Nina Violić debitirala je kao scenaristica i redateljica dugometražnog igranog filma, te tako postala prva glumica u nas koja je to ostvarila. Za debi je odabrala odavno iskušanu narativnu koncepciju sagledavanja istog događaja iz više perspektiva, u njezinom slučaju triju. Posljednji dan jednog braka prvo se promatra iz vizure djeteta, dječaka predškolskog uzrasta, potom iz vizure supruga i naposljetku supruge. Početna perspektiva osvaja svojom neočekivanošću i svježinom; kao da se neki novi Dušan Vukotić pojavio na sceni i dočarao imaginativnost djeteta spojem igranog i animiranog. Dječak Igor, naime, pati od alergijske astme, no umjesto da bježi od prašine ili je uništava, on je odluči "pripitomiti"; trunčice prašine zamišlja kao svoje prijatelje koje spašava od usisavača. Prašina, odnosno grinje vizualizirane su lutka-animacijom kao simpatična mala bića čije utjelovljenje ne pobuđuje dragost samo u Igora, nego vjerojatno i većine gledatelja.
Prva trećina filma odigrava se većinom u dječjoj sobi i kroz samostalno "druženje" dječaka i njegovih "prijatelja", uz ponešto komunikacije s ocem i majkom te očevom tetkom iz Amerike, a "živi" ne samo od iznenađujućeg sraza igranog i animiranog, nego i od izvanredno prirodnog nastupa malog debitanta Brune Frketića Bajića. I dok prva vizura zatječe gledatelje svojim hibridnim karakteristikama, zbunjujući, ali i razgaljujući, druge dvije nude znatno manje. Suprug/otac lik je koji se ne može suočiti sa stvarnošću suprugine odluke da ga napusti pa se sam pred sobom pravi da se ništa bitno ne događa, pokušavajući u isto uvjeriti i samu ženu na odlasku; da bi pojačao pritisak pridobiva na svoju stranu supruginu majku (u filmu prisutna samo glasom na telefonu) i namješta da im u posjet dođe njegova tetka pristigla iz SAD-a koja je draga obiteljska prijateljica, no ni puničini telefonski pozivi kćeri i unuku, ni tetkina prisutnost i dobro raspoloženje ne mogu promijeniti ženinu/majčinu odluku da ode. Problem druge trećine filma jest taj što je lik supruga i oca naprosto nezanimljiv, odnosno što situacije u kojima se zatječe (interakcija sa suprugom, sinom, tetkom) ne odišu nekom sugestivnijom životnošću. Možda i ključna scena za odnos supružnika, svakako scena s najviše potencijala za dramatičnost, ona u WC-u gdje on od nje pokušava iznuditi seksualni kontakt, iako dobro zamišljena, u konkretnoj izvedbi uklapa se u opću sterilnost tog filmskog segmenta. Ista stvar, nedostatak sugestivnosti, događa se u trećem dijelu, gdje se ubacuje rašomonski element pa suprug/otac u vizuri supruge/majke od nezrelog, ali dobronamjernog (i većini gledatelja vjerojatno simpatičnog) čovjeka (kako je prikazan u drugom dijelu, odnosno kako sam sebe vidi) postaje znatnim dijelom (nesimpatični) psiho-grubijan. Pritom je, slično kao u filmu Ridleyja Scotta "Posljednji dvoboj", suprugina perspektiva na neki povlaštena, odnosno na djelu nije "čisti rašomon" nego se sugerira da je ženino očište "istinitije".
Nina Violić opskrbila se prestižnim suradnicima (snimatelj Vanja Černjul, montažer Vladimir Gojun, glavni glumci Goran Bogdan i ona sama), imala sreće da pronađe darovitog dječaka za ulogu sinčića, angažirala dobru američku glumicu Lee Delong za rolu tetke, odabrala arhitektonski poticajnu ambijentaciju, a opet kvalitativnim dometima nije dosegla iznad prosječnosti. Dramaturška oskudnost trebala je biti u funkciji realističnosti, no da bi se to postiglo dvoje glavnih glumaca trebalo je pružiti mnogo više od tek korektnih izvedbi (odabir je bio diskretniji modus, međutim ispao je bezličniji), a "slojevit" stan s dugom ostakljenom lođom morao je biti bolje iskorišten za građenje atmosfere. Najkraće rečeno, tema i prosede zahtijevali su punokrvnost izvedbe, što je izostalo, pa nije čudno da je konačan rezultat anemičan.
