Djelovanje protiv represivnog režima, dakle politički angažman, nekim umjetnicima donosi izvanrednu prođu. Pogotovo na Zapadu, ako su umjetnici s (polu)Istoka. Tako je, primjerice, osrednji književnik Solženjicin dogurao čak do Nobelove nagrade, a u filmskom svijetu je, recimo, Jafar Panahi promoviran u vrhunskog sineasta, iako nikad nije polučio uradak viših kvalitativnih dometa od solidnog.
No obojica su bili žrtve autoritarnih poredaka – sovjetskog boljševičkog, odnosno iranskog teokratskog (Panahi doduše puno manje: kućni pritvor u vlastitoj vili na obali Kaspijskog jezera, naspram sibirskog gulaga) – a u zapadnjačkom je svijetu to mnogima važnije od "pukih" umjetničkih dosega.
Još jedna žrtva iranskih teokrata umjetnički profitira od svog stradanja: Mohammad Rasoulof prošlog je proljeća, neposredno nakon što mu je izrečena osmogodišnja zatvorska kazna, pobjegao u Njemačku gdje je već ranije priznat kao umjetnički relevantno ime (2020. je pobijedio na Berlinaleu filmom "Zlo ne postoji"), da bi se odande uputio do Cannesa gdje je prikazano njegovo novo ostvarenje "Sjeme svete smokve", snimano u tajnosti.
Kritike su bile pohvalne do superlativne, a žiri je filmu dodijelio Specijalnu nagradu (navodno je "za pedalj" izgubio Zlatnu palmu od Bakerove "Anore"). To je bila prva gruda lavine koja je uskoro provalila, donoseći Rasoulofovom uratku, nastalom uz dominantnu podršku njemačkog i francuskog kapitala, nepregledno mnoštvo priznanja i nagrada.
Dovoljno je spomenuti nominacije za Europsku filmsku nagradu u kategorijama najboljeg filma, režije i scenarija, nominaciju za Zlatni globus za najbolji film na ne-engleskom jeziku, nominaciju za Césara za najbolji strani film, nagradu publike u San Sebastianu i Srebrnog Huga za najbolji scenarij u Chicagu.
Točka na "i" bila je nominacija za Oscara za najbolji internacionalni igrani film, koja nije potvrđena u ipak prejakoj konkurenciji Audiardove "Emilije Pérez" i naposljetku nagrađenog uratka iskusnog i uvažavanog Brazilca Waltera Sallesa. No kakav je film zapravo "Sjeme svete smokve"?
U svom gotovo trosatnom trajanju Rasoulofov uradak ima dva jasno razabirljiva dijela. Prvi, smješten u Teheran, sadrži ekspoziciju i razradu: (naizgled) blaga glava obitelji lojalne režimu i sastavljene od oca, majke i dvije kćeri, pravnik Iman, biva imenovan za istražnog suca, uz što ide veća plaća i veći stan, ali i gaženje moralnih načela – potpisivanje optužnica koje mogu uključivati i zahtjev za smrtnom kaznom bez prethodne istrage.
Istovremeno izbijaju (studentski) nemiri protiv vlasti, pobuna koju simpatiziraju Imanove kćeri. Drugi dio filma prati zbivanja nakon što Imanu tajanstveno nestane pištolj koji je zadužio i zbog čijeg gubitka može dobiti otkaz i zatvorsku kaznu. Radnja se premješta u izoliranu obiteljsku kuću u provinciji, paralelno se modificira i žanr u smjeru tzv. psihološkog trilera, dok se Iman preobražava iz tolerantnog pater familiasa u paranoika odlučnog da se obračuna s većinskim ženskim dijelom obitelji koji sumnjiči za nestanak pištolja.
Prvi dio filma u svojoj kritici režima toliko je tvrd i stereotipan da se doima socrealističkom propagandom (stilski postupci uključuju vizualno naglašavanje motiva pištolja, pompozno korištenje muzike i "dramatični" slow-motion), dok je drugi svježiji i zanimljiviji, premda motivacijski poprilično upitan. No ima u njemu klaustrofobične tjeskobe koja može podsjetiti na Polanskog, dok je završni obračun muškarca i triju žena, koji se odvija u labirintu prastarog pustinjskog naselja, gotovo hičkokovski efektan.
U cjelini, kao film koji istovremeno želi biti kritički prikaz konkretne obiteljske dinamike i alegorija o patrijarhatu na koji se oslanja teokratski režim, pa onda i kritika tog režima, "Sjeme svete smokve" spoj je tvrde propagande i žanrovskog pristupa, kvalitativno tek donekle korektan uradak čiji je silan odjek sasvim nerazmjeran njegovim kreativnim učincima.
