"Parthenope", zadnji film Paola Sorrentina, uz Mattea Garronea i Lucu Guadagnina međunarodno najistaknutijeg talijanskog sineasta današnjice, naišao je na vrlo mlak prijem većeg dijela kritike.
S punim pravom, jer riječ je o vjerojatno najslabijem ostvarenju nama znanog dijela njegova opusa. Autor razvikanih, (gotovo) ultimativno felinijevskih filmova "Velika ljepota" i "Mladost" i u "Parthenope" se bavi svojim glavnim temama i motivima – ljepotom, mladošću, erosom uopće, protokom vremena, sjećanjima – samo što je sve to povezano s njegovim rodnim gradom Napuljem.
Njemu je bio posvetio svoj prethodni uradak "Božja ruka", realističkije, štoviše autobiografski temeljen, u kojem je važnu ulogu imala, kako naslov sugerira, ljubav prema nogometu i Diegu Armandu Maradoni, koji je Napoli doveo do prvih titula prvaka Italije. I u novom filmu Napulj (u samoj završnici i Napoli) igraju važnu ulogu; naime, naslovna djevojka Parthenope dobila je ime po sireni koju je prema rimskoj mitologiji Jupiter pretvorio u grad Napulj.
Djevojka je rođena 1950. porodom u moru podno vile svojeg bogatog kuma, a nakon tog svojevrsnog prologa, ostvarenog ponovo u felinijevskom stilu, slijedi kronika njezina života – od 1968. kad upisuje studij antropologije, preko 1970-ih do početka 1980-ih, a epilog će biti smješten u 2023.
Riječ je dakle o filmu-kronici jednog lika, filmu koji bi htio, bar do neke mjere, biti i kronika Napulja, a sve to na način da se apstraktno-alegorijsko – neki bi možda rekli i promitsko – poveže s konkretno-biografskim. Koncepcija moguće na papiru zvuči dobro, ali u konačnoj realizaciji rezultirala je uvelike promašenim ostvarenjem. Naime, povezivanje apstraktno-alegorijskog i konkretno-biografskog (realističkog) izvedeno je tako da niti jedan od ta dva sastojka ne prodiše punim plućima.
Jedno drugom naprosto smeta, pa realističkom sloju, zbog posvećenosti logici alegorije, radikalno nedostaje punoća likova i interakcija, kao i jasnija motivacija, dok onom alegorijskom snažne natruhe realističko-biografskog predstavljaju nepotreban balast. Narativna kompozicija oslonjena je na "putovanja" naslovne protagonistice od jednog do drugog lika kojeg susreće i stupa s njim u ovakvu ili onakvu, često erotsku interakciju, pri čemu je većina tih likova i odnosa izrazito tanka i nezanimljiva.
Oni također ne zadobivaju ni neku simboličku potentnost koja bi išla u prilog alegorijske logike. Ili, drugačije rečeno, sve se doima kao veliki blef autora koji je, intenzivno oponašajući genija poput Fellinija, stvorio privid, osobito u slabije upućenih poznavatelja filmske povijesti, da je i sam skoro pa genijalac.
Ovaj film taj privid razotkriva, ili ga je, da čovjek bude blagonaklon i optimističan te prizove sportsku terminologiju, Sorrentino radio dok je bio u slaboj (umjetničkoj) formi. Da stvar bude tužnija, odabrao je savršenu glumicu za naslovnu rolu – mlada i glumački neiskusna Celeste Dalla Porta briljantna je kao magična Parthenope: lijepa, pametna, dobroćudna i dražesno erotična osobnost suštinski pomalo nalik na Leeloo Mille Jovovich iz Bessonova "Petog elementa".
No Sorrentino oko nje nije uspio izgraditi kontekst na koji bi se mogla osloniti i dodatno ga oplemeniti. Zanimljiva je ideja da osebujnu mladicu intelektualno i seksualno najviše privlače mnogo stariji muškarci i žene na višoj ili nižoj poziciji moći, dok njezine veze s (gotovo) vršnjacima – rođenim bratom i nesuđenim dečkom – svršavaju tragično, odnosno ništavno.
Međutim, Sorrentino iz toga naposljetku nije polučio ništa intrigantno, a film je završio posvetom nogometnom klubu Napoli i njegovim navijačima, što nema veze ni s čim prethodno viđenim. Dojam je da je "Parthenope" zbrzan projekt bez pravih temelja, što je uglednom autoru došlo na naplatu.
