Zadnjih godina broj filmova gej tematike jako se povećao, a ostvarenja te vrste postala su vrlo vidljiva, čemu je vjerojatno najveći obol dao razvikani "Zovi me svojim imenom" Luce Guadagnina. Trend naposljetku nije zaobišao ni Hrvatsku, pa smo u najnovije vrijeme dobili čak dva gej naslova: "Lijepa večer, lijep dan" Ivone Juke i "Zečji nasip" Čejen Černić.
Zanimljivo je da se muškim homoseksualnim odnosima u hrvatskoj kinematografije bave (heteroseksualne) žene – Juka prema vlastitom, a Černić prema izvornom scenariju književnika Tomislava Zajeca, koji se nakon bretistonelisovskih početaka posvetio traumatiziranim autsajderima povišene senzibilnosti.
U tu motiviku djelomično se uklapa i "Zečji nasip", koji je u domaća kina upravo pristigao s festivala u Berlinu: 18-godišnji Marko, omiljeni sportaš iz sela kraj rijeke sklone poplavljivanju, obnavlja tajnu ljubavnu vezu s vršnjakom Slavenom koji se nakratko vratio iz Berlina na očev sprovod. Afera zapravo nije posve tajna – za nju su bili saznali roditelji oba mladića, zbog čega je Slaven i morao otići iz sela, dok se Marko odlučio uklopiti u standarde zajednice i, na oduševljenje svoje represivne majke, ući u ljubavni odnos s vršnjakinjom Petrom.
Siže filma predstavlja Marka koji već jest u vezi s Petrom, pa gledatelji, baš kao i seljani, ništa ne znaju o njegovoj prošlosti sa Slavenom. Odnos Marka i Petre prikazan je kao emotivno spontan i autentičan, a osim toga oni su i fizički "savršen par" – oboje su (vrlo) privlačni, "kao stvoreni jedno za drugo". No sa Slavenovim povratkom Marko se polako distancira od Petre i približava bivšem ljubavniku, da bi sve kulminiralo njihovim seksualnim odnosom.
I do tada gotovo besprijekorno vođen film nađe se u silnom problemu; naime, između dvojice glumaca koji Marka i Slavena utjelovljuju, a to su uglavnom jako dobri (iako mu se znaju potkrasti dijaloške nesigurnosti) Lav Novosel kao Marko i korektni Andrija Žunac kao Slaven, nema ni trunke tzv. kemije.
Ljubavni odnos i međusobna seksualna privlačnost njihovih likova zbog toga djeluju mehanički nakalemljeni (kakva suprotnost autentičnoj homoseksualnoj energiji u inače puno slabijem filmu Ivone Juke!), dok ono što bi po svemu sudeći za Marka trebala biti paravanska veza – erotski odnos s Petrom koju odlično tumači gotovo debitantica Franka Mikolaci (kao djevojčica imala je 2016. istaknutu rolu u "Trampolinu" Katarine Zrinke Matijević) – pršti od glumačke "kemije" koja se prenosi na likove.
Čejen Černić, koja je u svom dugometražnom prvijencu "Uzbuna na Zelenom Vrhu" iz 2017., daleko najboljem izdanku serijala o Kušanovom Koku, pokazala izvrstan osjećaj za casting, ovdje je u tom smislu podbacila. Novosel i Žunac trude se, čak solidno odrađuju seksualnu scenu, ali ljubavna strujanja između njihovih likova jednostavno ne postoje, pa niti nešto što bi bilo nalik na intenzivne prijateljske osjećaje u tipično zajecovskim prizorima igre zamišljanja (vožnje auta).
Također, Zajec je film opteretio povremenim stereotipima (protiv Marka se okreću i djevojka i najbolji prijatelj), a zanimljivo je da protagonist daleko najemotivniji odnos ostvaruje s mlađim bratom s intelektualnim poteškoćama (izvanredna međuigra Novosela i Leona Grgića) te ocem (odlična minijatura Filipa Šovagovića), dok je majka (solidna Tanja Smoje) pojednostavljeno rečeno negativka, kao što će to postati i djevojka Petra. Dakle, dva najvažnija ženska lika, za razliku od gotovo svih muških, nisu laskavo prikazana.
Takozvana uža režija, srećom, jako je uporište Čejen Černić. Kamera iz ruke s preferiranjem bližih planova radi zgušnjavanja prostora, što implicira psihičku skučenost, odlično funkcionira, sigurno se koristi i montaža s često naglim završecima scena, iako povremeno rabljenje skokovitih rezova djeluje kao višak. Černić je samosvjesna i darovita stilistica s osjećajem za atmosferu, i prava je šteta što srce svog filma, njegovu erotsku središnjicu, nije bolje postavila.
