Glumica zagrebačkoga HNK-a Nina Violić već je dvadesetak godina na umjetničkoj sceni. Ističe se glumom sa zrncem ludosti, ali i kratkim autorskim filmovima u kojima istražuje intimne opsesije. Smatra da je sloboda osnovni preduvjet za pravu umjetnost i istinski život. Razgovaramo o političkim i kulturnim prilikama u Hrvatskoj i Evropi, o rodnoj Rijeci i osobnim zebnjama te o mogućnostima javnog djelovanja u sve opasnijim vremenima.

Moji kolege i ja davali smo puno prostora besmislenom režanju o tome da se u Hrvatskoj razvija ultradesnica. Sve što smo tada učinili bilo je pogrešno: ne samo da nismo ništa postigli, nego smo vrlo popularnom učinili opasnu struju

Posljednjih ste godina intenzivno zaposleni u kazalištu, na filmu i TV-u: kako izdržavate takav tempo?

Život me naučio da se ponekad više odmorim kad radim, a premorim kad sam na tzv. odmoru, tako da o posljednjem uopće ne razmišljam. Puno mi je bitnije da mi ono što radim bude inspirativno ili zabavno, da naučim nešto novo ili da me to ispuni na bilo koji način, tada nemam osjećaj prezaposlenosti i zamora. Sve ovisi i svodi se na punjenje i pražnjenje: ako se samo daješ, normalno je da si iscrpljen i da trebaš odmor, ali ako nešto dobivaš od posla koji radiš i puniš se u tom smislu, nije iscrpljujuće. Isto tako, više ne maltretiram samu sebe, ne tražim od sebe nemoguće i nisam si cinični sudac kao prije, uživam u onome što radim i to me odmara. Naravno, kad dođe odmor, objeručke ga prihvatim.

Sloboda je ključni pojam

Rekli ste jednom da su intimne teme u kazalištu i na filmu mjera autorstva kakva vas zanima. Što ste pod tim mislili?

Kod autora volim autentičnost koja proizlazi iz osobnoga. Mnogi se pisci, slikari, redatelji bave zanimljivim, lijepim i potresnim pričama, ali mene uvijek nekome privuče ono osobno, autentično, neki diskurs koji nije univerzalan nego potpuno osoban, blesav, stidljiv, pametan, glup… Zanimljivije mi je kad se kroz osobno dotičemo univerzalnog problema nego obrnuto, što mi se često čini lažnim i neiskrenim i samim tim neistinitim. Uvijek vidim kad se autor trudi obraditi neku veliku temu koja je trenutačno popularna, a osobno ga se baš i ne tiče. Takvima ne vjerujem. S druge strane, kad zaista osobno progovoriš u mediju kojim barataš, onda ta velika današnja tema mora izaći van, jer je ona uvijek tu i ne možemo je zaobići ako smo iskreni prema sebi.

Kakvom se vrstom osobnog bavio vaš prvi film?

U svom prvom kratkom filmu, ‘Odvajanju’, imala sam se potrebu baviti strahom. Bilo me je strah upustiti se u snimanje filma, jer nisam završila režiju nego glumu i nisam znala hoću li to moći. Izabrala sam tada svoj najveći strah, a to je pomisao da mi netko nasilno uzme moje dijete i da ono nestane – taj me strah znao paralizirati. Tek sam u montaži shvatila da se bavim strahom od odvajanja, dotad zapravo nisam bila svjesna straha da će me jednog dana moja kći napustiti i da joj više neću biti potrebna. Petnaest godina prije, kao diplomski ispit sam radila predstavu ‘Rad borosane na sebi’ u kojoj me zanimalo što znači biti glumica i što sam zaista naučila kad sam na Akademiji izučila zanat – je li razlog tome što sam na sceni nešto što nosim u sebi ili sam naučila nešto što, evo, mogu sada primijeniti, dok sam tu na sceni… To sada zvuči pretenciozno i djetinjasto, ali točno takva sam tada bila. Pljunuta.

Rijeka je bila veliki industrijski grad, zaista pun različitosti; danas je mjesto bez privrede i novca, ne znaš zapravo je li luka, brodogradilište ili nešto treće. Ona više nema svoje različitosti, jednostavno zato što nema ničega

Primarno ste kazališna glumica: kakva vas vrsta teatra zanima?

