Život piše romane, tako su nas učili, ali shvatit ćemo poslije, odrastavši, kako on, život, piše i pripovijetke i drame, i pjesme i eseje, ali i da slaže neobične i čudesne priče, evo, poput one da je u razmaku od samo jednog dana – ili, možda, nekoliko sati!? – ovim svijetom minuo pjesnik Antun Branko Šimić, a da ga je na Zemlji zamijenila glumica Olivera Marković.
Dogodilo se da u istoj državi, Kraljevini Jugoslaviji, premine jedan od najvećih hrvatskih pjesnika, a da se gotovo istodobno rodi i jedna među najodličnijim srpskim glumicama. Osim zajedničke zemlje, zajednička im je bila i muka: dok je jedan bolno patio u mrtvačkom hropcu, druga se entuzijastično probijala kroz porođajne boli matere svoje…
A rođena je Olivera, u obitelji Đorđević, 3. svibnja 1925. u Beogradu. Djetinjstvo je, pak, i školovanje provela u Nišu, dok je u Niškoj Banji još kao devetogodišnja curica osnovala "pozorišnu grupu" u kojoj je obavljala sve: od glavne glumice preko redateljice i autorice tekstova do upravnice. Pošto je maturirala na Drugoj ženskoj gimnaziji upisala je studij povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu i dospjela do statusa apsolventa, ali je dogotovila paralelni studij glume na Akademiji za pozorišnu umjetnost diplomiravši 1952. godine u klasi profesora Mate Miloševića.
Kako je vidljivo iz njezinih infancijskih dana na jugu Srbije, gluma i kazalište njezini su životni pozivi. Sklona umjetnostima, iskazivala je znatiželju za otkrivanjem širokih horizonata, ali se ipak ukotvila u luku na pozornici pred okom gledatelja i na setu pred klapom redatelja. Privatno, isprva je bila udana za velikog našega glumca Radeta Markovića, s kojim je dobila sina Gorana Markovića, proslavljenog redatelja kultnih filmova, a preudajom, do njegove smrti, bila je partnericom također glumca Dušana Bulajića. U rodnom gradu je i preminula, 2. srpnja 2011., i pokopana je u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu, u zajedničkoj grobnici s prvim mužem Radetom čije je prezime nosila do kraja života.
Iako je već bila počela nizati uloge na filmu, nastupom u "Vlaku bez voznog reda" (1959.) Veljka Bulajića privukla je veću pažnju. Ovaj će je redatelj, i budući šogor, pozvati i u naredna dva svoja filma, "Uzavreli grad" (1961.) i "Kozara" (1962.), kao i puno kasnije kad bude radio "Obećanu zemlju" (1986.)
S teatarskim srhom u žilama, jasno, svoj je prvi profesionalni angažman Olivera Marković započela u Beogradskom dramskom pozorištu (1951.), unutar čijeg će ansambla ostati punih 10 godina. Nekoliko će sezona provesti i kao slobodna umjetnica, eda bi od 1967. godine postala stalnom članicom Narodnog pozorišta u Beogradu.
Na kazališnim daskama odigrat će svoje najveće i najznačajnije role, bez obzira na to što će u kolektivnoj memoriji i srpskog i jugoslavenskoga glumišta ostati najpoznatija po svojim ulogama iz filmova i televizijskih serija. Ama, u enciklopedijama i leksikonima gdje se učinci cijene i mjere estetskim valerima, ime Olivere Marković bit će uklesano po bravuroznim istumačenjima središnjih protagonisticâ iz klasičnih kazališnih komada.
Kao jedan od upečatljivijih njezinih vrhunaca tog tipa zavazda će ostati igranje u antologijskom djelu Branislava Nušića, "Gospođa ministarka", što ide u red stožernijih ostvaraja srpske dramske literature. Iz duge niske njezinih teatarskih bisera neka budu istaknuti "Majka hrabrost" Bertolta Brechta, "Lov na vještice" Arthura Millera, "Mačka na vrućem limenom krovu" Tennesseeja Williamsa, "Vučjak" Miroslava Krleže, "Pigmalion" Georgea Bernarda Shawa…
Branislav Nušić, uz Krležu i Držića, bio je važnim punktom u svakoj kazališnoj karijeri, ali se njegov dramaturški genij prirodno razlio i na medij filma – baš kao i u slučaju Dušana Kovačevića i Mate Matišića bliže našem vremenu – pa je i svoj debi na filmu Olivera Marković imala u njegovom "Sumnjivom licu" (1954.) u režiji Predraga Dinulovića i Sofije Soje Jovanović.
