Nema nikakve sumnje kako je Boris Papandopulo najveći i najdarovitiji hrvatski kompozitor svih vremena, a čak ako i nije najplodniji, onda je njegov opus svakako najraznovrsniji i najrazvedeniji. Da je tomu tako, vidljivo je u datosti kako je u svim žanrovima i na svim poljima glazbenog stvaralaštva ovaj genij skladateljskog poziva ostavio makar jedno antologijsko djelo izuzetne estetske vrijednosti.
I kad govorimo o opernom i simfonijskom komadu, i koncertu za glazbalo i komornoj muzici za manje ansamble, i vokalno-instrumentalnim oratorijima i kantatama, ali i skladbama za zborske sastave pisane bez orkestarske pratnje, dakle a capella. Uza sve to, Papandopulo je tijekom čitave svoje glazbeničke karijere bio vrlo aktivan i kao dirigent.
Može se, mimo svake sumnje, kazati kako ni u bivšoj Jugoslaviji nije bilo toliko izvanrednog skladatelja koji je na osebujan umjetnički način izazivao poštovanje struke, istodobno oduševljavajući svojom visprenom i poletnom glazbom široke slojeve publike. A kad već duljimo protege njegova umjetničkog bića i na prostor pokojne države, možemo ga nesmetano rasprostraniti i na cijeli Balkanski poluotok.
Tim više što su njegovi pradjedovi bili Grci, što se čuje u prezimenu Papandopulo(s), premda se njegov otac Konstantin Hristoforovič Papandopulo, iz Odese, smatrao Rusom, baš kao i roditelj profesora Predraga Matvejevića. Govorio je Boris kako se njegov djed Hristofor "tukao s Napoleonom" kao pripadnik ruske armije. Njegova majka Maja Stozzi, glasovita operna pjevačica, ostala je udovicom kad su Borisu bile dvije godine, ali je, preudavši se vani, odrastao s njom i očuhom koji je bio izuzetno pažljiv prema posinku.
Očuh mu je bio Nijemac, pijanist, koji je Borisovu majku često pratio na koncertima, a kućni im je prijatelj bio i veliki Igor Stravinski. Osjetivši bogomdani talent skromnoga mladića, Stravinski je čak bio napisao i pismo preporuke za upis Borisa na glazbene studije. Rođen je kao pravoslavac, a državljanstvo je dobio tek za boravka u Splitu (od 1935. do 1938. godine); no, po vlastitim mu riječima, Boris se osjećao kao "zagrebačko dete". Njegov profesor kompozicije, Blagoje Bersa, zvao ga je – "Štroci", po majci.
Ono što je poprilično bizarno u cijeloj toj pompi i glede ceremonijala svečanog otvorenja "Godine…", koju su inicirali institucije Matica hrvatska i Družba "Braća Hrvatskog Zmaja", jest da niti jedan njihov predsjednik nije nazočio činu inauguracije u Splitu
Spomenuti period života u Splitu, za Papandopula je bio višestruko značajan. Em je "ispekao zanat" kao dirigent glasovitog zbora "Zvonimir", em je u gradu pod Marjanom skladao neka svoja najznačajnija djela; em je, što je gotovo nepoznato, bio redoviti glazbeni kritičar lista Novo doba, u kojem je tiskao vrlo dobro napisane esejističke ekspertize o djelima koja je recenzirao (na primjer, "Eru s onoga svijeta" Jakova Gotovca, kad je prvi put izvedena u Splitu pri gostovanju Zagrebačke opere 1937.).
U Splitu je, dakle, Papandopulo komponirao neke od kasnije najizvođenijih svojih skladbi, poput "Simfoniette" ili djela "Hommage à Bach", kao i opere "Sunčanica", "Amfitrion", "Džentlmen i lopov", "Madame Buffault", "Marulova pisan", zatim balete "Teuta" i "Prsten", te "Kantatu Gospi od Zdravlja.
A ono što posebno valja izdvojiti jest oratorij za muški zbor i soliste, "Muka Gospodina našega Isukrsta po Ivanu" (1936.), koji je sačinio na temelju pučkoga glagoljaškog pjevanja što ga je bio čuo tijekom korizme u crkvi Svetoga Križa u Velom Varošu. Velebno to je djelo u svakom pogledu, komad potresne snage koji je dostojni reprezent čitave hrvatske zborske glazbe.
Na tom je tragu i "Hrvatska misa u d-molu" (1938.) – skladana u Zagrebu taman po odlasku iz Splita – samo pisana za veliki mješoviti zbor i soliste, i posvećena zagrebačkom Hrvatskom pjevačkom društvu "Kolo" ("Kolašima i Kolašicama", kako je signirao sâm maestro). Naručena je od Papandopula za 80. obljetnicu zbora, koji je bio dirigent tog ansambla i prije i poslije boravka u Splitu. Nastala netom prije početka Drugog svjetskog rata, "Hrvatska misa" praizvedena je 1. travnja 1942. godine u Hrvatskom glazbenom zavodu u Zagrebu.
