Mati moja Nikolina preminula je u 48. godini života. A to što joj je nedostajalo usve tri tjedna do navršavanja rođendana četrdeset i devetog, i nije neka utjeha. Ja sam, dok ove retke pišem, već nadživio svoju majku za skoro pune dvije godine ovozemnog boravka.
Doista, i nije neka utjeha...
Ergo, nego glumica Neda Arnerić, da nije koliko jučer preminula, doskora bi napunila (tek!) svoj 70. rođendan... Zbilo bi se to za jedan pedalj na kalendaru; jerbo, majka ju je bila porodila u Knjaževcu u Srbiji 15. jula, dobro srpnja, Ljeta Gospodnjega 1953., nekakva dva tjedna prije no što će moja nona u Supetru na Braču, 30. srpnja iste godine, iz sebe do u samostalni joj život proklizati moju buduću mati Nikolinu.
Nego, zašto mi je to važno?
Važno mi je to što sam u nekom pucnju djetinjstva primijetio kako je "ona lipa ženska" koju znam s malog ekrana doma s televizije: vršnjakinja mati moje Nikoline... Neću se sjetiti ni pod prisilom, srećom da je ni nema, kad je to moglo biti?! Svakako, u poodmaklom mojem dječaštvu, a u nedosegnutom vlastitom mi momaštvu.
Dunkve, vazda privezan uza kuću i kužinu u ta doba – svojom voljom, molim lijepo, da tko slučajno ne bi mojega nonota ili nonu, pa i mati Nikolinu, možda optužio za zlostavljanje djeteta! – gutao sam sve dramsko što se onda davalo na televiziji. Pa su se davali i filmovi s Nedom Arnerić. Pa sam nekako, ne znam kako (shvatio sam to, naravno, kasnije), doznao da je ta glumica, ustvari, vršnjakinja moje mati Nikoline... Gledajući Nedu, kao da sam gledao mati moju.
(S jednakom sam, tada, iracionalnom strašću kao momak uvijek navijao za Engleze kad su se u nečemu s nekim takmičili, samo zato što sam rođen u Cambridgeu!)
Neda Arnerić je, kako bi to rekli loši pjesnici i banalni publicisti, bila seks-simbol bivše Jugoslavije. Lošom mužjačkom i sirovom karnalnom terminologijom – koja odaje pripadanje životinjskom nagonu za produženjem vrste, a ne reflektira sljubljenost s ljudskom suptilnosti i strasti – taj su njezin odraz s televizijskog ekrana ili filmskog platna "pučkom etimologijom" u svojem plitkom rječniku mnogi iz publike leksički tumačili riječju – kurva...
Pa je, tako, nisu ni doživljavali kao živu osobu ili ženu, kolegicu ili susjedu sa svojim elementarnim egzistencijalnim potrebama, već se u njihovim zjenicama ekranizirat mogla, istom, kao sušti predmet ili golo meso; tek, kao putenu materiju za griženje i grljenje, ćirenje i seksanje.
Nisu je vidjeli ni kao glumicu, ili je nisu ama ni htjeli glumicom ugledati, nego je pokvareno oko iz duplje na više načina raspadnutoga gledatelja njezinu figuru i stas, njezinu ljepotu i seksipil moglo motriti samo i isključivo kroz sljepački okular kao porno-divu iz vlastitih voajerskih tlapnji.
I opet dolazim do sasvim pupčane veze s mojom pokojnom mati Nikolinom. Rodivši me podalje od vlastitog joj rodnog mjesta na Braču – rodivši me, dakle, u Cambridgeu u Engleskoj, također na otoku, zapravo Otoku, svejedno na škoju kao da smo na Braču – sumještani njezinog oca i matere, mojega nonota i none, budući me je donijela iz Engleske u Selca bez svojega muža i mojega oca, promptno je bila etiketirana onim tako točnim terminom za svaki oblik dalmatinskog malomišćanskog poraza, poraza i kulture i čojstva: promptno je bila etiketirana onim tako poraznim za ljudsku vrstu terminom – kurva!
Premda je Neda Arnerić bila glavnom protagonisticom čestih "mokrih snova" mularije od Vardara pa do Triglava, ona je bila istinska filmska i kazališna diva. Refleksno je doživljavajući kako k nama dolazi pretežito s velikog platna, mnogima prolazi ispod radara kako je ona i u kazalištu ostvarila poprilično bogatu umjetničku karijeru.
