Davno je prošlo vrijeme prvog vala velike afirmacije crnačkih autora u američkoj kinematografiji. Krestu tog vala krajem 1980-ih zajahao je Spike Lee, a kroz 1990-e slijedili su ga John Singleton, Mario Van Peebles, braća Hughes... Ti su autori uglavnom radili u nezavisnoj produkciji, dok su se današnji afroamerički filmski prvaci poput Antoinea Fuque udomaćili u velikim holivudskim studijima na komercijalnim projektima ili su, poput Jordana Peelea, umjetnički prestižni i društveno osviješteni žanrovski filmaši koji podjednako privlače pažnju ambicioznijih filmofila i krupnih holivudskih trgovaca.
Spomenuta dva modusa povezuje Ryan Coogler, koji je svoj dugometražni opus započeo 2013. nezavisnom krimi-dramom "Stanica Fruitvale", premijerno prikazanom i nagrađenom u Cannesu. Film kojim je započeo suradnju s omiljenim mu glumcem Michaelom B. Jordanom potom je trijumfirao na Sundanceu i svom tvorcu priuštio pažnju velikih holivudskih kompanija koje su ga 2015. angažirale na još jednom izdanku Stalloneova serijala o Rockyju, "Creed". Potpuna predaja komercijali uslijedila je 2018., kad pod okriljem korporacije Marvel polučuje ultravisokobudžetnu i silno isplativu "Crnu panteru", prvi superherojski uradak nominiran za Oscara za najbolji film i po mnogima jedan od najboljih superherojskih ostvaraja svih vremena.
S istovremenim udivljenjem kritičara i megarespektom holivudskih glavešina 2022. snima nastavak "Crna pantera: Wakanda zauvijek" te usprkos znatno slabijem odjeku i kod kritike i kod publike zadržava svoj status. Koliko je on visok najbolje svjedoči to da su se za njegov novi projekt "Grešnici", koji je upravo u našim kinima, putem licitacije natjecale najveće holivudske filmske kuće, da bi ga naposljetku "osvojio" Warner Bros. Povjerenje u Cooglera pokazalo se opravdanim jer njegov novi uradak oduševljava i gledatelje i kritičare, mora se priznati – s puno dobrih razloga.
Nakon zlokobne uvertire u kojoj se zabludjeli sin krvava lica i s odlomljenim vratom gitare u ruci vraća na jutarnju misu u crkvi koju vodi njegov otac svećenik, "Grešnici" započinju onim što se dogodilo dan prije. A taj početak žanrovski je tzv. povijesna drama smještena na američki jug 1932. koja bi se "logično" trebala razvijati kao gangsterski krimić, s obzirom na to da su joj protagonisti braća blizanci (Michael B. Jordan u dvostrukoj ulozi) veterani Prvog svjetskog rata i donedavni suradnici Ala Caponea u Chicagu. Braća su se vratila u rodnu deltu Mississippija s namjerom da otvore crnački klub, što će potaknuti slijed događaja koji će potencijalni gangsterski film zaokrenuti u vampirski horor, načelno slično onom što su svojedobno učinili Rodriguez i Tarantino u svojem ostvarenju "Od sumraka do zore".
No "Grešnici" su natopljeni znojem i ritmovima Juga, istovremeno prožeti humorom i intenzivnom, a opet nenametljivom senzualnošću, narativno rastresiti, a opet u svojoj mozaičnosti dovoljno kompaktni, zahvaljujući i odličnom izboru (nama uglavnom neznanih) glumaca, koji snažnom ekspresivnošću redom uspijevaju scenaristički možda nedovoljno raspisane likove učiniti reljefnima.
U sve se to sjajno uklapa glazbeni sloj, posebno međuigra crnačkog bluesa i irskog (bjelačkog) folka, a bogatstvu teksture obol daje i rasna, odnosno etnička raznovrsnost koja pored brojčano dominantnih crnaca uključuje bijelce, Kineze i Indijance. Vampiri su inicijalno bijelci, ali pozivaju se na zajedništvo koje s lakoćom nadvladava rasno-etničko-kulturne granice baš kao što bi to trebale univerzalističke religije poput kršćanstva i islama, no to prečesto ne čine.
Najveća vrijednost "Grešnika" njihova je opuštenost; za razliku od tzv. elevated horora, ne doživljavaju sami sebe smrtno ozbiljno, no to nipošto ne znači da su kreativno manje ambiciozni; jednostavno, svojom se ambicioznošću ne razmeću. Riječ je o višestruko slojevitom ostvarenju koje se ne odriče prava da bude zabavno, ne bojeći se pritom da će tom zabavnošću ispasti manje pametno.