Zapravo, s godinama sve više volim kazalište i ono me uzbuđuje već samo po sebi. Volim u jednoj predstavi vidjeti puno različitih izričaja. Sjećam se perioda kad sam se nervirala ako predstava nije bila ‘ujednačena’, kako mi to kažemo kad svi glumci nemaju isti kôd izražavanja, a sada me jako počela zanimati baš ta različitost. Jedino što je godinama predmet mog interesa i što nikad nije posustalo je sloboda: kad si ljudi u teatru dopuste slobodu, kao redatelji ili izvođači, to me uvijek gane. I tu mi nije bitno je li riječ o glumcu profesionalcu ili amateru, o tome ima li netko dobar glas ili nema, bitna je sloboda da se netko na pozornici usudi igrati i voli na njoj biti. Nažalost, vrlo često gledamo predvidljive i mrtve predstave. Imala sam veliku sreću što sam posljednjih godina radila s autorima koji vole ‘organizirani džumbus’ i to me možda najviše obilježilo na daskama.

Koliko takvog kazališta ima u Hrvatskoj?

Ima ga. Imala sam prilike raditi takve predstave s Paolom Magellijem, Oliverom Frljićem, Ivicom Buljanom, Jernejem Lorenzijem, Pascalom Rambertom ili Pippom Delbonom, s kojima dijelim istu estetsku i neku udaljenu bliskost. Ne znam bih li danas uopće bila u kazalištu da nije bilo takvih ljudi. To su redatelji velikih poteza i energije. Moje iskustvo kaže da što je redatelj posebniji, to je više zainteresiran za nešto što je suštinska ludost, osobnost i energija. Takvi redatelji mogu dopustiti da predstava ide kako god, samo ako glumci predano u njoj sudjeluju kroz slobodu, a ne kroz zadani kanon, nešto naučeno ili umjetno napravljeno. Mnogi glumci i redatelji opterećeni su stilom i time kako će izgledati izvedba, a mene puno više zanima energetski nivo predstave. Umiveno kazalište po špagi, to divno malograđansko kazalište koje je svakako potrebno jer bez njega ni nas ne bi bilo, uopće me ne uzbuđuje. Sloboda je ključni pojam: umjetnik je mrtav kad misli da sve zna i kad ima odgovore na sva pitanja. Nema konačnih stavova ni odgovora u umjetnosti, ma zapravo ih nema ni u životu. Nema ih.

U jednom ste razgovoru rekli da bi golotinja trebala biti normalna pojava u hrvatskom kazalištu. Zašto vam je to važno?

To mi se čini važnim samo zato jer živimo u društvu u kojem nema dovoljno kontinuiteta prikazivanja tijela, pogotovo ne gologa tijela u kazalištu. Da je postojalo institucionalno kazalište u kojem si šezdesetih i sedamdesetih godina mogao vidjeti gole glumce kako hopsaju po sceni, u periodu kad je to u njemačkom ili francuskom kazalištu bila praksa, danas mi to pitanje ne biste ni postavili. Mi imamo Vlastu Delimar, Tom Gotovac je umro, a oni nisu nikad stigli do institucionalnoga kazališta. Zato je kod nas i dalje velika stvar kad se netko na sceni skine. Kad radim neku predstavu u kojoj se skidam, točno znam na koji će način biti usmjeren interes medija: to će biti eksces i seksistički će se interpretirati čak i kad se želi izbjeći seksizam. Nisam jednom doživjela da me novinar pita bih li se skinula na sceni ili ne bih: razumijete li koliko je to pornografsko pitanje i koliko ono nimalo ne poštuje moju profesiju?

Jednom ste izjavili da su naša javna kazališta pod priličnim pritiskom politike?

Kazališne institucije jesu pod pritiskom politike i sloboda odlučivanja u javnim kazalištima je upitna s obzirom na to da se voljom politike postavljaju kazališne uprave na gradskom i državnom nivou. Nezavisnog kazališta gotovo i nema, nezavisna je scena zapravo potamanjena. Ove sam sezone na nezavisnoj sceni radila predstavu ‘Lampedusa Beach’ u produkciji kazališta Hotel Bulić, prije toga tri godine nisam radila ništa, a čini mi se kao da je prošlo trideset. Redateljica i direktorica tog kazališta Senka Bulić jedna je od rijetkih koji su preživjeli na takvoj sceni a nisu podlegli komercijalizaciji, no pitajte je može li živjeti od svojih predstava. Užas! Nezavisna scena je stjerana u komercijalu, a to će se za koju godinu vidjeti i u institucijama, jer prva mora biti izvor novih, drugačijih stvari. Iz kojeg će se izvora napajati institucije, doista ne znam.

Tolerancija kao štit

Kako se kao glumica i osoba slobodoumnih uvjerenja nosite s našim prilično konzervativnim društvom?

