Naš sugovornik Miroslav Stanojević profesor je na Fakultetu društvenih znanosti u Ljubljani, sada u mirovini. Njegova istraživanja uključuju sociologiju rada i industrijske odnose, marketing državno reguliranih društava i transformaciju industrijskih odnosa, prvenstveno u Sloveniji, ali i u komparativnoj perspektivi u drugim postsocijalističkim državama. Uključen je u istraživačke mreže koje se bave sindikatima, radnim odnosima i upravljanjem ljudskim resursima u EU-u i zemljama srednje i istočne Evrope. Od početka 1990-ih uključen je u pedagoški proces predmetnog područja industrijskih odnosa na matičnom fakultetu. Intenzivno se bavi procesom desindikalizacije, pa je za nedavno objavljen zbornik radova "Sindikati između rada i kapitala" napisao prilog na slovenskom jeziku pod naslovom "Desindikalizacija na postsocijalističkoj periferiji Evrope: uzroci i (političke) posljedice u trima postjugoslavenskim republikama i Mađarskoj". U tekstu govori kako u društvima "tvrdog socijalizma", u kojima su sindikati u ishodištu bili slabi, u procesu evropeizacije dolazi do njihove dodatne marginalizacije ili nestajanja. Toj demontaži odgovara atomizacija civilnog društva. To je okoliš u kojem nacionalističko-autoritarna "reintegracija" tih društava ima solidne uvijete za rast. Ipak, usporedba triju postjugoslavenskih država s Mađarskom sugerira da u njima, usprkos krizama i ratovima, sindikati još opstaju. Razlog za tu veliku razliku je u različitim povijesnim socijalizmima. U jugoslavenskom socijalizmu, naročito pri njegovu kraju, sindikati su imali pravo glasa i to je bio temelj moći radničkog pokreta u 1980-im godinama i nastajućih sindikata u postjugoslavenskim državama. Toga u ostalim realnim socijalizmima – osim možda Poljske koja analizom nije obuhvaćena – naprosto nije bilo. Jednako tako, ulazak Slovenije u tzv. gradualnu tranziciju čini je različitom u odnosu na druge države nekadašnje Jugoslavije.
Moć koja se pokazala i artikulirala u radničkom štrajkaškom pokretu u Jugoslaviji u drugoj polovici 1980-ih bila je izuzetna. Zbog toga je i reakcija na tu moć – njena demontaža i pacifikacija pomoću nacionalističkih autoritarizama – bila izuzetna
O čemu govorimo kada govorimo o procesu desindikalizacije na postsocijalističkoj periferiji Evrope?
Postsocijalistička periferija Evrope područje je u kojem su sindikati bili transmisijske organizacije, instrumenti vlasti unutar tadašnjih jednostranačkih sistema društva realnog socijalizma. Zbog toga je većina tih društava u tranziciju stupila s nekakvim prividnim sindikalnim strukturama, koje su se različitim dinamikama i s velikim poteškoćama, pri pojavi novih sindikata, preoblikovale u pravilu u slabe sindikate. U tim društvima javna percepcija sindikata bila je negativna, jer su ih ljudi povezivali s režimom realnog socijalizma koji su tada odbijali. Niske stupnjeve sindikalizacije na postsocijalističkoj periferiji Evrope možemo dakle interpretirati kao naslijeđenu odsutnost sindikata, što je iz perspektive interesa stranih ulagača iznimno povoljna okolnost.
Slovenski gradualizam
Problem s postjugoslavenskim autoritarizmima jest da se temelje na slabim sindikatima u 1980-im godinama. Po čemu je Jugoslavija bila iznimka u kontekstu socijalističkih zemalja?