Biografska crtica ove velike artistice kazuje nam kako je kći oca Hrvata podrijetlom s otoka Korčule, a on je zbog svoje profesije vojnog liječnika često mijenjao svoje prebivalište, pa ga je služba odvela i do Srbije. Zarana je otkriven njezin glumački dar, bavila se i baletom kod Danice Šetine, pa je već sa 16 godina upisala Akademiju za pozorište, film, radio i televiziju u Beogradu kod mentora Milenka Maričića.
No, studij nije dovršila zbog ondašnjeg blesavog zakona po kojem studenti prve i druge godine nisu smjeli snimati filmove. Ona se ipak odlučila za snimanje. Do fakultetske diplome došla je na Filozofskom fakultetu, gdje je dovršila studij povijesti umjetnosti.
Snimivši svoj prvi film "San" (1966.) postala je prva filmska dječja zvijezda u Jugoslaviji. Zanimljivo, druga filmska dječja zvijezda bio je Slavko Štimac (a filmom "Vuk samotnjak" Obrada Gluščevića, 1972.), koji će joj kasnije biti partnerom u dvama za nju vrlo važnim filmovima. Iako je dotad snimila nekoliko zapaženih ostvaraja, "Višnja na Tašmajdanu" (1968.) potvrdit će ju kao doista ozbiljnu kandidatkinju za vrlo blistavu glumačku karijeru. U tom je djelu zrelo stala uz bok već etabliranim ikonama Radmili Savićević, Miodragu Petroviću Čkalji i Velimiru Bati Živojinoviću.
A godina 1973., kad Neda tek postaje 20-godišnjakinjom, jedna je od pamtljivijih u njezinom strelovitom usponu. Prvo nastupa u kultnom ratnom spektaklu "Sutjeska" Stipe Delića, gdje ne tumači važniju neku rolu, ali svejedno biva primijećenom, a tada snima i film "Shaft in Africa" u kojem se skida do kraja. Bez obzira na to što će 70-ih godina biti važnim kotačićem nekoliko popularnih komada, poput "Užičke republike" (1974.) i "Otpisanih" (1975.) ili serije "Grlom u jagode" (1976.), klasik "Ko to tamo peva" (1980.)
Slobodana Šijana zakačit će je kao neporecivu zvijezdu ezoterične erotičnosti na nebesima filma u regiji. Tu joj je partner rečeni Slavko Štimac, kao tek vjenčani suprug, a jedna od najpoznatijih scena seksa u šumi iznjedrit će valjda i najcitiraniju repliku u povijesti naroda i narodnosti, koja se već odavno uhvatila u usmenoj predaji kao pučka sentenca: "I tata bi, sine" – izgovara Pavle Vuisić.
Neda Arnerić bit će "napeta" Slavku Štimcu i u uspješnici "Varljivo ljeto '68" (1984.) Gorana Paskaljevića, gdje ona igra knjižničarku u kvartovskoj biblioteci. Pa isto, neće s njom snimiti onu također kanonsku scenu u kojoj Danilo Bata Stojković pod prozorom govori: "Mesi, mesi, neće ništa da ti škodi!"
Ama, jednu od senzualnijih rola Nedi će podati Lordan Zafranović, angažiravši je u svojem filmu "Haloa – praznik kurvi" (1988.). To je suptilna drama fokusirana na ljubavni trokut, u kojoj su joj partneri Stevo Žigon kao muž i Ranko Zidarić kao ljubavnik. Neda je ovdje odista maestralno odigrala jednu među svojim najuspjelijim rolama, snimljenu u doista biranim ambijentima živopisnoga grada Hvara.
I, summa summarum, ma kolikogod diva Neda Arnerić bila najtočnijim metrom i najpreciznijom menzurom u pravičnom i jedinom mogućem poštenom načinu baždarenja glumstva i glumačkog poziva u nas; ma kolikogod ona svojim prirodnim talentom i svim onim scenskim bravurama što ih uspomoć njega, tog prirodnog talenta, bila u stanju neposredno i bezrezervno izvršiti; tolikogod će njezini nehotimični životni porazi i neželjene privatne okolnosti odrediti ju i kao ženu i kao žrtvu, ostavivši ju naskroz nezaštićenom na razmeđu vlastitih životnih putova.
Jedna od cestâ, ili više njih, s te raskrsnice vodila ju je i ka samoubojstvu, a put koji je trasiran takvim šinama nikad ne vodi ka mirnoj ili sretnoj luci. Možda nikad nećemo saznati kamo taj put vodi, i, otkuda je zapravo i bio započet...
Neda Arnerić umrla je nedaleko od mojega 48. rođendana. U svojem stanu na Vračaru u Beogradu, 10. siječnja 2020., sasvim usamljena. To što je bila usve jednu punoljetnost mlađa u smrti od mati moje Nikoline, svoje vršnjakinje, i nije neka utjeha...