Kad sam bila mlađa, vjerovala sam da se protiv konzervativizma treba boriti. Ponekad sam i sama nalazila načine da rušim te barijere, ali prije godinu i pol ponovno se na našoj političkoj sceni dogodilo nešto stravično, što je sličilo na devedesete i za što smo mislili da se više nikad neće desiti. Drugačije je kad imaš dvadeset godina i misliš ‘baš me briga, pa i moj dida je bio u ratu, idemo i borit ćemo se’, a drugačije kad imaš 45 i shvatiš da nema evolucije, da je na nekom širem nivou možda i ima, ali je u tvom životu sigurno nema. Čini mi se da su stvari još više degradirale i to me duboko deprimira. Moguće je da ću svojoj kćeri ostaviti konzervativniji svijet nego što je bio onaj u kojem sam sama odrasla. Spoznavši to, i dalje mislim da sam ja sada i ovdje i da se trebam boriti protiv tih konzervativnih kula, ali danas imam drugačiju energiju kojom tome pristupam: možda možemo promijeniti sebe i, ako smo jako uporni, nekoga od nas, ali stvari ne možemo mijenjati na globalnom planu. S druge strane, uvijek možemo javno govoriti istinu. To je, čini mi se, danas najvažnije.

Komentirajući udžbenik ‘Priroda i društvo’, kojim se koristi i vaša kći, kazali ste da se u njemu puno govori o obitelji, a malo o prirodi: što bi za vas istinski značio pojam obitelji?

Moja obitelj smo moja kći, moja majka i ja. Ali postoje i druge naše obitelji: za Badnjak moja kći i ja obično pozovemo neke ljude koji su na proputovanju Zagrebom ili nemaju kamo otići ili su naši prijatelji koji vole naš Badnjak i to uvijek bude predivan dernek. Za jedan smo Badnjak pozvali širu rodbinu i nakon toga me kći molila da sljedeći put pozovemo onu našu ‘drugu obitelj’. Eto, to je otprilike i moj stav o obitelji.

Što ste naučili iz lanjskog, zasigurno vrlo neugodnog iskustva kad su vas javno napadali zato što ste se suprotstavili bujanju radikalne desnice?

Naučila sam čemu služi Facebook i naučila sam da društvene mreže nisu prostor gdje treba biti iskren. U tom smo periodu i moji kolege i ja davali puno prostora besmislenom režanju o tome da se u Hrvatskoj razvija ultradesnica. Danas sam sigurna da je sve što smo tada učinili bilo pogrešno: ne samo da nismo ništa postigli, nego smo vrlo popularnom učinili opasnu struju koja nije imala nikakvu ideju, samo mržnju koja se hrani suprotstavljanjem nama. Ta opasna struja uskoro će biti velik problem našeg društva.

Odrasli ste u Rijeci, gradu ponešto drugačije atmosfere od one neugodne, kakva uglavnom vlada u drugim dijelovima zemlje?

Rijeka se danas doživljava kao naša kolijevka slobode i to je zanimljivo shvaćanje koje bi trebalo pogledati izbliza: grad živi na toj legendi o tolerantnosti i na prvi je pogled puno otvoreniji od drugih. No Rijeka je ponajprije vrlo osiromašen grad, pa nam onda ta tolerancija ostaje kao neka vrsta štita. Sada ima šansu biti prijestolnica evropske kulture i nikako ne bih željela da je propusti, ali to je danas mali grad. Kad sam ja u njemu živjela, to je bio veliki industrijski grad, zaista pun različitosti; danas je mjesto bez privrede i novca, ne znaš zapravo je li luka, brodogradilište ili nešto treće. Rijeka više nema svoje različitosti, jednostavno zato što nema ničega. Ona je prazna, zna biti tužna, čak je pomalo postala i zatvorena. I dalje sam ponosna zato što sam iz Rijeke, ali moj grad je već dvadeset godina u jedanaest navečer mračan i tjeskoban.

Često s predstavama putujete po evropskim gradovima. Kakva je Evropa u vašim očima i kako tamošnja publika doživljava hrvatske glumce?

U posljednje sam dvije godine zaista puno putovala s HNK-om i mogu reći da smo na neki način već postali prepoznatljivi na evropskoj sceni. Sada ta publika očekuje novu hrvatsku predstavu, jer im se činimo drugačijima: nešto im je u nama zanimljivo, nekakva autentična glumačka snaga. Uvijek kažu da mi imamo spoj balkanskog kaosa i njemačke discipline. Cijene našu radinost, ali i ono što zovu nerobotiziranošću, odnosno slavenskom dušom. Što se politike tiče, mislim da je svima jasno da je Evropa danas u teškoj banani. Lova za umjetnost se ukida i vodi se mrtva trka kome je gore. Desničari jačaju posvuda. Bit će sve gore i gore i zato se ne treba puno nervirati, uvijek nam ostaju šala, seks, joga, umjetnost i droga. Za te sportove fašisti nikad nisu bili zainteresirani.