Hrvatska kinematografija od državnog osamostaljenja polučila je nekoliko desetaka potpuno ili gotovo potpuno nezavisno realiziranih dugometražnih igranih filmova, od kojih je dio nepoznat čak i profesionalno upućenima, kamoli ne široj publici. Kvantitativno najplodniji nezavisni autori su Jakov Sedlar, Anđelo Jurkas i Nevio Marasović, među kojima je samo potonji u kreativnom smislu relevantno ime.
Marasović se pojavio na velikoj sceni već debitantskim cjelovečernjim uratkom "The Show Must Go On", kojim je, zahvaljujući smjeloj odluci tadašnjeg umjetničkog ravnatelja festivala Zlatka Vidačkovića, otvorio Pulu 2010. godine, pozitivno šokiravši tim svježim distopijskim ostvarenjem za koje je bilo teško povjerovati da je nastalo izvan sistema, jer produkcijski je izgledalo prilično impresivno.
Tri godine kasnije polučio je svoj najcjenjeniji film, metatekstualni "Vis-à-vis", a potom snimio još četiri cjelovečernja ostvarenja, od kojih je samo romantična komedijska drama "Comic Sans" iz 2018. producirana HAVC-ovim sredstvima, dakle unutar sistemske kinematografije.
Radio je žanrovske (pored prvijenca i "Comic Sansa", tu je i karikaturalni triler "Goran" iz 2016., njegov najslabiji uradak) i takozvane art filmove ("Vis-à-vis" i "Pamtim samo sretne dane"iz 2023.), a potonjima pripada i zadnji njegov rad "Šlager", premijerno prikazan prošlog ljeta na Pulskom festivalu gdje je dobio Zlatne arene za najbolju glumicu (Lana Barić) i glazbu (braća Sinkauz), a odnedavno se nalazi u redovnoj kinodistribuciji.
Prema riječima samog Marasovića, "Šlager" je svojevrsni nastavak "Vis-à-visa", ne u doslovnom smislu, nego duhom i produkcijski. U spomenutom prethodniku radnja je de facto bila svedena na dva središnja lika, režisera i njegova glumca koji u izoliranom ambijentu naslovnog otoka rade na scenariju novog filma, djelomično podudarnim s njihovim stvarnim životima.
"Šlager" je još radikalnije postavljen jer je doslovno sveden na dvoje likova (u "Vis-à-visu" ih je ipak četvero zahvaljujući narativnom okviru u kojem se pojavljuju likovi producentice i slavnog glumca), koji opet u izoliranom ambijentu – ovaj put to je luksuzni hotel na Bledskom jezeru – scenaristički surađuju na novom filmu.
Umjesto režisera i glumca, sada su to režiser i njegova bivša djevojka i nepriznata (scenaristička) suradnica, koji bi trebali polučiti film o sebi samima, o svom odnosu. Odnosno, umjesto odnosa (muškog) prijateljstva (u nastajanju), u središtu je interakcija dvoje ljudi koji su bili u ljubavnoj vezi i još uvijek se na neki način vole. Jer ljubav, ako je stvarna, nikad ne nestaje, samo poprima druge oblike.
Riječ je o bitnoj temi koja se dotiče onog najintimnijeg, no koja se u našem filmu, a slično je i s književnošću, rijetko obrađuje, pa je Marasovićevo zanimanje za nju tim pohvalnije. Protagonistički par igraju redateljev "kućni glumac" Janko Popović Volarić i spomenuta Lana Barić, koji su zajedno s Marasovićem i autori scenarija, a on oscilira između životno autentičnih situacija i osjećaja te stanovite artificijelnosti, baš kao što izvedbe glumačkog para imaju raspon od spontanosti i prirodnosti do blagog preglumljivanja.
U svojim najboljim trenucima "Šlager" vrlo uvjerljivo i dirljivo govori o dvoje ljudi koji su se iskreno voljeli, ali nisu mogli opstati zajedno, pa ipak, nakon svega, osjećaju i znaju da je to što su imali dragocjeno i povezuje ih za cijeli život. Nevio Marasović ni ovaj put nije uspio polučiti cjelovito ostvarenje potpune kvalitativne kompaktnosti, no uz "The Show Must Go On" i "Vis-à-vis", to je vjerojatno najbolji, a svakako najnježniji njegov film.
