U svojoj prebogatoj historiji Prizren je bio grad od velikog značaja za više naroda i zajednica. Prvenstveno za Srbe u čijim epskim pjesmama ima status "srpskog Carigrada" i za Albance koji su ovdje krajem 19. vijeka osnivanjem Prizrenske lige započeli svoj narodni preporod i borbu za samostalnost od Osmanskog Carstva. Prizren su obilježili i ratovi, sudari različitih kolonijalnih i lokalnijih pretenzija, kao i višestruki progoni stanovništva, pa tako Srbi u samom gradu danas broje manje od 20 duša.
Sadašnjost Prizrena i cijelog Kosova opterećena je manjkom onih interpretacija ove prošlosti koje ne dolaze iz nekog od nacionalističkih narativa. Ovo pokušavaju ispraviti Prizrenci Sezgin Boynik (1977.) i Tevfik Rada (1991.), sociolozi i osnivači platforme Pykë-Presje u svom rodnom gradu.
Što je Pykë-Presje? Zašto je jedan od vaših izdavačkih fokusa povijest kolonijalizma i nacionalna pitanja na Kosovu?
Pykë-Presje (pü:k presye, Klin-zarez) je nezavisna platforma koja uglavnom radi s tiskanim materijalima i vodi nezavisni kulturni prostor, odnosno knjižaru u Prizrenu. Aktivna je od 2021. Platforma objavljuje eksperimentalne radikalne publikacije te organizira izložbe, diskurzivne programe i radionice. Pykë-Presje također radi na stvaranju arhiva i knjižnice, s fokusom na lokalnu povijest narodnih pokreta, emancipatorskih ženskih organizacija i klasnih borbi koje tjeraju na propitkivanje narativa o nacionalnim državama.
Platforma je objavila knjige i realizirala izložbe o pjesmama muslimanskog sufijskog simpatizera Komunističke partije Jugoslavije 1920., Antifašističkom frontu žena na Kosovu, punk fanzinima u Turskoj, albumu članova The Scratch Orchestra o Albaniji i serijal "Film kao politička škola" koji koristi eksperimentalne filmske forme kako bi se otvarale teme iz nedavne kontradiktorne povijesti Kosova. Pykë-Presje trenutačno radi na bibliografiji disidentskog autora iz osamdesetih Shkëlzena Maliqija koja će uključivati nove komentare.
Vjerujemo da je pristup kolonijalnom i nacionalnom pitanju iz socijalističke perspektive ključan za razumijevanje 20. stoljeća na Kosovu.
Ovakav pristup doprinosi dubljem razumijevanju jugoslavenskog socijalističkog projekta, razumijevanju njegovih prednosti i ograničenja. Čineći to, nastojimo izbjeći svođenje problema na puku politiku identiteta. Umjesto toga, naglašavamo zajedničke političke projekte i borbe Albanaca, Srba, Turaka i pripadnika drugih nacionalnosti. Iz tog razloga radimo na prijevodu Dimitrija Tucovića i Koste Novakovića, a istovremeno prevodimo i aktualiziramo knjigu Ganija Bobija o integraciji Albanaca u Jugoslaviji između dva svjetska rata.
Ovo djelo, izvorno objavljeno 1986., omogućit će nam raspravu o proturječnostima jugoslavenskog projekta. Smatramo da je bez stava o Kosovu nemoguće govoriti o povijesti i aktualnosti emancipatorskog potencijala socijalističke Jugoslavije. Dakle, većina naših projekata odnosi se na period socijalističke Jugoslavije, o kojoj govorimo kao o kondenzaciji neujednačenog i kombiniranog razvoja, točnije proučavamo kompleksni period KPJ (1919. – 1990.) iz perspektive Kosova.
"Mojoj seljačkoj i radničkoj braći"
Objavili ste pjesmu Hadži Omera koji je uglavnom nepoznat na postjugoslavenskom prostoru. Tko je on?
Haxhi Ymer Lutfi Paçarizi ili Hadži Omer (1870. – 1928.) bio je jedan od najznačajnijih prizrenskih pjesnika. Studirao je u Istanbulu i Aleksandriji, a već krajem 19. i početkom 20. stoljeća afirmirao se kao mistični pjesnik. Pisao je i prevodio na turski, arapski i perzijski jezik. U Prizrenu je bio šejh (duhovni vođa) melamijskog sufijskog reda. Zbog statusa uglednog pjesnika u Osmanskom Carstvu i položaja šejha bio je cijenjena javna osoba. Godine 1920. napisao je dugu poemu pod nazivom "Mojoj seljačkoj i radničkoj braći", pozivajući muslimansko stanovništvo na Kosovu i u Makedoniji da glasa za novoosnovanu Komunističku partiju Jugoslavije. Pjesma je objavljena u "Sosyalist Fecri", novinama na turskom jeziku i osmanskoj arabici, koje je izdavala KPJ u Skoplju 1920.
