Nacionalne manjine u 2023. ne ostvaruju zastupljenost u svim državnim upravnim organizacijama. Niti jedan zaposlenik iz reda nacionalnih manjina, uključujući Srbe, nije zabilježen u Središnjem državnom uredu za javnu nabavu i Središnjem državnom uredu za demografiju i mlade. Zaposlenih Srba nema ni u Središnjem državnom uredu za razvoj digitalnog društva i Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske.
Navedeni podaci dio su najnovijeg biltena SNV-a "Neostvarena prava i promašene politike 3: Zastupljenost nacionalnih manjina u državnoj upravi, pravosuđu i policiji". U publikaciji je treći put tematski analizirano provođenje odredbe Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina (UZPNM) o proporcionalnom zapošljavanju pripadnika nacionalnih manjina.
Od 2008., kada su SNV i SDSS počeli prikupljati i pratiti podatke o stanju zastupljenosti nacionalnih manjina u pravosuđu i upravi, s naglaskom na stanje zastupljenosti Srba, situacija se do danas nije bitno poboljšala. I prethodno razdoblje obilježila je značajna i ustrajna podzastupljenost nacionalnih manjina.
U članku 22. stavku 2. UZPNM-a propisano je pravo na proporcionalnu zastupljenost nacionalnih manjina u tijelima državne uprave i pravosudnim tijelima Republike Hrvatske. Kako je navedeno u biltenu, upravo je ostvarivanje tog zakonom zagarantiranog prava jedno od najproblematičnijih područja provođenja UZPNM-a i ostvarivanja manjinskih prava u Hrvatskoj.
Najnovija analiza odnosi se na šestogodišnji period od 2017. do 2023., a nadovezuje se na prethodne dvije analize koje je SNV objavio 2014. i 2017. U odnosu na vremenski razmak između objavljivanja prvih dviju analiza, ovo izdanje je ciljano izrađeno s dvostruko dužim vremenskim odmakom od prethodne.
Međutim, u toj pauzi analiziranja podataka malo šta se promijenilo nabolje. Prve dvije analize iznjedrile su gotovo identične zaključke o neostvarivanju zakonom zajamčenog prava na zastupljenost nacionalnih manjina i debaklu aktualnih politika i mjera Vlade Republike Hrvatske usmjerenih na povećanje udjela nacionalnih manjina u razmatranim tijelima.
Mnogi pripadnici manjina zaposleni u državnoj upravi ne izjašnjavaju se tako. To ne mora nužno biti pokazatelj asimilacije, već izraz osjećaja društvene stigme ili straha od diskriminacije na radnom mjestu, bilo zbog potencijalnog otkrivanja njihove nacionalne pripadnosti, bilo zbog mogućnosti da se na nju u određenim situacijama pozovu – kazao je autor biltena Viktor Koska
Posljednjeg dana decembra 2023. u tijelima državne uprave te stručnim službama i uredima Vlade Republike Hrvatske evidentiran je 1.381 službenik i namještenik iz reda nacionalnih manjina, koji su u ukupnom broju zaposlenika sudjelovali s 2,92 posto. Istovremeno, u navedenim tijelima bilo je zaposleno 866 Srba, koji su činili 1,83 posto ukupno zaposlenih. Udio manjina u stanovništvu je oko 7,5 posto, a Srba 3,2 posto. U odnosu na podatke od 31. decembra 2016., udio pripadnika nacionalnih manjina u ukupnom broju zaposlenih u predmetnim tijelima manji je za 0,48 posto, dok je udio Srba manji za 0,39 posto.
Udio zaposlenih manjina i Srba ni u jednom ministarstvu ni približno ne odražava njihov udio u ukupnom stanovništvu države. Najveća zastupljenost pripadnika manjina, s udjelom većim od tri posto, bilježi se među zaposlenima u ministarstvima poljoprivrede (3,52 posto), prostornoga uređenja, graditeljstva i održivog razvoja (3,49 posto), unutarnjih poslova (3,31 posto) i gospodarstva i održivog razvoja (3,13 posto). Srbi su, zasebno gledajući, najzastupljeniji u ministarstvima unutarnjih poslova (2,15 posto), prostornoga uređenja, graditeljstva i održivog razvoja (2,5 posto) te zdravstva (2 posto), a najmanji udio, ispod jedan posto, čine u ministarstvima obrane, vanjskih i europskih poslova i hrvatskih branitelja.
