Otok. Vrijeme stoji. Tri usamljene žene. Napetost visi u zraku. Iz rata stiže muškarac zagonetnog porijekla. Drama može započeti. To su osnovne pretpostavke komada "Zločin na kozjem otoku", važnog talijanskog dramatičara 20. stoljeća Uga Bettija, koji je u produkciji zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta i u režiji Paola Magellija nedavno premijerno uprizoren u Brodarskom institutu u Zagrebu.
Ogorčenost, frustracija i egoizam glavni su psihološki pratioci četvero junaka, koji će svoje osobne demone svezati u mučan čvor, a on na kraju neće biti raspetljan s hepiendom, nego još mučnije zategnut smrću nepoznatog došljaka. Usamljenost je tamna sjena koja pada na lice našeg vremena, a ogleda se kako u izgubljenosti pojedinca u masi današnjeg neurotičnog čovječanstva, tako i u osjećaju života koji se topi bez perspektive i smisla. U tom kontekstu ni Brodarski institut u Novom Zagrebu nije slučajno odabran: golemi kompleks nekad uspješnog znanstveno-tehnološkog središta, u kojem su radili stručnjaci od imena i značaja, danas je ruina od nekoliko sivih i praznih zgradurina među kojima najživotnije djeluje divlje raslinje i korov koji su te skelete od betona potpuno obuzeli. Gdje su svi ti ljudi sa smislenim vještinama za projektiranje brodova? Kako su se na pustom otoku nasukale tri žene i jedan muškarac, koji su imali neke prijašnje živote, proživljavali radosti i uspjehe? Otok u ovoj predstavi simbolički djeluje kao posljednja stanica svih nas, kojima osim beznađa i duševne pustoši nije više ništa ostalo. Rodbinski odnosi i djeca? Dvije žene u ovoj priči su sestre, a treća je kći starije, no sva međusobna ljubav je tu usahnula i osim potmulog režanja ništa se drugo ne čuje. Došljak s erotomanskim sklonostima samo će potpiriti vatru nesreće koja se duboko nataložila u njihovim srcima, u kojima osim tihog međusobnog neprijateljstva više ništa ne raste.
Mladi došljak u porušenom svijetu nakon rata neće vidjeti ništa drugo doli šansu za plitko parazitsko uživanje, a sve tri žene će ga jednako poželjeti u šizofrenoj potrazi za kakvim surogatom davno očekivane sreće ili pak da namire talog međusobne odbojnosti. Radnje gotovo da i nema, ali iznutra sve vrije: sparina pustog otoka, koze koje sve brste i uništavaju i kosi pogledi usamljenih junakinja koji govore o neprestanoj nesreći.
Odličnu scenografiju ustajalosti i odbačenosti sačinio je Miljenko Sekulić, a zloslutna muzika Ljupča Konstantinova, kao i video Ivana Marušića Klifa, proždiru depresivni pejzaž gluhog trajanja bez kapi života. Predstava nas tako, preko komornog psihološkog trilera, upućuje na osjećaj da danas dišemo u atmosferi životne zaglavljenosti, nemoćni za solidarnost i ljubav i da ćemo, gdje god se pomaknuli, učiniti krivo. Udaljenost od stvarnog života nikada ne završava dobro: tri žene koje očajnički traže ljubav udavit će muškarca u bunaru, u mračnoj želji da se osvete jedna drugoj. Glumice Nina Violić, Iva Jerković i Lana Barić i više nego uvjerljivo iznijele su kompleksne karaktere nesretnih junakinja, dok je Marin Klišmanić u ulozi stranca zadovoljio tek u funkciji okidača za ovu dramsku oluju, no na žalost nije postigao i više od toga. Starog mještanina solidno je odigrao Dušan Gojić, da bi nas podsjetio da je na otoku, jednako kao i u Brodarskom institutu u kojem je predstava odigrana, nekada davno bilo i nade i života. Redatelj Paolo Magelli kreirao je u svojoj karijeri dosta teških pa i brutalnih predstava, ali "Zločin na kozjem otoku", možda je u kontekstu današnjeg vremena koje nas sve polako izjeda, jedan od njegovih najtužnijih radova.
