Robert Eggers je nakon debitantskog dugometražnog filma, povijesnog horora "Vještica" iz 2015., imao namjeru polučiti remake najslavnijeg nijemog vampirskog horora, Murnauova "Nosferatua" iz 1922., no naposljetku je odgodio rad na njemu da bi realizirao, kako će se pokazati, svoj dosad daleko najbolji film "Svjetionik". U toj smjesi naturalizma, oniričnosti i groteske silovito je demonstrirao ljubav prema nijemom filmu i njegovom nasljeđu, osobito onom ekspresionističkom, što je sugeriralo da će se kad-tad vratiti projektu nove verzije kanonskog ekspresionističkog naslova.
Učinio je to dvije godine nakon svog trećeg filma, varijante priče o Hamletu "Sjevernjak"; realizirao je "Nosferatua" kao spoj Murnauova klasika i romana "Drakula" Brama Stokera, koji su Murnau i njegov scenarist Henrik Galeen bili adaptirali bez plaćanja autorskih prava promijenivši imena likova i djelomično njihovu karakterizaciju (uključujući grofa Drakulu, kojeg je zamijenio grof Orlok postajući fatalno osjetljiv na dnevnu svjetlost, što za sobom povlači drugačiji svršetak nego kod Stokera), kao i središnje mjesto radnje (uveli su fiktivni njemački gradić umjesto Stokerova Londona).
Zapravo, Eggersova verzija (u međuvremenu je Werner Herzog 1979. napravio svoju s Klausom Kinskim, Isabelle Adjani i Brunom Ganzom) mnogo više duguje Murnauu nego Stokeru, što je i logično s obzirom na to da je film nazvao "Nosferatu", a ne "Drakula", pri čemu od romana, kao i velika većina onih koji su se prije njega bavili Drakulom/Nosferatuom (donekle je izuzetak Coppola, koji je u svojoj verziji u tom smislu nešto malo pokušavao), nije ni taknuo ono što je u njemu daleko najzanimljivije – narativnu pluralnost kroz različite registre: pisma, dnevničke zapise, novinski članke (što će itekako utjecati na budućeg kralja horora Stephena Kinga u njegovom debitantskom romanu "Carrie"). No ključno je pitanje što je Eggers ponudio navlastito svoje?
Odgovor je razočaravajući – ponudio je ono najbanalnije, takozvanu grafičku eksplicitnost u horor scenama. Poput mediokriteta, taj je, kako su ga kritičari prozvali, žanrovski i širefilmski vizionar upro u to da šokira publiku krvavim prizorima, a još mediokritetskije je infantilno rješenje da grof Orlok, to jest Nosferatu, na silno pompozan način govori nekakvim "dačanskim" jezikom (jer Drakula/Nosferatu je iz Rumunjske, koja je zajedno s Moldavijom "nasljednica" rimske Dacije).
Jasno je da je Eggers želio da njegova verzija bude što tjelesnija, što je naravno legitimno i načelno se itekako može pozdraviti, ali je konkretizacija te tjelesnosti, nažalost, doista trivijalna. Izbor šok-metode donekle je zanimljiv kad se parafrazira Friedkinov "Egzorcist", a karakterizacija Orloka (utjelovljuje ga Bill Skarsgård) dobiva na začudnosti kad se njegova mitologizacija "okruni" oblikom glave i brkovima koji mogu asocirati na ikoničkog (modernističkog) antimodernista Nietzschea – što je zgodno jer film antimodernistički promovira primat iracionalnog nad racionalnim – no prerijetki su to detalji da bi izvukli Eggersa i njegov uradak.
I u "Svjetioniku" bila je zamjetna strategija šoka pod svaku cijenu, ali tamo je intenzivna (pastišna) stilska svježina to kompenzirala, a ovdje takvog nečeg nema. Koliko god Sean Baker, autor "Anore", i JT Mollner, tvorac "Strange Darling", euforično s javnošću dijelili svoje oduševljenje Eggersovim filmom, posebno njegovim vizualnim stilom, istina je da je taj tehnički izglancani stil tek sterilno lijepa površina iza koje nema ničega. Čak ni prave provokacije, jer Eggers je propustio priliku da umjesto tek koketiranja sa žudnjom mlade i (naizgled) nevine junakinje (utjelovljuje ju Lily-Rose Depp) prema tami i mraku (Orlok kao simbol frojdovskog ida), tu žudnju postavi doista snažno, uznemirujuće duboko. Najkraće, njegov je "Nosferatu" sasvim suvišan film.
