Uvijek, ali ama baš uvijek kad mi na pamet padne kolosalni artizam likovne i kazališne umjetnice Jagode Buić, sjetim se fantastično realistične i realistično fantastične novele "Ruke" Ranka Marinkovića. Doista, to što je čovjeku dano rukama učiniti, to zaista može biti kakav neponovljivi ludički mirakul. Jagodi Buić, da, još za majčine joj trudnoće bilo je upisano za njezine ruke "da su zajedno i začete, da su nastale iz zajedničke želje oca i majke, koji su ih ostavili mjesto sebe da mijese od kore zemlje koru kruha". Za čitavog svojega života, za trajanja cijele umjetničke karijere signore Jagode, njezine su dvije ruke, kao dva kažiprsta, poput riječne rastoke bile uperene i usmjerene u dvama smjerovima: jedan se gibao u pravcu likovnosti, drugi je hodio u smjeru arhitekture.
Arhitekture kazališta, dakako. Odnosno, scenografije u njemu, kazalištu. A onaj likovni stratum, primijenjen na teatarski jezik, ogledao se u vidu kostimografije. I, iako je od Beča do Zagreba i od Osijeka do Dubrovnika nadograđivala kazališne predstave svojim jedinstvenim vizualnim govorom, najvažnije, najveće i najčešće scenografske konstrukcije i kostimografske krojeve ostvarila je u rodnom Splitu i na njegovim otvorenim i zatvorenim pozornicama.
Bilo je to vrijeme nakon Drugog svjetskog rata, kad su u glazbeno-scenski život Splita životni vigor injektirale neke za tu povijest prevažne žene. Mimo Jagode, u dalmatinskoj je prijestolnici djelovala i redateljica Lidija Mansvjetova, Ruskinja doseljena u grad pod Marjanom, koja je signirala nebrojene važne scenske seanse ostavivši trag veći i od pustih domicilnih solidno ostvarenih zanesenjakinja i zanesenjaka. Ana Roje ostvarila je čeličnu dionicu baleta, i kao plesačica i kao koreografkinja i kao pedagoginja, koja je s mužem i suumjetnikom Oskarom Harmošem namrla pretpostavke za nasljednice Franku Hatze (unuku skladatelja Josipa Hatzea) i Dunju Njegovan, dičnu primabalerinu. Ženske kazališne stupove u Operi nosit će sopranistica Andrica Dumanić, a Marija Danira (majka prve hrvatske intendantice Mani Gotovac) i Zdravka Krstulović u Drami. Toj je reprezentativnoj splitskoj kazališnoj djevojčadi Jagoda Buić mogla biti i kapetanicom.
Rođena je u Splitu 14. ožujka 1930., gdje je pohađala i osnovnu i srednju školu. Taj joj je grad dao kurs i rutu, temperament i temperaturu, pa nije iznenađujuća njezina posve endemična narav izrasla na buntovništvu i samosvijesti, zbog koje je za vladavine fašista u Splitu tijekom Drugog svjetskog rata bila izbačena iz škole jer nije htjela pozdravljati romanamente (uzdignutom rukom). I nakon Oslobođenja je udaljavana iz škole, ovaj put ne htijući pristupiti omladinskom savezu. Pa je maturirala u Dubrovniku, živeći kod majčine sestre. Inače, Jagoda je rođena u buržujskoj obitelji intelektualaca, u ribarskoj četvrti Matejuška, čija je kuća imala impresivnu biblioteku i čak 14 slika slavnog Miroslava Kraljevića. Njezin otac Mirko Buić bio je gradonačelnik Splita, ministar tjelesnog odgoja Kraljevine Jugoslavije i ban Primorske banovine… Cijelog će života Jagoda rado navraćati u Split, bilo poslom bilo posjetom rodnom gradu, ali će također iza nje ostati i ona slavna batuda što ju je davno bila lanula, kako je Split dobar grad za voljeti, ali ne i za živjeti…
Rodni joj je Split dao kurs i rutu, temperament i temperaturu, pa nije iznenađujuća Buićina posve endemična narav izrasla na buntovništvu i samosvijesti, zbog koje je za vladavine fašista u Splitu tijekom Drugog svjetskog rata bila izbačena iz škole jer nije htjela pozdravljati romanamente
U svojim mladenačkim splitskim danima svoj je likovni poziv Jagoda tažila pohađajući tečaj slikarstva kod proslavljenog našeg umjetnika – Ante Kaštelančića. Nakon toga upisala je Akademiju za primijenjenu umjetnost u Zagrebu, u klasi meštara Ernesta Tomaševića i Koste Angelija Radovanija, eda bi se doskora posvetila studiju scenografije i kostimografije u Rimu (Cinecittà) i Veneciji (Centro Internazionale delle Arti e del Costume). Diplomu je stekla 1954. godine u Beču na Akademie für angewandte Kunst. Baveći se vrlo uspješno i izradom tapiserija velikih formata, u tom će režnju svoje izražajnosti požeti svjetske uspjehe u najvećim prijestolnicama kulture.
Odmah po svršetku fakulteta u Austriji, u Narodnom kazalištu u Splitu širom će joj se otvoriti vrata dokazivanja, te će u prva tri mjeseca već naredne godine njezin locus narrationis dati joj angažman na trima predstavama iz sva tri najveća kazališna roda: i opere i drame i baleta.