Nacionalne manjine, i Srbi zasebno, najveći udio zastupljenosti ostvaruju u Državnom zavodu za intelektualno vlasništvo, u kojem čine 4,88 posto, odnosno 3,66 posto zaposlenika. Osim u Državnom zavodu za intelektualno vlasništvo, značajniji udio nacionalnih manjina bilježi se i u Državnoj geodetskoj upravi (4,72 posto).
Poseban naglasak stavljen je na zastupljenost Srba u policijskim upravama u županijama na nekad ratom pogođenim i povratničkim područjima i područjima sa značajnijim udjelom Srba u ukupnom stanovništvu. U ovoj analizi, uslijed nedostupnosti odgovarajućih podataka, nije predstavljen pregled stanja zastupljenosti nacionalnih manjina i Srba po policijskim upravama u 2023. godine. Iz MUP-a su izvijestili da su osobe koje se nisu izjasnile kao Hrvati 31. decembra 2023. činile 2,8 posto ukupnog broja zaposlenih u svim policijskim upravama, dok su među zaposlenicima u policijskim postajama sudjelovale s ukupno 5,51 posto. Srba je u policijskim upravama bilo evidentirano 1,8 posto, a u policijskim postajama su činili 3,2 posto zaposlenih.
Kako navodi Viktor Koska, autor biltena i stručnjak za prava nacionalnih manjina, jedan od ključnih izazova proizlazi iz zakonskih obaveza zaštite osobnih podataka. Naime, ne smije postojati obaveza prikupljanja podataka o nacionalnoj pripadnosti potencijalnih kandidata i zaposlenih osoba.
- Tu se javlja svojevrsni paradoks: da bismo mogli pratiti provedbu načela proporcionalne zastupljenosti, trebali bismo imati snažnije mehanizme kojima bi se takvi podaci mogli prikupljati. S druge strane, njihovo prikupljanje ne smije ni na koji način ugroziti pravo na zaštitu osobnih podataka, pa se ti podaci mogu prikupiti isključivo uz suglasnost pojedinca. Na primjer, na javni se natječaj može prijaviti tridesetak pripadnika srpske nacionalne manjine koji su se tako izjasnili na popisu stanovništva, no svega njih petero iskoristi pravo prednosti pri zapošljavanju temeljem načela proporcionalnosti. Postavlja se legitimno pitanje: zašto se pripadnici nacionalnih manjina ne izjašnjavaju kao pripadnici manjine čak ni u situacijama kada bi im to moglo koristiti? - kaže Koska.
Mnogi zaposlenici u državnoj i javnoj službi koji su pripadnici nacionalnih manjina u profesionalnom okruženju se ne izjašnjavaju kao pripadnici tih manjina, pojašnjava autor.
- To ne mora nužno biti pokazatelj asimilacije, već izraz osjećaja društvene stigme ili straha od diskriminacije na radnom mjestu – bilo zbog potencijalnog otkrivanja njihove nacionalne pripadnosti, bilo zbog mogućnosti da se na nju u određenim situacijama pozovu. Dodatni problem leži i u činjenici da mjera prednosti pri zapošljavanju nije dovoljno poznata samim pripadnicima nacionalnih manjina koji apliciraju za posao u državnoj upravi. Čak i kada su upoznati s tim, sadržaj tog prava nije im prezentiran na način koji bi ga učinio dovoljno atraktivnim u odnosu na (opravdane ili ne) rizike koje s njime povezuju. Na to redovito upozorava i Pučka pravobraniteljica, ističući kako se ova mjera ne zagovara aktivno niti se dosljedno provodi. Istovremeno, preferencijalne mjere po drugim osnovama u Hrvatskoj su se pokazale uspješnima u različitim kontekstima i za različite kategorije građana - primjećuje Koska.
On dodaje da ovo ukazuje da mjera nije adekvatna potrebama prakse, ali može značiti i suprotno: da je mjera dobra, ali da potencijalni korisnici nisu dovoljno informirani o sadržaju ni o načinu na koji se na nju mogu pozvati.
- Možda je potrebno dodatno promovirati mjeru. Za analizu je li ova ona bila potrebna i je li bila uspješna, nužno je razmotriti širi kontekst u kojem se provodi, kao i stvarni položaj pripadnika nacionalnih manjina u tom kontekstu - zaključuje Viktor Koska.
