Pet godina nakon vrlo zapaženog debija no-budget filmom "Zagrebački ekvinocij", mladi sineast Svebor Mihael Jelić polučio je naredno dugometražno igrano ostvarenje "Frka". Prvi Jelićev uradak bio je raritetan i u svjetskim okvirima po činjenici da je bio proizvod adolescenata za adolescente, izveden u amaterskim produkcijskim uvjetima, što se naposljetku vidjelo i na rezultatu.
Film je, naime, bio oblikovno svjež, rađen igralačkom manirom, imao je nesumnjivo stanoviti šarm, ali bilo je u njemu i podosta zanatski podstandardnih trenutaka (možda ponajprije u dijelu glumačkih izvedbi), ne u pozitivnom smislu riječi, kao dobrodošla nekonvencionalnost, nego kao evidentan kreativni minus. No prevladavajući je bio dojam simpatičnosti, i kod kritike i kod publike, pa je "Zagrebački ekvinocij" bio jedan od najbolje ocijenjenih domaćih filmova te godine, ali, posve iznenađujuće, i najgledaniji.
Jelić je u međuvremenu upisao studij režije u Beču – postao dakle "profesionalac" – ali je i sofomorsku "Frku" realizirao u posve oskudnoj produkciji, sa zanemarivim budžetom od devet tisuća eura. Iznova se unutar takvih okvira pokazao vrlo dosjetljivim i sposobnim, te je usprkos ultraniskobudžetnim uvjetima uspio ostvariti film snimljen na velikom broju lokacija i s mnoštvom glumaca.
Kao i u prvijencu, radnja Jelićeva drugog filma ispunjenog mladim likovima "na zadatku" u cijelosti se zbiva u jednoj noći u jednom gradu. Ovaj put taj grad nije Zagreb nego Osijek, kojem je to jedno od rijetkih pojavljivanja u dugom igranom metru, te su ovaj put kriminalistički elementi izraženiji, a humornu dominantu na kraju smjenjuje tragičan rasplet.
Također, ovaj put Jelić nije radio prema vlastitom scenariju niti se našao u producentskoj ulozi, nego je scenarij djelo dosad neznanog Svena Latinovića, koji je i jedan od producenata te nositelj jedne od glavnih uloga, pa ga se može smatrati kreativno podjednako bitnim kao i Jelića – uostalom, on je kao Osječanin film i smjestio u svoj grad.
Kao i "Zagrebački ekvinocij", ali i mogući svjetski orijentiri, Hillovi "Ratnici podzemlja" i Scorseseova "Idiotska noć", "Frka" je u osnovi film (noćnog) putovanja, pri čemu oni koji putuju na različitim postajama svog putovanja nailaze na različite, manje ili više zanimljive likove. "Putnici" su dilerica droge Nika (Kristina Jovanović), njezin prijatelj iz školskih dana Luka (Latinović) i Sara (Antonija Mrkonjić), sestrična narkobosa Petra (Vedran Dakić) koji je Niki i Luki dao u zadatak da mu vrate novac izgubljen time što je Niki ukraden bicikl u kojem je imala njegovu drogu.
Nika će, naime, uz pomoć Luke i empatične Sare koja im se pridružila, pokušati skupiti novac koji Petru duguju narkokonzumenti i tako kompenzirati svoj dug. Na prvoj postaji, partyju u "katakombama", član putujuće družine postat će i "onirični" Voki (Luka Vondrak), te četvorka kreće u akciju...
"Frka" je manje razigrana od "Zagrebačkog ekvinocija", ali je ponešto izvedbeno zrelija. Međutim, i dalje ima problem mjestimičnog amaterskog prizvuka, a u tom smislu najslabija je točka Sven Latinović kao glumac, evidentno ispod standarda svojih partnera, osobito prilično suverene beogradske glumice Kristine Jovanović u roli Nike, koja središnjom dramaturškom pozicijom i kvalitetom izvedbe cjelinu drži na okupu.
Najsimpatičniji član družine je nevini i topli Voki kojeg je debitant Luka Vondrak vrlo dobro odigrao, i uz kojeg se veže neočekivana i poprilično iznuđena tragična završnica, a od likova koje ekipa susreće u noćnoj avanturi najekspresivniji je groteskni Mesožder Krvavica u pomaknutoj izvedbi Domagoja Ivankovića.
Čini se da "Frka" za Svebora Mihaela Jelića jest kvalitativni iskorak u odnosu na prvijenac, ali vrlo diskretan. Film koji je lako simpatizirati zbog uvjeta nastanka i entuzijazma njegove ekipe, ali koji svom autoru ne donosi bitan pomak u smjeru većih kreativnih dosega.