Iako je već bila počela nizati uloge na filmu, nastupom u "Vlaku bez voznog reda" (1959.) Veljka Bulajića privukla je veću pažnju. Ovaj će je redatelj, i budući šogor, pozvati i u naredna dva svoja filma, "Uzavreli grad" (1961.) i "Kozara" (1962.), kao i puno kasnije kad bude radio "Obećanu zemlju" (1986.). Baš će se Olivera u "Kozari" naći u onom potresnom prizoru mrtve majke koju dijete prekriva lišćem. To je možda i najemotivniji detalj iz cjelokupne štokavske kinematografije: toliko kratak i fokusiran kadar da je u njemu nabijeno više intimističke ćutilnosti negoli što je oslobođeno energije vizualne majestetičnosti u onoj epskoj panorami završetka "Bitke na Neretvi", koju je Tomislav Pinter onako veličanstveno po Bulajićevoj ideji smjestio u okular kamere.
Iz niza filmova valja izdvojiti i one što ih je režirao njezin sin Goran, "Nacionalna klasa" (1979.), "Majstori, Majstori" (1980.) i "Sabirni centar" (1989.), pa "Petrijin venac" (1980.) Srđana Karanovića i "Razvod na određeno vreme "(1986.) Milana Jelića. No, svakako se pamti i njezina uloga Tetke u sjajnom "Balkan ekspresu" (1983.) Branka Baletića.
Nije nimalo zaprepašćujuće što je Olivera Marković u posljednjoj velikoj jugoslavenskoj seriji, imenom "Bolji život", odigrala naoko epizodnu ulogu sa snagom one glavne. Trostruku ulogu majke, punice i ponovno udane udovice kreirala je maestralno sa snagom za dramatiku i rafinmanom za osjenčavanje nijansi. Pretežitost njezinih dionica odigravala se u interijerima, tako da su njezini nastupi imali efekt komornosti kazališne pozornice, a prebogato iskustvo glumljenja Markovićeve na teatarskim daskama bivalo je evidentnim u svakom momentu.
Mlađi naraštaji publike pamte je i u serijama što su snimljene nakon raspada bivše države, u duhovitim epizodama nenadmašnog meštra Siniše Pavića, "Srećni ljudi" i "Porodično blago", te uspješnici "Otvorena vrata".
Posebnu nišu u ukupnosti svojega reproduktivnog artizma Olivera Marković markirala je u glazbenim vodama. Znala je ona zapjevati i kad je pjesma bila samo okrajak kakve konkretne uloge; no, ukorak s glumačkom, ova je vrsna umjetnica i više nego solidno realizirala i svoju pjevačku karijeru. A i taj je stratum njezinog umjetnikovanja iskakao iz hobističke dokolice i usputnog ljubiteljstva nečega čime je tažila zanimaciju u dijelu života koji dangube nazivaju slobodnim vremenom. Da je tomu tako vidimo po zaista (za jednu apriorno glumicu) impresivan broj studijski snimljenih i objavljenih pjesama na više LP-ploča. Dunkve, pjevanje je za Markovićku izvan svake sumnje bila sekundarna profesija, a ne tek puki hobistički kapric.
I, kao vokalna interpretkinja Olivera Marković imala je poseban sentiment za ruske romantičke popijevke s nostalgičnom notom u sebi. Preslušavanjem tih vrlo živo i sasvim autentično otpjevanih numera folklornoga slavenskog supstrata, može se oćutjeti i duh naših starogradskih kancona što su neki glazbeni amalgam između sevdalinke i sjetne dalmatinske klapske pjesme u sporom ritmu, s nevelikom melodijskom krivuljom i bez krika bijesa u sebi. Ako i zabugari negdje kakva lakrimozna elegija, to je zato što se želi izbjegnuti patetični jecaj. Znao je bezimeni pučanin kako se duboki osjet duše udijeva u budući tapet tradicije, a da se u njemu ne podilazi prvoloptaškim emocionalnim stanjima u kojima caruju banalnost i doslovnost.
A znala je to i Olivera Marković, koja je nepogrešivom intuicijom umjela iznijeti pjesmu spoznavši sve gradbene elemente njezine tvorbe: od praiskonske inspiracije usađene u mentalitetu i podneblju nastanka, preko same suštine teksta do najposljednije karike u lancu – glazbe. Kako bi sve zajedno umilno zaokružila u jedinstvenost izvedbe, Olivera je bila pomazanica dara sasvim specifičnog vokala, u kojem se vokalu čuje ona šarmantna praškasto-prašinasta granuliranost što daje posebnu matiranost samome timbru, i, što baš zorno podsjeća na ikonu solističkog pjevanja šansonijersko-kanconijerskog žanra, francusku joj kolegicu Edith Piaf.
Rađali su se na ovim našim kvrgavim balkanskim brdima i dolinama, nizinama i padinama, uza rijeke i pokraj mora neizbrojivi talenti što su s razlogom bilo ostvarili svjetske dosege vlastitim kreacijama bilo da su se pojedinim učincima zanavijek upisali u ljetopise ovdašnjih baštinskih zapamćenja, ali među onima koji su se potvrdili i prihvatili sa širokim konsenzusom među publikom svakako je i ime Olivere Marković. Čudesne umjetnice koja sve što je takla pretvorila je u dijamant. Brušeni dijamant.