Nezavisna Država Hrvatska nije bila samo civilizacijski zločinačka po pokoljima i progonima koji su za njezinog trajanja provođeni, nego je njezina narav gnojno utjecala i na brojne segmente kulture u društvu. Pa su kolateralne žrtve te kvislinške političke skalamerije postali i kompozitor Papandopulo i njegova "Hrvatska misa". Propaganda NDH potrudila se plasirati tezu kako je maestro ovo svoje velebno djelo bio skladao u čast – poglav(ić)nika Ante Pavelića!
Bez obzira na to koji su sve demantiji i skladateljeva ograđivanja od takve manipulacije uslijedili, kao i opravdanja kako je naručena od strane "Kola" te da joj se ime zasniva na težnji za pjevanjem na narodnom, a ne na uobičajenom latinskom jeziku, šteta je bila nanesena. I, "Hrvatska misa" past će u prašinu i duga desetljeća ležati u nekoj vrsti "bunkera".
Točno trideset godina kasnije bila je predviđena za izvođenje 12. veljače 1972. godine u dvorani Doma brodogradilišta "Split" na splitskom Lovretu (gdje je HNK Split održavao svoje produkcije nakon što je zgrada Teatra na "petak 13." veljače 1970. izgorjela u požaru), a osim kazališnog zbora u projekt su bili uključeni i veći župski zborovi s područja grada.
Također i solisti Splitske opere i dirigent Eduard Tudor. Iako je Partija nakon 21. sjednice Predsjedništva CK SKJ umjetnicima bila izdala befel kako sve mora biti spremno za izvedbu 19. prosinca 1971., ta je ista Partija preko teatarskih aparatčika sad već zbog osjetljivog političkog momentuma nekoliko puta odgodila izvedbu, eda bi je najposlije definitivno i otkazala.
Nisu pomogle ni službene pisane molbe maestra Tudora, ni već oblijepljeni plakati, ni trijumf godinu dana ranije s Papandopulovom "Mukom" u Splitu, Kaštelima, Sinju, Karlovcu, Zagrebu, čak i Beogradu… Hrvatsku misu, nakon praizvedbe, oživjet će tek dirigent Vladimir Kranjčević s Akademskim zborom "Ivan Goran Kovačić" 1983. godine na Dubrovačkim ljetnim igrama (i to pod imenom "Misa u d-molu", s čime se oportuno bio složio i skladatelj), ali je na jesen iste godine izvedena u zagrebačkoj crkvi Svete Katarine pod originalnim imenom, a snimljena je i na LP ploči.
U međuvremenu je ovo Papandopulovo djelo otpjevano više puta, izveo ju je i Vjekoslav Šutej u Mostaru (1995.), pored ostalih i s "nesuđenim" zborom Splitske opere, a recentno je, evo i eno, impresivno nedavno odzvonila i u samome HNK-u Split, u prilici otvorenja "Godine obilježavanja 1100. obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva", pošto je Anno Domini 2025. Vlada RH posvetila jubileju čina krunidbe kralja Tomislava.
Zaista veličanstvenu izvedbu "Hrvatske mise" predvodio je mladi dirigent Ivan Šćepanović s "Goranovcima" i solistima Josipom Lončar, Martinom Gojčeta Silić, Stjepanom Franetovićem i Marinom Čargom. Složenu kajdanku prepunu zahtjevnih pjevačkih dionica i fugiranih notnih vodopada vrsni su zboristi interpretirali vrlo moćno i s puno emotivnog patosa.
Međutim, ono što je poprilično bizarno u cijeloj toj pompi i glede ceremonijala svečanog otvorenja "Godine…", koju su inicirali institucije Matica hrvatska i Družba "Braća Hrvatskog Zmaja", jest da niti jedan njihov predsjednik nije nazočio činu inauguracije u Splitu! Ama, u moru imena izaslanika ovoga i onoga političkoga kraka vlasti, niti jedno ime nije bilo delegirano kao deputat ni Matice ni "Zmajeva"…
I iz te se činjenice može iščitati kako je cijeli pothvat, ustvari, samo još jedna politička fantazmagorija okićena kulturnim perjem i mitomanija toliko prispodobiva megalomanskim apetitima kulturnih, akademskih i političkih elita u Srbiji.
Uostalom, rečeno je: "Godina obilježavanja 1100. obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva". Gdje je taj milenijski kontinuitet? Pa kad je već bal, neka bude maskenbal; neka u šumi povijesnih šumova na našoj stvarnoj pozornici oživi ionako besmrtan Zoran Radmilović, pa da kroz usta Radovana III. usklikne: "Ma šta hiljadu i sto godina, idemo na dvije hiljade godina!"
Jerbo, ako već i najveći autoriteti iz područja povijesti – poput profesora Nevena Budaka, specijalista baš za to razdoblje hrvatske historiografije – poriču mjesto krunidbe na Duvanjskom polju i negiraju ili dovode pod golemi upitnik niz inih fantazija i hipoteza što se prononsiraju kao povijesni fakti i apodiktični aksiomi s tim u vezi, a onda mi možemo s posvemašnjom sigurnošću zaključiti kako Hrvati ipak imaju makar jednog stvarnoga kralja. Kralja hrvatske glazbe. Boris Papandopulo ime je njegovo.
