je to odbio želeći živjeti i djelovati u gradu svoje mladosti. Nezadovoljan uvjetima rada koji su mu bili nametnuti stigao je na razgovor u intendantov ured, ured svojega prijatelja iz djetinjstva s kojim je zajedno išao u školu i igrao se s njim u dječačko doba u Plinarskoj ulici… Razgovor sa Sanaderom tekao je, po Lorisovoj priči, ovako:
"Bog Ivo – počeo je Loris – želio bih s tobom…"
"Ja nisam za tebe TI, nego VI!", oštro ga prekine Sanader.
"Molin?"
"Ja nisam za tebe TI, nego VI!"
"Gledaj, ti možeš sebi govorit VI, ali ja ću ti govorit TI", sabravši se od čuđenja odgovori Loris, te nastavi: "Ne želin da me se dalje maltretira, jer ću ić u Zagreb."
"Ajde – reče Sanader – nitko nije nezamjenjiv!"
"Misliš ti to na sebe?", smireno će Loris i, pozdravivši, otiđe iz kancelarije.
Još tog istog dana okrenuo je Voltolini telefonski broj Zagrabačke opere s pitanjem: "Je li još stoji ona ponuda i poziv?" Još te iste 1991. godine Loris Voltolini preselio se u Zagreb.