Debitirat će kao kostimografkinja na premijeri opere "Otello" Giuseppea Verdija, 16. siječnja 1955., uz dirigenta Silvija Bombardellija, redatelja Stanka Gašparovića i scenografa Rudolfa Bunka, kolege slikara iz Hamburga, koji je bio naturalizirani Splićanin i autor brojnih scenografija u Teatru. Sljedeći mjesec, 17. veljače, izradit će kostime za dramu "Ljubovnici" nepoznatoga dalmatinskog autora, zajedno sa spomenutom redateljicom Mansvjetovom i Milanom Tolićem kao tvorcem scene. I domalo potom, 24. ožujka, skrojit će se oprave po njezinim nacrtima za balet "Bahčisarajska fontana" Borisa Vladimiroviča Asafjeva, kad se susreće s domaćim kućnim dirigentom Vidom Kuzmanićem, koreografom Oskarom Harmošem i scenografom Herbertom Hofmannom, još jednim Nijemcem vrlo angažiranim u Splitu tog doba.
Nakon uspješne kazališne inicijacije, uslijedit će više desetaka produkcija u kojima će sad već Jagoda Buić-Bonetti udahnuti svoj kreativni agens i metnuti vlastiti potpis. Taman pošto se navršila godina dana od debitantskoga kostimografskoga krštenja, alfa i omega splitskoga kazališta Silvije Bombardelli povjerit će joj da za praizvedbu njegovog baleta "Stranac" osmisli kostime. Svečani teatarski čin održan je pod skladateljevim ravnanjem 25. siječnja 1956., a pri sljedećoj njegovoj baletnoj premijeri dat će joj da učini i scenu i kostime. Bit će to antologijski njegov "Grob u žitu" (1959.). I kad je izašao s baletom "Poklade" (1962.), opet je od nje naručio rješenja za kostime.
Nakon što je u godini debija bila sašila Verdijevu operu "Otello", u isto vrijeme krenula je i Jagodina daljnja operna niska naslova. Postala je malne ekskluzivna kostimografkinja koja će kreirati sve odreda glazbeno-scenske projekte: "Turandot", "Tosca" i "Madama Butterfly" G. Puccinija, "Lucia di Lammermoor" G. Donizettija, "La Gioconda" A. Ponchiellija, "Orfej i Euridika" C. W. Glucka, "Cavalleria rusticana" P. Mascagnija, "I Pagliacci" R. Leoncavalla, "Ukleti Holandez" i "Lohengrin" R. Wagnera, "Andrea Chénier" U. Giordana, "Seviljski brijač" G. Rossinija, "Norma" V. Bellinija, "Samson i Dalila" C. Saint-Saënsa, "Rigoletto", "Trubadur" i "La Traviata" G. Verdija… Od domaćih autora "Ekvinocij" I. Brkanovića, "Mila Gojsalića" i "Ero" J. Gotovca, "Mala Floramye" i "Spli'ski akvarel" I. Tijardovića…
I prvi pravi operni spektakl na Peristilu (jer su se dotad uglavnom na otvoreno iznosile predstave prethodno uprizorene u kazalištu), Verdijev "Nabucco" (1962.), bio je povjeren Jagodi. Pa o tome dugogodišnji glazbeni kritik Željko Rapanić, inače vrsni arheolog, zapisa: "Scena Jagode Buić bila je usklađena s okolnostima koje diktira Peristil, pa je u tom smislu slijedila njegovu monumentalnost i djelovala funkcionalno. I njeni kostimi bili su privlačni kao uostalom i svaka njena kostimografska intervencija u bogatu riznicu historije" (Slobodna Dalmacija, 4. kolovoza 1962.). I kad se nakon više desetljeća HNK Split odluči na obnavljanje Verdijeve "Aide" na carskom pločniku ispred katedrale Svetega Duje (1984. godine s dirigentom Vjekoslavom Šutejom), dat će se to u ruke Jagodi Buić-Wutke.
Pored niza baletnih i operetnih predstava, Jagoda je inscenirala i impresivan broj dramskih naslova. Samo taksativno navođenje svih djela što ih je uputila na scenu, pojelo bi dvostruki novinski prostor od predviđenog, pa evo pregršt usve najzvučnijih među njima: "Kralj Edip" Sofokla (na Peristilu, 1955.), "Mletački trgovac", "Otelo" i "Hamlet" W. Shakespearea, "Braća Karamazovi" F. M. Dostojevskog, "Mister dolar" B. Nušića, "Skup" i "Dundo Maroje" M. Držića, "Elektra 70" D. Kiša po Euripidu i, kao posljednja, praizvedba drame "Antigona, kraljica u Tebi" T. P. Marovića (1981.).
Jagoda Buić, oficijelno, nije bila imenovana nikakvom ambasadoricom u svijetu koja bi prononsirala i protežirala naručene interese hrvatske kulture. Međutim, svojim djelovanjem i bivanjem u žiži mundijalnih likovnih tendencija kao trajuća konstanta niz desetljeća, ova je dična umjetnica u interkontinentalnim protegama, u najprestižnijim galerijama i muzejima udjenula biljeg ovdašnje i kulture i baštine. Kao istinski i autoritativni artistički deputat svoje zemlje, madam Jagoda svojim je rukama za igle i za brokve ušila i zabola u ljetopis svekolikog planetarnog nasljeđa i svoje ime i ime zavičaja u kojem je rođena i stvorena.
