Svetlana Patafta iza sebe ima preko 20 godina glumačkog, rediteljskog i producentskog rada tokom kojih je sudjelovala u brojnim aktivnostima srpske zajednice vezano za dramsku umjetnost, od Dramskog studija Eho do učešća u obrazovnom Programu plus SNV-a i suradnje s Vida TV-om na animiranom filmu "Slovo na slovo". U posljednjih nekoliko godina vrlo fokusirano se bavi kazalištem za najmlađe.
Kakav je današnji položaj nezavisnih dramskih umjetnika i njihovih asocijacija u Hrvatskoj?
Već sam 21 godinu u nezavisnom sektoru i s tim iskustvom mogu reći da je to koliko teško toliko i lagano jer stojite iza svog rada i birate projekte koje želite. Osnivačica sam i umjetnička voditeljica Teatra Puna kuća koji postoji od 2014. i jako mi je drago što u njemu mogu kreirati program koji želim. Imati teatar je divno jer možete kreirati različite sadržaje za različitu ciljnu publiku i tako otvarati i razvijati različite perspektive prema životu i ljudima. U nezavisnom sektoru nije lako preživjeti, pogotovo glumcima koji nemaju svoje umjetničke organizacije.
Živimo u doba u kojem su vidno spušteni kriteriji kvalitete sadržaja koji se nude. Uz to, ima previše glumaca na tržištu pa poslodavac može nuditi malu financijsku naknadu za posao jer će uvijek netko biti spreman da uđe u projekt – ako nećeš ti, drugi hoće. Mislim da je to najgore moguće stanje stvari u kojem smo se našli. U Hrvatskoj postoje dvije asocijacije umjetnika – Hrvatsko društvo dramskih umjetnika i Hrvatska zajednica samostalnih umjetnika koja se bavi pitanjima samostalnih umjetnika. U kazališnoj i filmskoj djelatnosti ima još puno neriješenih pitanja vezanih za položaj samostalnih umjetnika i mislim da se neće ništa bitno promijeniti dok se ne oformi jedan jak sindikat.
Kakva je kazališna ponuda za najmlađe – koliko su oni zahtjevna publika i zahvalni učesnici programa koji su im namijenjeni?
Svojim radom dosta sam fokusirana na kazalište za najmlađe jer me zanima dob djece do šest godina – to je jako zanimljiva oblast u kojoj možete puno toga napraviti za razvoj publike od najmlađe dobi. Za rad s djecom potrebna su posebna znanja i vještine, a mi na glumačkim akademijama na našem govornom području nemamo edukacije za rad u kazalištu za najmlađe. Mislim da je kazališna akademija u Osijeku, koja ima odsjek lutkarstva, u tom smislu jedina koja se time bavi.
Dakle, uđete u prostor kreiranja umjetničkog sadržaja za djecu iz neke glumačke škole u kojoj nemate nikakvo znanje vezano za tu oblast i onda se snalazite. Kad sam postala majka to me počelo interesirati sve više i više: u prve tri godine života svoje kćeri vidjela sam da je to fenomenalan prostor u kojem djetetu možeš ponuditi umjetnički sadržaj s tim da mu predstavljaš kazalište kao mjesto gdje će tokom života nalaziti prostor za dijalog i kritičko i kreativno razmišljanje. Osim s djecom, u kazalištu za djecu komunicirate s različitim kulturno-obrazovnim ustanovama, ali i roditeljima. Veoma je važno da cijela obitelj dolazi u kazalište, da roditelji ne ostave djecu na predstavi pa odu piti kavu.
Važno je s djecom dijeliti zajedničko iskustvo, o kojem nakon proživljenog mogu razgovarati i čiji sadržaj doma mogu razvijati uz zajedničku igru i tako kvalitetno zajedno provoditi vrijeme. Teatar Puna kuća surađuje s različitim umjetnicima iz cijelog svijeta, član je svjetske mreže Small Size koja okuplja umjetnike i teatre koji se bave publikom dobi od rođenja do šest godina, putem koje razmjenjujemo ideje i upoznajemo različite kulturološke kontekste u kojima umjetnici stvaraju. Što se tiče djece kao publike, radoznala su i otvorena za interakciju, postavljaju pitanja, čude se, smiju, plaču i suosjećaju. Trudim se da im kroz svoj rad pružim siguran prostor u kojem mogu slobodno izraziti svoja razmišljanja i osjećaje.
S obzirom na vaše iskustvo, koliko je nužno da i nacionalne manjine u okviru programa kulturne autonomije razvijaju aktivnosti u dramskoj umjetnosti?
Doselila sam se iz Srbije 2002. godine i odmah počela raditi kao suradnica u Srpskom kulturnom društvu Prosvjeta. Osnovala sam Dramski studio Eho koji je radio do 2014., što je bio dovoljno dugačak period u kojem se pokazao značaj rada s mladima u kulturnom društvu srpske nacionalne manjine. Tko je pratio priču, vidio je kako je genijalno kad se mladi ljudi skupe bez obzira na nacionalnu pripadnost, na koju nikad nismo gledali kao na kriterij mogućnosti članstva u studiju.