Novine su izlazile i na srpskom pod nazivom "Socijalistička zora". Pjesma je imala veliki utjecaj na muslimansko stanovništvo, što je rezultiralo neočekivanom popularnošću KPJ među muslimanima na Kosovu i u Makedoniji. Pjesma koju je Lutfi Paçarizi napisao nije samo optimistična podrška komunizmu kao jedinom rješenju za suživot različitih nacionalnosti i vjerskih skupina, već je i kritika ratnih razaranja. To je ujedno i povijesni dokument u kojem napada Versajski ugovor, Wilsonove mirovne točke i veliča pobjedu boljševika i Lenjina.
Pjesma je doprinijela uspjehu Komunističke partije na lokalnim izborima. Krajem 1920. Kraljevina Jugoslavija je zabranila sve komunističke aktivnosti, a svi članovi i simpatizeri KPJ bili su progonjeni, uključujući i Ymera Lutfija kojeg je policija javno ponižavala i pretukla 1921. Nakon toga se povlači u osamu, nastavljajući pisati uspavanke i mistične pjesme. Umro je u stanju očaja 1928. Godine 2023. ponovno smo objavili ovu pjesmu na turskom i na albanskom jeziku, zajedno s opširnijim fusnotama na kojima smo radili. Uskoro će izaći i engleski prijevod knjige.
Radimo na prijevodu Dimitrija Tucovića i Koste Novakovića, a istovremeno prevodimo i aktualiziramo knjigu Ganija Bobija o integraciji Albanaca u Jugoslaviji između dva svjetska rata
Dolazite iz zajednice Turaka na Kosovu. Koja je povijesna uloga ove zajednice i koja je bila vaša motivacija za izložbu koju ste napravili u Istanbulu?
Izložba koju smo predstavili u galeriji SALT Galata u Istanbulu, pod nazivom "Prevedeni u socijalizam", bila je otvorena do 23. veljače. Realizirana je u suradnji s Merve Elveren, kustosicom iz Istanbula, a uključivala je i intervencije suvremenih umjetnika. Ona je jedan od rezultata naših nastojanja da razumijemo politički položaj turske zajednice u socijalističkoj Jugoslaviji.
Ranije smo spomenuli Haxhi Ymera Lutfija i njegovu pjesmu koja je napisana na turskom jeziku. Nakon što smo neko vrijeme proveli u arhivima, uspjeli smo pronaći i originalne primjerke novina "Sosyalist Fecri". Uz opširno uvodno poglavlje koje smo napisali, objavili smo transliteracije 11 brojeva novina. Knjigu je objavila Zaklada za istraživanje društvene povijesti Turske (TUSTAV), visoko cijenjena izdavačka kuća i arhiv usredotočen na socijalističko nasljeđe u Turskoj.
Kao što vidite, 1920. smatramo ključnom godinom u socijalističkoj povijesti turske zajednice u Jugoslaviji. Naša izložba u Istanbulu počinjala je tim povijesnim trenutkom, a zatim je prešla na temu Velike Medrese, moderne muslimanske škole u Skoplju, koju je osnovao kralj 1924. godine. Ova škola je postala središte ilegalnih komunističkih aktivnosti tijekom tridesetih, a mnogi njeni učenici postali su partizani.
Osim toga, predstavili smo nekolicinu važnih osoba koje su imale ključne uloge u političkom oblikovanju socijalističke Jugoslavije. Jedan takav je Kemal Seyfullah, partizanski borac iz Skoplja. Seyfullah je kasnije postao istaknuti autor o nacionalnom pitanju u socijalizmu, a pedesetih je bio i gradonačelnik Skoplja. Također je obnašao diplomatske dužnosti kao veleposlanik u Bocvani i Tanzaniji. Osim svoje političke karijere, Seyfullah je volio umjetnička djela i prikupljao je vlastitu kolekciju.
Uz ove teme, izložba je pokrivala turski dio nepoznate priče o ilegalnoj muslimanskoj komunističkoj ćeliji, Antifašistički front žena u Makedoniji, komunističku pedagogiju za djecu, izdavačku djelatnost itd. No, nije se bavila raspadom Jugoslavije ni porastom nacionalizma. Umjesto kronološkog i linearnog narativa koji pretpostavlja neizbježan kraj, odlučili smo ovu povijest prikazati kroz određene trenutke. Naš je cilj bio prikazati povijest turske govorne zajednice u Jugoslaviji i kako se ona transformirala pri susretu s internacionalističkim idejama.
