Iako je razmišljao o tome da upiše književnost ili prirodne znanosti, Stipe Nogalo naposljetku se odlučio za studij sociologije i filozofije na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. U Zagreb se preselio iz Makarske, gdje je rođen 1991. godine. Danas kroz udrugu Status M radi kao edukator na feminističkim i kvir temama s dječacima i mladim muškarcima, prije svega srednjoškolcima. Dok su ti prvi pozivi ostali utkani u mogućnosti imaginiranja nekih drugih oblika organiziranja društvenih odnosa, Stipe je prije svega usredotočen na promatranje svijeta baš takvim kakav jest, u svim njegovim nemirnim i zapetljanim oblicima. Na društvenim mrežama, primarno Twitteru, zadnjih nekoliko godina posvećen je razgrađivanju konzervativnih diskursa koji dolaze iz okrilja tradicionalne desnice, ali i nekih njezinih novih niti koje su prodrle i u feminističke prostore. Kako na društvenim mrežama, tako i u učionici, naš sugovornik nastoji ukazati na smjer u kojem se te pojave razvijaju i upozoriti odakle izviru. Istodobno traga za načinima kako da ih preokrene, potičući i druge da se angažiraju.

Kako biste rekonstruirali svoje kretanje prema feminističkom i kvir organiziranju? Kako je izgledalo stasanje u osobu koja aktivno propituje rod i kontekst u kojem se on oblikuje?

Ne postoji neki prijelomni trenutak. Na fakultetu sam shvatio da me zanima feministička perspektiva i dobro sam se osjećao u tome jer mi je ona otvarala prostor za razmišljanje. Feministička perspektiva je nešto što možeš potpuno zaobići kroz cijeli svoj život, čak i cijelo svoje obrazovanje, ili se susresti s njom i shvatiti koliko je toga moguće njome pomaknuti i objasniti. Često se nisam osjećao ugodno u muškim društvima. Jedan primjer je kad imaš nekoliko muškaraca koji sjede negdje i onda moraju prokomentirati svaku ženu koja prođe. To je jedna od stvari koje su mi stvarale ogroman nemir. To je ta svijest da mi ne odgovara slika mene prema kojoj me okolina gura. Performativna hiperseksualnost muškaraca, ti rituali gdje ja moram dokazivati svoju muškost, to mi je bilo odbojno. Vjerojatno i zbog toga što ni ne trpim nikakav autoritet. Nastava i učenje mi nikad nisu bili problem, ali autoriteti jesu (smijeh). Završavao sam školu s peticama i s lošim vladanjem.

Neće fašizam doći najedanput i samo pokucati na vrata. Fašizam će biti samo reaktivacija i reorganizacija stvari koje već postoje. I neka ne bude zabune, to se već događa

Negdje u drugom razredu srednje škole se autao moj frend. Nakon što se to dogodilo, shvatio sam da je hrpa ljudi oko mene instrumentalizirala religijske diskurse prema čovjeku koji je moj prijatelj. To je možda bio početak mog otvorenog otpora religiji. Jedan od značajnih izvora inspiracije je i moja mama. Iz konzervativne je obitelji, osnovnu školu je završila na selu i krenula u srednju u Makarskoj. Jedna od dražih scena koje pamtim bio je posjet njezinoj majci, mojoj baki. Baka ju je u nekom trenutku pitala "kakav je Slobo prema tebi", moj otac. Mama kaže, "pa dobar je, ali bi trebao više raditi po kući". I moja baka odgovori da "što će on raditi po kući, to je ženski posao". "O čemu ti pričaš, kakav ženski posao, zar on ne živi u istom kućanstvu kao i ja?" To njezino odmicanje od načina na koje su je uvjetovali cijeli život je meni kao djetetu bila jedna od točaka koje su me pogurale da razmišljam o svojoj neposrednoj svakodnevici.

 

Molitelji nas vraćaju na početak 20. stoljeća

Na Twitteru neumorno analizirate i prokazujete transfobne, homofobne, mizogine, rasističke i druge oblike nasilja. Kako je to krenulo i u čemu je potencijal društvenih mreža u odnosu na neke druge forme aktiviranja?

Imam dojam da moja politička svijest seže od 2008. godine, što znači da odnos sa svijetom oko sebe vidim u kontekstu ekonomske krize koja od tada traje. Možemo se zavaravati da se nešto značajno promijenilo, ali nije. Twitter profil je otvoren 2009., iako sam aktivan na internetu od sredine 2000-tih. U početku sam zalazio u ateističke grupe, ali ubrzo sam shvatio da se iz njih grana neka vrsta scijentizma, opijenosti evolucijskom psihologijom i banalnim racionalizmom. U smiješnom identitatarnom obratu gledao sam kako se okreću islamofobiji (na tragu razgovora o kršćanstvu kao dijelu europskog identiteta) i, rastvaranjem razgovora o konkretnom slučaju seksualnoga uznemiravanja na nekom ateističkom skupu, antifeminističkom diskursu. Jedan aspekt desnice se na društvenim maržama pojavio iz klica novog ateizma, uključujući i dio trans isključivih radikalnih feministkinja (TERF). Neke rasprave koje sam davno vidio kod američkih fašista najedanput se pojave i kod nas, samo prevedene na hrvatski. Odnosno, nisu direktno prevedene, ali to je taj tip diskursa. I za referenduma o braku je s progresivne strane dolazila ideja "ma neće se to dogoditi, društvo je otvoreno, ima nas više koji tako razmišljamo". I onda se ipak dogodilo. Brine me podcjenjivanje konzervativnih tendencija, i tada i u ovim novijim oblicima. Zato se angažiram u raspravama, ne misleći da ću ikoga razuvjeriti, nego da će pisani trag poslužiti onima koji tek zalaze u temu da vide da je moguće drugačije razmišljati, a onda i drugačije djelovati.