Sindikati u Jugoslaviji nisu se bitno razlikovali od sindikata u drugim državama realnog socijalizma. Posebnost je bila u moćnom spontanom radničkom štrajkaškom pokretu iz druge polovice 1980-ih godina, koji ih je barem djelomično promijenio. Moć koja se u tim štrajkovima pokazala i artikulirala bila je izuzetna. Zbog toga je i reakcija na tu moć – njena demontaža i pacifikacija pomoću nacionalističkih autoritarizama – bila izuzetna. Izvor izbijanja radničkog nezadovoljstva bio je u slomu velike koalicije radništva i političke elite. Koalicija se temeljila – ako reinterpretiram Josipa Županova – na razmjeni političke potpore za sigurnost zaposlenja. Politička elita je radništvu obećala trajno zaposlenje, sve oblike socijalnog osiguranja, redovnu isplatu niskih plaća i slobodu da se u slobodno vrijeme bave dodatnim aktivnostima u području neslužbene ekonomije. U zamjenu je očekivala političku potporu. Kada politička elita svoja obećanja više nije mogla ispunjavati, koalicija se raspala. Posebnost Jugoslavije bila je duga povijest mikroštrajkova, o kojima je prvi pisao Neca Jovanov. Oni su stalno "provjeravali" stabilnost velike koalicije, a legitimnost im je priskrbljivalo radničko samoupravljanje. Tih procesa drugdje u realnim socijalizmima nije bilo.
Uključivanje u jedinstveno evropsko tržište implicira konkurentske pritiske, koji spontano ograničavaju rast plaća. Kada uđete u eurozonu, ni izvoz više ne možete poticati snižavanjem vrijednosti nacionalne valute
Po čemu je Slovenija iznimka u kontekstu postjugoslavenskih zemalja? Kakav je historijat uspjeha slovenskih sindikata u 1990-ima pa sve do izbijanja ekonomske krize i nešto ranije evropeizacije, tj. ulaska Slovenije u EU, odnosno Ekonomsku i monetarnu uniju?
Slovenija se uspješno izmaknula postjugoslavenskim ratovima i već je imala dobre veze sa zapadnim tržištima. Mislim da su na djelu bile dvije ključne posebnosti. Nakon usporedivo slabe transformacijske depresije nakon godine 1992., označavao ju je privredni rast, koji je prvi put zaustavljen 2009. pri provali svjetske financijske krize. Na početku prelaska i po uvođenju vlastite valute bila je inflacija, no ograničena. Ipak, 1992. godine dosegla je 200 posto na godišnjoj razini. Zbog raspada jugoslavenskog tržišta, usprkos politikama prijevremenog umirovljenja, počeo se pojavljivati i problem rastuće nezaposlenosti. Prva Demosova vlada, koja je već krajem 1991. bila u ozbiljnoj krizi, problem inflacije namjeravala je riješiti pomoću zamrzavanja plaća. Odgovor sindikata bio je priprema generalnog štrajka. U proljeće 1992. pokrenuli su opći štrajk upozorenja i bili – tako mi danas izgleda – i sami iznenađeni iznimnim odazivom radništva. Tako manifestirana moć promijenila je odnos snaga u slovenskom društvu. Demos se napokon raspao, a nove koalicijske vlade pod vodstvom Liberalnih demokrata spoznale su da problem inflacije bez sudjelovanja sindikata neće moći rješavati. Tako počinje razdoblje slovenskog gradualizma, koji se temeljio na političkoj razmjeni sindikata i liberalno-demokratskih koalicija. Politička elita ponudila je sindikatima mogućnost utjecaja na oblikovanje javnih politika, npr. mirovinsku reformu, radničko zakonodavstvo i slično, pod uvjetom da prihvaćaju politiku ograničavanja rasta plaća. Ta razmjena bila je institucionalizirana u režim slovenskog neokorporativizma. Unutar razdoblja ograničavanja rasta plaća, koje je trajalo više od desetljeća, inflacija je postupno smanjena. Ograničavanje rasta plaća u kombinaciji s permanentnom inkrementalnom devalvacijom nacionalne valute povoljno je utjecalo na rast izvoznog sektora. Stupanj nezaposlenosti je smanjen.
Kako je počeo kraj slovenske iznimke? Kako je od priče o uspjehu i tzv. gradualne tranzicije došlo do kasnijeg stanja?
Kraj slovenske posebnosti povezan je sa zaključenjem procesa evropeizacije. Uključivanje u jedinstveno evropsko tržište implicira konkurentske pritiske, koji spontano ograničavaju rast plaća. Kada uđete u eurozonu, ni izvoz više ne možete poticati snižavanjem vrijednosti nacionalne valute. To su nove okolnosti koje su srušile sindikate i uopće neokorporativistički režim iz 1990-ih godina.
Nacionalistički autoritarizmi
Kakvo je stanje s procesom desindikalizacije u Sloveniji danas?
