Dugovječnost u umjetničkom pozivu, kazat će neki, može se pripisati unekoliko lagodnijem načinu života, bez preveć stresa i fizičkog napora. Kad se svemu dadne i glazura kako dotičnik ili dotičnica uživaju u svojem poslu često iz njega crpeći i dodatni životni elan, onda su uspostavljeni svi stvarnosni parametri kojima su, kao kontrapiz, nebrojeni lažni proroci i nadriliječnici vazda nudili pogana placeba, ljubavne napitke ili ine bućkuriše s "nevjerojatnim" učincima. Za razliku od artificijelnog načina produživanja života likovima u umjetničkim djelima, artistički život njihovih tvoraca često je odskakao iznad i izvan granica prosjeka. Primjerice, doživjeli su "stotu" i pjesnik Dragutin Tadijanović i glumac Zvonimir Rogoz, a svega koji mjesec prije navršenoga rođendana, ali ipak u 100. godini života, preminuli su operni bas Tomislav Neralić i kipar Ivan Kožarić... Likovnjaci su očito najsmireniji i njihov je vijek dug, za razliku od čitave satnije pjesnika i pisaca, koji su iza sebe ostavili nemjerljiva djela za ovu književnost, a da nisu dočekali ni svoj 30. rođendan...
Među nama je živa i aktivna i jedna istinska glumačka nestorka i doajenka, koja je svojom i fantastičnom i fenomenalnom scenskom karijerom zanavijek markirala uljudbu štokavskoga jezika kao malo koja njezina prethodnica. Govorenja je o časnoj starini, primaglumici Miri Banjac, bez koje i kazalište i televizija i film na ovim našim prostorima ne bi bili ni približno onakvima kakvima se oni projiciraju kroz bezbrojne uloge što ih je učinila i snimila ta nadasve uvjerljiva umjetnica.
Rođena je Mira Banjac 4. studenog 1929. u Erdeviku na Fruškoj gori, u Srijemu blizu Šida. U tom je zavičaju i započela sa školovanjem, završivši u Novom Sadu Pozorišnu školu, nakon čega je i karijeru počela graditi nedaleko od rodnih i formativnih krajobraza, u Sremskoj Mitrovici i Banja Luci, eda bi nakon tih početničkih putešestvija ispekla zanat u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu. Tu će se zadržati gotovo puna dva desetljeća, od 1951. do 1970. godine, kad prelazi u kultni beogradski teatar Atelje 212.
Režiser Stipe Delić podarit će Miri Banjac prvu veću glavnu ulogu kad 1977. bude snimao televizijsku seriju "Marija". U toj ratnoj drami ona se sjajno snašla, zacijelo i na temelju iskustva sudjelovanja NOB-u
Za razliku od SNP-a u Novom Sadu, gdje je sudjelovala većma u klasičnim naslovima i djelima iz nacionalne literature, u Ateljeu 212 susrest će se s modernijim i avangardnijim komadima, ponešto subverzivnijim kazališnim izazovima, a sve uz bok najvećim imenima tadašnjega glumišta. Bila je sudionicom i jedne od najkultnijih i najlegendarnijih predstava toga pozorišta, "Radovanom III" Dušana Kovačevića, zajedno s kraljem improvizacije Zoranom Radmilovićem, uz čije trenutačne bravure i domislice nitko ni u publici ni na pozornici nije mogao ostati imun.
A s velikim imenima Mira Banjac će se pojaviti i na filmu, već u svojim počecima. U prvom redu bit će to ikone jugoslavenske kinematografije i, poglavito svima omiljena lica s malih ekrana: Miodrag Petrović Čkalja i Mija Aleksić. Uostalom, doskora će se i sama prometnuti do među najposebnija zaštitna lica glumačke branše, zajedno s vršnjacima Ljubom Tadićem i Borom Todorovićem. Tadić je od nje bio stariji pet mjeseci, a Bora mlađi tek jedan jedini dan...
Sa Čkaljom i Mijom susrest će se Mira Banjac već u svoja dva prva važnija snimljena naslova: "Džandrljivom mužu" (1967.), što ga je prema dramskom predlošku Jovana Sterije Popovića bio režirao Zdravko Šotra te "Pustim snovima" (1968.) Sofije Soje Jovanović, prve srpske i kazališne i filmske redateljice, koja se u leksikone i enciklopedije upisala i kao režiserka prvog jugoslavenskog dugometražnog filma u boji – "Pop Ćira i pop Spira" (1957.) prema romanu Stevana Sremca.
Režiser Stipe Delić podarit će joj prvu veću glavnu ulogu, kad 1977. godine bude snimao sedmerodijelnu televizijsku seriju "Marija" prema scenariju Aleksandra Marodića i Milana Šećerovića. U toj ratnoj drami Banjac se sjajno snašla, zacijelo i na temelju iskustva sudjelovanja NOB-u. I prije toga, a naročito poslije, ova će glumica u svoju profesionalnu kolajnu ulančati "mali milijun" uloga koje će se razlikovati po svojem dosegu i veličini, a mnogi od filmova što će se snimati u Srbiji imat će je u svojoj cast-listi.