Prosvjeta je sa svojim zanimljivim programima otvorena za sve građane Zagreba. Kroz Dramski studio prošlo je puno mladih zanimljivih ljudi, a neki od članova ostvarili su bogate karijere u različitim oblastima umjetnosti i društvenog djelovanja, što je rezultat utjecaja umjetnosti na mlade ljude koji su osjećali želju da rade na sebi. Gorana Bogdana volim izdvojiti kao jednog od najpoznatijih glumaca u regionu danas. Veoma je važno da nacionalne manjine u svojim kulturnim ustanovama nude što više kulturnog sadržaja građanima sredine u kojoj djeluju. Kao manjina otvarate svoja vrata i većini i ta međusobna razmjena prevladava razlike koje se u društvu ističu.
U ovom momentu uključeni ste u dva SNV-ova projekta. Kakvi su vaši utisci?
Mogu se pohvaliti da učestvujem u dva projekta. Jedan je realizacija crtanog filma "Slovo na slovo" koji služi za učenje azbuke. TV kanal Vida krenuo je u emitiranje crtića, pa svi koji ga žele pogledati i pružiti svojoj djeci mogućnost da vježbaju slova azbuke u njima prilagođenom formatu mogu to napraviti prateći Vidu na YouTubeu. Idejni pokretač crtića je Mihailo Radosavljević koji ujedno radi animaciju, reditelj serijala je Pero Orešković, a ja posuđujem glasove svim likovima. Jako nam je važno da se kroz ovaj projekt uključuju djeca u sam proces rada na njemu.
Ostvarili smo divno partnerstvo s Bibliotekom Srba u Hrvatskoj pri SKD-u Prosvjeti koja nekoliko godina organizira festival dječje ilustracije, dogovorivši da radove koji su prikupljeni na tim festivalima koristimo u pravljenju epizoda u animaciji i vizualnom identitetu. Pošto je to velik projekt od 30 epizoda, sigurno ćemo ulaziti u suradnju s različitim školama i vrtićima u angažiranju djece i van festivalskog konteksta. Crtić je namijenjen djeci predškolske i najnižih razreda osnovnoškolske dobi. Ovo je primjer kako se u skromnim produkcijskim uvjetima može napraviti kvalitetan umjetnički sadržaj namijenjen djeci, koja nam moraju biti važna ciljna grupa kojoj se obraćamo i u koju ulažemo.
Zahvalna sam SNV-u i Vidi što su podržali ideju kreiranja crtića i nadam se da ovo neće biti jedini projekt video sadržaja za djecu. Drugi program u kojem učestvujem je Program plus koji SNV provodi u više mjesta u Hrvatskoj, a cilj mu je podrška obrazovanju na srpskom jeziku kroz radionički i vannastavni sadržaj u sredinama gdje za to ima potrebe. Vidim da su rezultati fenomenalni, a kao umjetnica sa svojim teatrom donosim dramske sadržaje koji su zanimljivi djeci i mladima.
Kakve su mogućnosti za dijalog između manjinske i većinske kulture?
Teatar Puna kuća od 2010. provodi program "Multikulturom do kvalitetne kulture". Do sada smo napravili tri predstave: srpsku narodnu priču "Biberče", "Ogledalce, ogledalce" Ane Đokić po motivima iz židovske tradicije i najnoviju "Nebo, zemlja, kotač" koja je nastala u suradnji sa Savezom Roma. Imam puno iskustva u radu u manjinskoj kulturi, a sve tri predstave su vrlo uspješne, pa se nadam da će i najnovija trajati dugo. Nju je podržao UNICEF, tako da smo u njihovoj organizaciji imali 13 izvedbi u prošloj godini. Svojim repertoarom u ovom programu želimo istaknuti važnost poticanja djece na poštovanje različitosti od najranije dobi.
Kakva su vaša iskustva u suradnji sa stand-up komičarom Goranom Vinčićem?
Znamo se od njegovih srednjoškolskih dana, kad je dolazio na dramsku koju sam vodila u Prosvjeti. S vremenom smo postali prijatelji, a prošle godine smo se dogovorili da ćemo raditi kabaret "Kad je gusto – samo rijetki" za koji je tekst i songove napisala spisateljica i satiričarka Silvija Šesto, a muziku stalni suradnik Pune kuće Lazar Novkov. Igramo je od oktobra 2023. svugdje gdje nas zovu. Uvršteni smo u program 15. Tjedna smijeha u Varaždinu 9. marta i "Gumbekovih dana" u Zagrebu 20. marta, a nedavno smo imali premijeru u Novom Sadu. To je vrsta projekta koji glumci priželjkuju: izazovan i zahtjevan u glumačkom smislu, ali koji veseli u izvedbi u kojoj ima prostora za komunikaciju s publikom. Vinčić je postao jedan od najvažnijih stand-up komičara u regionu. Divim se njegovim uspjesima i drago mi je da imam priliku raditi s njim.