Učinci konkurentskih pritisaka unutar jedinstvenog evropskog prostora u slovenskom su dijelu postsocijalističke periferije odgovarajući učincima u ostatku te periferije. Pritisci, koji su u odnosu na radnike stupnjevani, izražavaju se u fleksibilizaciji, intenzifikaciji i prekarizaciji rada. Potonje samo prikriva otvorenu nezaposlenost. Za sindikate je to ekstremno neugodan okoliš. U Sloveniji se stupanj sindikalizacije u 1990-ima stabilizirao na 40 posto, a nakon punog uključenja u zajedničko evropsko tržište on se prepolovio. Sindikata je u Sloveniji inače puno, a najvažniji savezi su ZSSS (Savez slobodnih sindikata Slovenije), KSJS (Zajednica sindikata javnog sektora Slovenije) i Pergam. Među sektorskim sindikatima po članstvu ističu se SKEI (Sindikat metalske i elektro-industrije) i SVIZ (Sindikat odgoja, obrazovanja, znanosti i kulture Slovenije).
Kako sindikat može utjecati na oblikovanje javnih politika? Što bi značila politizacija sindikalnog pokreta?
Ako su sindikati slabi, a slabi su ako nemaju mobilizacijske moći – u pravilu je to povezano s malobrojnim članstvom – onda ne mogu utjecati na oblikovanje javnih politika. Mogu biti ritualno uključeni u određene institucije, ali utjecaja nemaju. Mobilizacijsku moć mogu graditi na pitanjima koja se tiču interesa većine zaposlenih. Sve takozvane strukturne reforme sadrže takva pitanja.
Kakva je komparativna perspektiva sindikata i radničkih savjeta u trima postjugoslavenskim državama, Sloveniji, Hrvatskoj i Srbiji, te u Mađarskoj?
Istraživanja koja smo napravili u posljednjih 20 godina govore da su sindikati u sve tri spomenute postjugoslavenske države još živi. Nisu baš u cvatu, ali u usporedbi s Mađarskom definitivno su još živi. Radnički savjeti, koji su danas institucionalno bitno ograničeni u odnosu na nekadašnje, djeluju u Hrvatskoj i Sloveniji, no sindikati su ključni kanal radničkog utjecaja u organizacijama. Naravno, u organizacijama u kojima postoje. Udio organizacija u kojima ih uopće nema raste.
Koje je značenje stupnja nezaposlenosti i kako se on razlikuje od države do države?
Visoki stupanj nezaposlenosti povećava konkurenciju na tržištu rada, izvor je straha od gubitka posla, a to posredno ruši sindikate. Kao što sam spomenuo, nadomještanje nezaposlenosti prekarizacijom značajnih dijelova radničke snage, u pravilu mladih, tu konkurenciju na tržištu rada povećava. Visok stupanj nezaposlenosti načelno je povezan s desindikalizacijom.
Kakva je sektorska distribucija sindikalnog članstva? O kojim sektorima je riječ?
Stupnjevi sindikaliziranosti posvuda su najviši u javnom sektoru i, nazovimo to tako, u klasičnoj industriji, a najniži u tržišnim djelatnostima, npr. u trgovini na malo, turizmu i sličnim djelatnostima. U potonjim sektorima stupnjevi prekarizacije rada su najviši. U tim sektorima je i najviše organizacija u kojima sindikata uopće nema.
Što podrazumijevate pod dva tipa nacionalističkog autoritarizma? Koja je razlika među njima?
Prvi tip nacionalističkog autoritarizma bio je povezan s pojavom snažnog radničkog pokreta na kraju 1980-ih u nekadašnjoj Jugoslaviji. Pomoću ideologije i prakse nacionalističkog autoritarizma međusobno konkurentne nacionalističke frakcije političkih i ekonomskih elita proizvodile su krize i ratove, a pomoću njih su demontirale radnički pokret i održavale se na vlasti. Drugi tip nacionalističkog autoritarizma rezultat je procesa evropeizacije na nekadašnjim postsocijalističkim rubovima Evrope. To su u pravilu područja nekadašnjeg "tvrdog" real-socijalizma u kojima je i zbog naslijeđene slabosti sindikata evropeizacija prouzročila radikalnu atomizaciju civilnog društva. U takvoj okolini nacionalističko-autoritarna "re-integracija" društva ima dobre izglede za uspjeh. Recimo da su to dva ideal tipa.