Igrat će i u serijama "Kamiondžije" (1973.) i drugoj sezoni hiperpopularne franšize "Pozorište u kući" (1974.) te onoj velebnoj "Vruć vetar" (1980.), kao i u simpatičnoj miniseriji "Priče iz radionice" (1982.). Pojavit će se i u važnim filmovima "Hitler iz našeg sokaka" (1975.) Vladimira Tadeja, "Ne naginji se van" (1977.) Bogdana Žižića, "Majstori, majstori" (1980.) Gorana Markovića, "Sjećaš li se Dolly Bell?" (1981.) Emira Kusturice, "Jagode u grlu" (1985.) Srđana Karanovića... Neće je mimoići ni noviji, vrlo popularni humoristični sitkomi "Porodično blago", "Stižu dolari", "Bela lađa", "Vratiće se rode"...
I, kolikogod bila tipološki enormno raznovrsna i karakterno izuzetno razvedena, karijera Mire Banjac neće se moći osloboditi ni otarasiti one egide požrtvovne supruge i majke, koju je odigrala u trima tako različitim i istodobno tako identičnim filmovima. Predmnijevam, isprva, na dva kultna ostvaraja Gorana Paskaljevića, "Čuvar plaže u zimskom periodu" (1976.) i "Varljivo leto '68." (1984.), oba prema scenarijima Gordana Mihića, dok je treći, Balkanski špijun (1984.) redatelja i scenarista Dušana Kovačevića, kojemu je bio "dao ruke" pri pisanju Božidar Bota Nikolić.
Sva ta tri filma Mira Banjac snimila je kao scenska supruga Danila Bate Stojkovića. Već prema nepodijeljenoj recepciji sviju naslova u općoj kulturi naših naroda i narodnosti, ovaj je filmski par stekao gotovo stvarne familijarne atribute, blagoslovljene tom neobičnom profesionalnom simbiozom. Klimaks će se, ipak, doživjeti u "Balkanskom špijunu", gdje je Banjac suverenom igrom supruge glavnog lika, nepojamnog i nenadmašnog Bate, stvorila jamačno i ulogu karijere.
Njezina Danica ima vrlo minuciozno izdjeljane nijanse karaktera, prilikom čega ona u sasvim komornoj atmosferi kućnog ambijenta demonstrira sve svoje prethodno u kazalištu fermentirane finese izražaja. Sve je to vidljivo na dvije razine: i onoj unutrašnjoj, duhovnoj, gdje lik puca pred kobi sudbine i psihičke težine partnera, ali i onoj izvanjskoj, kad maestralnom glumom genijalna tumačiteljica sve svoje introspektivne muke može sasvim taktilno fizički pred svima i predočiti. Redatelj Kovačević svakako joj je dao poticaj, mimo teksta, za onako divotnu emanaciju jednog naoko svakidašnjeg stanja u životu svakoga od nas...
A imenovani Goran Paskaljević jako će često pozivati u svoje projekte Miru Banjac, koja će na neki način postati njegov trademark, baš kao i Bata Stojković. I u kasnijim svojim filmovima, u kojima ona neće imati onoliku pretežitost kako je to bilo ranije, režiser čije je rane filmove obilježila – i na svoj način odredila svojom izvođačkom karizmom – angažirat će je i pri radu na svojim kasnijim filmovima "Bure baruta" (1998.) i "Medeni mesec" (2009.).
Bez obzira na to što je Mira Banjac više od godinu dana provela kao članica Kulturne ekipe Prve proleterske brigade za Drugog svjetskog rata, ona je i duhom i životom očito bila predestinirana da proleterkom postane i u tome traje. Cijeli je svoj život odtrajala pošteno radeći svoj posao i odazivajući se na najbolji način svojem glumačkom pozivu. I mimo te životne filozofije ta je dramska umjetnica odigrala gostovo pa nepregledan niz rola koje su bile upravo žene "iz naroda", trudbenice koje drže sva četiri kantuna kuće, pa još i mijenjaju crijep na krovu ako se za to pokaže nužda...
Sumirajući sve rečeno, Mira Banjac bila je i ostala super-žena iz našega komšiluka, istodobno i majka i baka, i punica i drugarica, i sestra i kći: koju god da je ulogu od svega toga odigrala, resila ju je nepodnošljiva lakoća jednostavnosti i neposredan doživljaj svake prirodnosti. Nikad se nije nametala, a uvijek je bila u prvom planu. Nikad nije isticala sebe, uvijek je partneru davala prvenstvo. A to vidi i auditorij pred televizijskim ekranom i onaj pred filmskim platnom, ali ništa ne može nadomjestiti onu ćutilnost što se ježurima injektira u čovjekovo biće kad nadglumica nastupa uživo na kazališnim daskama. Tu nema trika, tu nema štosa, tu nema prevare, tu nema ničega umjetnoga. Samo umjetnost, jer to je sve...
Na dobro vam došao rojeni dan dična primaglumice i institucijo glumstva u nas, gospođo Miro Banjac!
