U zemlji gdje su ugledni kazalištarci često kulturni naturščici s političkom pozadinskom zaštitom, u zemlji gdje redatelji su gledatelji pa, gledajući, ispraćaju publiku iz kazalištâ u stankama svojih predstava; u zemlji – Alanfordistan bi joj se moglo ime nadjenuti – tobože školovani glumci, ili glumice, kao akademski epizodisti na pozornici iz ansambla gledaju glavne glumce, ili glumice, kako tumače svoje role, a gdjekad se premjeste i u publiku, odakle je akademskom epizodnom glumcu, ili glumici, možda duhovno i lakše gledati glavnoga glumca u središnjoj roli na pozornici. U takvoj zemlji – kojoj nije važno kako joj je nadjenuto ime, jer je njih više – umiru zaboravljene od sviju naše dramske primadone i, mimo rijetkih iznimaka, nema koga da ih se sjeti kad se počnu zaokruživati njihove obljetnice preminuća.
Čitatelji i gledatelji razumjeli su nepogrešivo – talent! Talent njihov vodio ih je u one uloge čiji su personaliteti bili osovinom oko koje se vrtjela cijela glumačka podjela i predstava od njih ispletena, pa, bolje ih je zaboraviti nego, nedajbože, da politički poćudne kazalištarce netko krene s njima uspoređivati. Otišla je, tako, i Zdravka Krstulović – načinom koji bi imao postati jedinicom nacionalnog srama! – i otišla je, slično, i Zoja Odak, administrativnom suhoćom i načinom kojim se s policâ dućana miču proizvodi s istekom roka trajanja... I, otišla je, ništa bolje, i Mira Furlan, heroina koja je ostala uzdignute glave i u času kad su hematolozi društva i pročistači izgriženih savjestî bili procijenili kako joj nije mjesto u ovdašnjem općem teatrološko-sineastskom zapamćenju, načinom kojim se ispraćaju tamjanom neblagoslovljene duše u limbu za odrasle... Otišle su tako mnoge, i mnogi, čijih imenâ nerijetki među nama sjećat će se dokle god nam baterije u moždanim neuronima raditi budu.
Jedna u aleji najvećih dramskih primadona s ovih prostora beziznimno je i Mira Stupica, kojoj je upravo mimo nas, na našu sramotu, posve neprimjetno minuo njezin 100. rođendan. Baš 17. kolovoza nakupilo se cijelo stoljeće otkako je malu Miru majka bila porodila u mjestu Gnjilane, na samom istoku Kosova. Rođena kao Miroslava, doživjela je čak i svoj 93. rođendan, nakon kojega je dva dana kasnije preminula u bolnici u Beogradu, 19. kolovoza 2016. Budući da su njezini roditelji bili gimnazijski profesori, trenutačna ih je služba bila dovela do naselja u kosovskoj provinciji, pa otuda Gnjilane na vrelu Mirine biografije. Kao i mnogi ini životopisi (napose umjetnikâ), koji su u manjoj ili većoj mjeri obilježeni preseljenjima, tako je i ona svoj odrastalački formativni period provela u Gornjem Milanovcu i Aranđelovcu. Dva su njezina starija brata preminula u dječjoj dobi, dok je najmlađi, srećom, preživio i danas svi znamo za njega: bio je to veliki glumac Bora Todorović.
Iako je u Beogradu upisala Trgovačku akademiju (po onom starinskom obrascu da čeljade mora imati "zanat" u rukama i na papiru, a da se umjetnošću ionako može baviti svatko), Mira je već tada nastupala kao glumica-amaterka. Primijetio ju je glumac Viktor Starčić koji ju je 1941. godine povukao u ansambl Narodnog pozorišta u Beogradu. Tu je upoznala i kolegu Milivoja Mavida Popovića, koji će postati njezinim prvim mužem. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata bila je angažirana u kazalištima Šapca i Niša, eda bi se 1948. godine iznovice obrela u Beogradu na poziv redatelja Bojana Stupice, koji je u to vrijeme pokretao novo veliko dramsko gradsko kazalište.
Otvaranje Jugoslavenskoga narodnog pozorišta upravo potonjega godišta, i suradnja s velikim slovenskim redateljem za Miru će imati životni značaj. Postat će stalnom članicom tog teatra u kojem će nositi repertoar, a također će se i udati za svojega prvog suradnika, redatelja Bojana Stupicu. Ovaj je umjetnik već dotad bio afirmirani artist, koji je, osim bavljenja režijom, još bio i uspješan scenograf i glumac, kao i izvrstan organizator kazališnog života. Tijekom 30-ih godina prošloga vijeka djelovao je od Ljubljane i Maribora, preko Skopja i Novog Sada do Osijeka i Splita, ali se – po okončanju studija arhitekture u Ljubljani – ipak skrasio u Beogradu.
