Volim predstave u tonskom studiju zagrebačkog HNK; zapravo ih volim svuda gdje se po središnjoj kazališnoj kući organizira povremena izvedba, a da nije po pravilima standardne (neo)barokne kutije. Volim kada se kazalište bori sa svojim kutijama i protiv njih, kada se njima aktivno igra. Autorski projekt Tomislava Šobana pod nazivom "Zbilja" najnoviji je repertoarni dodatak alternativnim scenama HNK-a, oblikovan upravo kao igra kutijama, u antikazališnom kazališnom prostoru, istražujući prirodu i mogućnosti izvedbene situacije.
Riječ je o predstavi manjeg formata koja prostor tonskog studija fragmentira u niz izvedbenih ćelija u staklu i drvu, autotematizirajući različite elemente svoga nastajanja do trenutka i u trajanju izvedbe. Odatle i naziv "Zbilja", koji ukazuje na fokus i raštimavanje fokusa u pristupu izvedbenoj materiji, širokokutnu perspektivu koja počiva na interpretaciji jedne od temeljnih dimenzija kazališnog događaja – njegove ne/stvarnosti. U najavi stoji: "Dvoje glumaca u dvorani izvest će eksperiment. / Inspiriran predavanjima fizičara Richarda Feynmana." Programske najave u načelu su žanr velikih očekivanja i gorkih razočaranja, ali u slučaju "Zbilje", predstava je u konačnici bolja nego što neodređeno preuzetna najava daje naslutiti.
Uvodu u "Zbilju" za početak nikakav Feynman ne treba jer ne posežemo toliko daleko u razmatranje uvjetovanja stvarnosti da bi nam teorijska fizika zatrebala, a spomen eksperimenta valja shvatiti posve doslovno u odnosu na poziciju autora koncepta. Jer čini se da Šoban relativno malo zna i razumije kada je riječ o kazalištu, što ga pak čini zanimljivijim kazališnim autorom od mnogih upućenijih aktera scene, dijelom upravo zbog neopterećene znatiželje s kojom pristupa mediju. A medij je ono što autorski tim (uz Šobana, dramaturg Marin Lisjak, izvođači Nina Violić i Livio Badurina, autor glazbe Miro Manojlović, dizajn svjetla Luka Matić) primarno istražuje, s čime, ako baš hoćete, eksperimentira – kazališno mjesto i vrijeme i način, nasuprot i u implicitnom odnosu na Šobanov matični medij filma.
S druge strane, Violić i Badurina posve su na svome terenu, oboje maestralni u metaizvedbi čije je težište na istraživanju mogućnosti tijela i glasa u odnosu na različite dramaturške i izvedbene propozicije, i naizgled uživaju u odmaku od konvencionalnog dramskog modusa lektirnog repertoara. Čini se doduše nekako neprimjerenim razmatrati izvedbu kao duet, jer iako su dva izvedbena lika tijelom prisutna na sceni, multipliciranje glasovnih snimki, kao i igra glazbom, svjetlom, scenografskim elementima i rekvizitom, stvaraju dojam da je djelatnih faktora daleko više.
Cijeli se prostor razigrava, dramaturški vođen intuicijom prema ugodnoj cjelini, s važnim i inspiriranim doprinosima glazbe i svjetla; na neki način više skladba nego predstava. S druge strane, dvojac ne ulazi u interakciju, što isto podriva pretpostavku dueta; ako je ples, plesači ne plešu jedno s drugim, iako jedno o drugome periferno vode računa i zajedno su u koreografiji.
Trebalo bi predstavu pogledati više nego jednom da se utvrdi eventualna eksperimentalna priroda eksperimenta jer na prvo gledanje sve djeluje režirano i stabilno. U tome je smislu "Zbilja" eksperiment koliko svaka druga predstava, za koju nikada ne možemo biti sigurne kako će teći i završiti, ali možda se vrijedi te zbiljske prirode kazališta periodički prisjetiti. A ako se pak zatvrdoglavimo, "Zbilju" se dade pogledati više nego jednom, dovoljno je lijepa i zabavna.
Jest da bi dramaturgija mogla biti odlučnije zašivena, a ideje o tome kako zaokrenuti očekivanja i medij često djeluju brucoški u manjku razumijevanja gdje "Zbilja" po prilici stoji u široj perspektivi kazališnih eksperimenata. No konceptualna naivnost ne oduzima bitno od užitka u samome gledateljskom iskustvu, a s obzirom na tematsko skretanje pozornosti na postavke do nevidljivosti naturalizirane stvarnosti u kazališnoj situaciji i šire, možda je sofisticirani djetinji pristup zbilja najbolji mogući ulaz u nepreglednu temu.
