Filip Peruzović dosad je bio znan po nizu kratkometražnih igranih filmova te po dva duga metra: relativno slabo zapaženoj, korektnoj adaptaciji drame Tomislava Zajeca "Trebalo bi prošetati psa" iz 2014., rađenoj u televizijskoj produkciji, i nešto uočljivijem, solidnom omnibusu "Duboki rezovi" iz 2018., u kojem je njegova priča "Predmeti koji tonu", nastala prema predlošku Romana Simića, treća i posljednja.
Sedam godina nakon potonjeg, pred nama je u domaćim kinima novo, drugo samostalno autorovo dugometražno ostvarenje "Dobra djeca", premijerno i razmjerno zapaženo prikazano u konkurenciji prvih ili drugih filmova na festivalu A kategorije u Varšavi u listopadu prošle godine, nagrađeno Nagradom ekumenskog žirija na cijenjenom festivalu u Cottbusu te uvršteno u program možda najprestižnijeg balkanskog filmskog festivala, onog u Solunu.
A taj novi film doista je nešto što se rijetko susreće u kinematografijama ovih prostora, pa i šire. Štoviše, sklon sam mišljenju da bi, da je nekim slučajem izdanak neke zvučnije kinematografije, film lako moguće igrao u popratnom programu Cannesa, Berlina ili Venecije, ili se barem našao u glavnom programu Rotterdama.
"Dobra djeca" minimalistički su film "bez radnje", ali s bogatim i posve nenametljivim podtekstom. Otvaraju ga dulji statični kadrovi detalja interijera kuće iz 1970-ih ili 1980-ih, što je navještaj toga da će upravo ta dvokatna kuća s potkrovljem, zajedno sa svojim dvorištem i vrtom – dakle, jedan, ali slojevit prostor – biti lik ravnopravan onim ljudskima.
A ti ljudski stariji su brat (Filip Šovagović) i mlađa sestra (Nina Violić) koji čiste i pospremaju kuću nakon majčine smrti kako bi je priredili za prodaju. Sestra je, naime, privremeno stigla iz Kanade, gdje ima muža i kćer, a brat također ne živi u nekadašnjoj obiteljskoj kući njihova djetinjstva i rane mladosti, velikoj kući u kojoj je majka očito živjela sama, pri čemu joj letargični sin i nije bio od velike pomoći.
Sve ovo saznaje se postepeno i "prirodno", a jedini lik koji se osim njih dvoje u filmu pojavljuje je susjed (Vinko Kraljević), uz kojeg je vezana druga od dvije duge kadar-sekvence u trajanju od preko deset minuta, gdje se umješno pokazuje otuđenost brata i sestre od izvanjske okoline, ali i susjedova "pučka lukavost", tako životna i sukladna ultrarealističkoj koncepciji (s poetičnim primjesama).
Zato i nema nategnutih dramskih situacija, nema flešbekova iz djetinjstva i mladosti – većinom samo svjedočimo "banalnim" radnjama poput zamatanja keramičkih figurica u novinski papir, dimnog raskuživanja od stjenica, pranja veša u perilici, košenja trave. A tu su i "djetinje" igre sredovječnog brata i sestre, poput prve duge kadar-sekvence, u kojoj noću skakuću po betonskim dvorišnim pločama i koja će biti i u službi sugeriranja dubinskog jaza između njih dvoje.
Taj jaz će grubo, no posve nekonvencionalno, na neočekivan način kulminirati u završnici, ali će isto tako neočekivano bratovu grubost sestra "kompenzirati" činom nježnosti, čime se onemogućava pojednostavljena interpretacija njihova odnosa. Peruzović također otvara prostor za duge kadrove u čijem su središtu životinje (mačka, mravi, kukac tvrdokrilac), a ni biljke nisu zaobiđene, tako da se na vrlo ograničenom tlu (kuća s okućnicom) događa svojevrsna demonstracija demokratičnosti egzistencija.
Sve to zajedno, uz velik doprinos glumačkih klasika Šovagovića i Violić i izrazito atmosferičnu, toplu fotografiju snimatelja Tomislava Sutlara ("Garbura", "Sedmo nebo"), "Dobru djecu" čini prilično raritetnim gledateljskim iskustvom, ne samo za naše, ipak dosta skučene prilike. Zbog svoje, konvencionalno gledano, neatraktivne prirode film će zasigurno imati malo kinogledatelja, ali njegova visoka kvaliteta je neupitna i tzv. zahtjevnija publika u njemu će zasigurno moći uživati.