Mira Stupica, sve odreda pod vodstvom svojega supruga, u Jugoslavenskom dramskom pozorištu nanizat će već na samom početku karijere kultne uloge poput Petrunjele u "Dundu Maroji" Marina Držića, Mirandoline u "Krčmarici Mirandolini" Carla Goldonija ili Vasilise u komadu "Na dnu" Maksima Gorkog. Sedam punih sezona bit će nosivom gredom JDP-a, gdje će joj na leđima biti kompletan repertoar i domaćih i stranih djelâ.
Godine 1955. zajedno s mužem seli se u HNK Zagreb. Kondiciju koju je stekla u gradu na Dunavu, nastavlja provoditi i u gradu na Savi. Igrat će, naravno, glavne role u antologijskim dramama i Brechta i Goldonija i Shawa; međutim, i nju osobno i historiografiju hrvatske teatrologije općenito, obilježit će jedan osobiti datum: praizvedba drame "Glorija" Ranka Marinkovića, 29. prosinca 1955. Ovaj "mirakl u šest čina" do danas je ostao prvorazrednim kulturnim i kazališnim događajem, kao i čudesna Mirina interpretacija naslovne junakinje Magdalene-Glorije... Redatelj i scenograf bio je baš Bojan Stupica, dok je scensku glazbu bio skladao Bojan Adamič, doskora proslavljeni kompozitor najljepših, sasvim simfoničnih partitura za muzike poznatih partizanskih filmova (poglavito Šibe Krvavca).
Pošto je odradila nekoliko više no zapaženih godina u Zagrebu, vratila se u Beograd gdje je ponovno preuzela os programâ JDP-a, igravši jako puno i u Narodnom pozorištu, ali i u Ateljeu 212. Jasno, navodeći sve predstave u kojima je nastupala izgrizli bismo sav ovaj dodijeljen joj novinski prostor, no, nećemo preskočiti amblematski njezin naslov iz pera genijalnoga Branislava Nušića – "Gospođa ministarka".
Smrću muža Bojana (1970.), Mira se ponovno 1973. udala za borca iz NOB-a, narodnoga heroja Jugoslavije i visokog partijskog funkcionera u Beogradu, Cvijetina Mijatovića, ne promijenivši prezime i ostavši uza nj dvije decenije sve do njegove smrti (1993.).
Iako je teatar bio medij u kojem je Mira Stupica ponajviše mogla, i voljela, iskazati svoju glumačku izvrsnost, troznamenkasta je brojka što čini kolajnu naslovâ koje je ostvarila na filmu i televiziji. Kao debitanticu pozvao ju je Fedor Hanžeković u svoj film "Bakonja fra Brne" (1951.), gdje se odlično bila snašla u ulozi Maše, pobravši tada i vrlo laskave kritike struke. Koje se god nagrade u ondašnjoj Jugoslaviji čitatelj može sjetiti (te kasnije i u Republici Srbiji), Mira Stupica bila je laureatkinjom. Neka bude zabilježeno da je dobila i Zlatnu arenu u Puli, za ulogu Stojanke u filmu "Roj" (1966.) Miodraga Miće Popovića. Signifikantno je što joj je zadnja uloga bila ona babe Olge u po mnogočemu posebnom filmu "Parada" (2011.) Srđana Dragojevića.
Pored svih heroina iz djelâ Shakespearea ili Pirandella, Tolstoja ili Dostojevskog, predragocjeno svjedočanstvo iz svojega umjetničkog i privatnog života ostavila je Stupica u autobiografskoj knjizi "Šaka soli" (2000.). U njoj je vrsna reproduktivna artistica iskazala i svoju autorsku narav, ispričavši baš cum grano salis vlastiti život visoko stiliziranim literarnim rečenicama, pa se kronikalnost i imenarij suradnika i prijatelja ne doimlju ni suhoparnim ni dosadnim. Ne zna čovjek jesu li ljepši njezini lirski opisi odlazaka iz JDP-a nakon predstave kroz mrak parka do svojega stana, pri čemu ju je dugo pratio jedan obožavalac (nikad se nisu sreli i nije mu dala do znanja da za nj zna), ili susreti s velikanima likovne i glazbene, književne i kazališne scene kojima je susretište najčešće bio stan obitelji Stupica u Zagrebu i drugdje. Dolazili su Bela i Miroslav Krleža, Ivo Tijardović i Miljenko Stančić... a sjećanja na "Gloriju" i Marinkovića ovako opisuje: "Za premijeru mi je poklonio najlepšu lepezu iz 19. veka. Dugo godina širila se na zidu moje sobe, kao lepa umetnička slika, a nestala je kao sve ono lepo što nam tokom života nekako neprimetno i ne znaš kad nestane. Ali, ja je u svojim očima još uvek nosim."
Mira Stupica bila je stup svake predstave u kojoj je igrala, ostavši također stupom svekolikog jugoslavenskoga glumišta, kao i stupica za svakoga nadmenoga glumca, ili glumicu...