Umjesto da socijalistički internacionalizam prikazujemo kao sumorni diskurs usmjeren na režim, nastojimo istaknuti trenutke spontanog socijalizma odozdo koji se pojavio među muslimanskom populacijom u Jugoslaviji kao sredstvo kulturne emancipacije i političke borbe. U svakom slučaju, javni diskurs već je uvelike zasićen narativima o ratu i nacionalizmu u kontekstu Jugoslavije. To vrijedi i za aktualnu tursku literaturu na Kosovu i u Makedoniji. Odlučili smo da se ne fokusiramo na raspad Jugoslavije, već da istaknemo solidarnost i internacionalizam koje su lokalni revolucionari utemeljivali.
Ljevičarski i avangardni pristup
S obzirom na to da istražujete povijest kolonijalizma i nacionalno pitanje na Kosovu, prevodite tekstove Koste Novakovića, Miroslava Krleže i Dimitrija Tucovića, kakva je danas situacija po tim pitanjima?
Problemi kolonijalizma i albanskog nacionalnog pitanja u 20. stoljeću već su mejnstrim teme na Kosovu i o njima se često raspravlja u novinama. To često služi za poticanje konzervativne i reakcionarne nacionalističke politike identiteta. Međutim, tekstovi koje spominjete u svom pitanju – oni koje namjeravamo prevesti – nacionalnom pitanju pristupaju iz socijalističke perspektive. Cilj nam je potaknuti raspravu o internacionalističkim i antiimperijalističkim dimenzijama ove teme. Planiramo izdati i spomenutu knjigu Ganija Bobija o integraciji Albanaca između dva svjetska rata.
Dimitrije Tucović i Kosta Novaković su među rijetkim Srbima koji još imaju svoje ulice u Prištini. Obojica su u prošlosti prevedena na albanski. Tucovićeva knjiga "Srbija i Arbanija. Jedan prilog kritici zavojevačke politike srpske buržoazije" prevedena je na albanski 1946. Nekolicina albanskih znanstvenika istraživala je i pisala o njegovoj političkoj ostavštini, uključujući više akademski orijentirane istraživače poput Zakerije Cane i polemičara poput Shkëlzena Maliqija. Danas je Tucović na Kosovu prvenstveno zapamćen kao antinacionalist, ali je njegov antiimperijalistički stav uglavnom zaboravljen. Izazov leži u spajanju te dvije pozicije i njihovom razumijevanju kao dijela jedinstvene cjeline.
Postoji li lijeva politička snaga koja je kritična prema ovisnosti Kosova o Zapadu? Kako živi većina stanovništva? Što se tiče nacionalnog pitanja, kakav je danas položaj srpske zajednice u Prizrenu?
Zavisnost Kosova o Zapadu oštro je kritizirao Vetëvendosje (Samoopredjeljenje), populistički politički pokret koji je kasnije postao politička stranka. Međutim, Vetëvendosje je sada vladajuća stranka na Kosovu, a njihova integracija u državni aparat došla je po cijenu potiskivanja njihove antiimperijalističke tradicije. Osim malog broja ljevičarskih skupina u Prištini, praktički nema drugih političkih grupa koje su kritički nastrojene po tom pitanju.
U Prizrenu je ostala vrlo mala srpska zajednica. Osim onih koji su povezani s Bogoslovijom, koja se nalazi u gradu, većina članova ove zajednice su starije životne dobi. Rijetko imamo priliku susresti se ili upustiti u razgovor s njima. Nedavno su neki od nas sudjelovali u uređivanju publikacije, koju je izdala Zaklada Lumbardhi iz Prizrena, o freskama Bogorodice Ljeviške, povijesno i umjetnički značajne pravoslavne crkve iz 12. stoljeća u Prizrenu.
U knjizi su objavljeni tekstovi Sezgina Boynika, Ota Bihalji-Merina, Shkëlzena Maliqija i Jelene Vesić. Riječ je o knjizi o srednjovjekovnoj umjetnosti s tekstovima izdavača kojem je materinji turski, židovskog komunista, albanskog disidenta i kustosice koja se izjašnjava kao Jugoslavenka. Ovaj ljevičarski i avangardni pristup srpskoj baštini na Kosovu napali su beogradski i prištinski liberalni mediji – Danas i Koha – kao neprihvatljiv i "lažni univerzalizam".
