Krajem studenog kosovska vlada Albina Kurtija objavila je da je potpisala odluku o pokretanju postupaka za otvaranje državne tvornice za proizvodnju streljiva, kao i stvaranje laboratorija koji će dizajnirati bespilotne letjelice. Pa, ništa neobično, reklo bi se, s obzirom na svu tu opću europsku atmosferu pripreme "za mogući rat". Svi se pripremaju, na ovaj ili onaj način, ulažu u sigurnosti i režu proračun drugih sektora, kulture najčešće. Tako je prije nekoliko tjedana u Oslu Norwegian Theatre Academy dala dramatičnu objavu da je vlasti nerado gase, kao dio državnog projekta prikupljanja proračunskih rezervi za vojsku. U Njemačkoj je nekim kulturnim institucijama proračun za 2025. smanjen do 30 posto.
Kurtijevu odluku kosovska je javnost primila s entuzijazmom. Jer se ljudi vjerojatno stvarno osjećaju ugroženima, strah je legitiman i zato lokalnu tvornicu streljiva smatraju važnom. S druge strane, mi smo također pred izborima i ovu odluku vlade, objavljenu tako pompozno, treba promatrati kao dio bitke za stvaranje političke podrške. Dakle, recimo da postoje argumenti i okolnosti koje možda opravdavaju entuzijazam masa (i vlade) za nastojanje države da ojača nacionalnu sigurnost.
Međutim, ono što me se jako, zbilja jako dojmilo, bila je činjenica da su Kurtijevu odluku na društvenim mrežama podijelili mnogi kosovski umjetnici. I pitam se, kako je moguće da smo došli do ove točke, gdje umjetnik uživa u nečemu što je zapravo suprotno od onoga što bi umjetnik i umjetnost trebali ciljati i projektirati za budućnost društva! Ne bi li umjetnik trebao prezirati ideju rata, čak i rata na horizontu, i pokazivati protivljenje, barem kao simbolički čin? Ne bi li umjetnik, umjesto izgradnje tvornice oružja, trebao sanjati o izgradnji više kazališta, galerija i kulturnih prostora? Znam, to nekima može zvučati anakrono, naivno, utopijski, pa čak i "protiv interesa države". Ali ipak, ja odbacujem čin pljeskanja nečemu što ne predstavlja moje svjetonazore, ideale i ciljeve kao umjetnika – i kao ljudskog bića. Oružje odbijam i prezirem. U svijetu mojih snova nema mjesta za tvornice streljiva.
(S albanskog preveo Qerim Ondozi.)