Razgovarajući sa srednjoškolcima shvaćam da ih dosta nema predodžbu o tome kolika je cijena života i što slijedi nakon napuštanja roditeljske kuće. Lako se zakače i na retoriku osoba poput Andrewa Tatea

Od 2013. godine do danas bukti ekstremno desni pokret u Hrvatskoj koji stremi poništavanju sloboda žena i LGBTIQ+ osoba. Predvodi ga niz udruga i inicijativa, od U ime obitelji i Vigilarea do 40 dana za život i, najnovije, Vitezova Bezgrešnog Srca Marijina koji organiziraju molitve muškaraca po javnim trgovima u Zagrebu, Splitu i drugim gradovima za "život u predbračnoj čistoći, za čednost u odijevanju i ponašanju, za obnovu katoličkih brakova" te "prestanak pobačaja i otvorenost bračnih parova životu". Kako razumjeti recentni fenomen klečanja muškaraca po trgovima?

Ništa što molitelji i organizacije iza njih zagovaraju nije nešto što već ne postoji u društvu. Sve što tvrde i zagovaraju naslanja se na postojeće društvene odnose, gdje ih jedino žele dodatno učvrstiti. Religija je tu samo patina. Neće fašizam doći najedanput i samo pokucati na vrata. Fašizam će biti samo reaktivacija i reorganizacija stvari koje već postoje. I neka ne bude zabune, to se već događa. Svaka ekonomska kriza, kriza kapitala, kriza rada uvijek ima polugu intenziviranja fašističkih tendencija. Ne vjerujem da je fašizam ikada stao.

Sve te pojave su ostale, samo su se prilagodile. Društvo koje je paranoično oko svake osobe koja je iole drugačija, bilo zbog boje kože, bilo zbog iskustva roda, sve je to tu, sve to postoji. Molitelji nas ne pokušavaju vratiti u srednji vijek, a ako nas igdje žele vratiti, to je na početak 20. stoljeća. Ili samo tamo gdje je svima jasno gdje im je mjesto u odnosu na kapital, gdje je najbitnije da u svemu tome budemo, da pričamo o tome kako organizirati obitelj.

(Foto: Davor Konjikušić)

 

Desnica djecu tretira kao resurs

U februaru je održana sjednica saborskoga Odbora za zdravstvo i socijalnu politiku usmjerena na ograničavanje pristupa zdravstvenoj skrbi trans osobama. Koja je funkcija transfobije, posebno njezinog najnovijeg vala, i kako medicina postaje instrumentom nadzora, a ne podrške?

Na to gledam iz socijalno-reproduktivnog ugla jer mislim da postoji razlog zašto su trans osobe u tolikoj mjeri izložene nasilju, osim što su manjina koju je lako napadati. Smatram da je to pitanje povratka na esencijalističke rodne norme koje uređuju načine raspodjele rada. Jačanje transfobije događa se, između ostalog, nakon pandemije koja je pokazala da su drugi oblici organizacije rada mogući, uslijed inflacije i krize rada. Kako desnica to voli banalizirati – ljudi ne žele raditi. Ali živimo u kontekstu u kojem su uvjeti rada sve manje i manje vrijedni, gdje ne možeš preživjeti na plaći. Transfobija dolazi i s pokušajem utjerivanja radne etike i zadržavanja rascjepa rodno uređenog rada u kući i rada izvan nje. Trans osobe se tretira kao opasne jer rasvjetljavaju privid koherentnosti i binarnosti roda, što ruše sliku prirodnosti svijeta u kojoj bismo se trebali nalaziti. Kako je rod režim moći, kako mora ostati prostor da moć može konstantno intervenirati da nas normalizira, a ne samo identitet, nitko nikada ne upada potpuno u svoj rod.

I depresija i anksioznost tiču se materijalnih odnosa. Prinuđeni smo da ne razgovaramo o kapitalizmu i socijalnom kontekstu, sve se svede na to da se problemi prebace na pojedinca

Mogu razumjeti zašto je bitno involvirati medicinsku struku, ipak se radi o tijelu i ti ljudi imaju nekakvo medicinsko znanje, ali ograničavanje znanja na malu elitnu skupinu, znači joj dati ogromnu količinu moći nad ljudskim životima. Intervjui s kirurzima koji rade s interspolnom djecom zorno pokazuju kako se u svemu tome konstruira rod, kako se provjeravaju stvari poput toga hoće li to dijete ostati plodno, hoće li ono jednog dana moći ulaziti u heteroseksualne spolne odnose. Medicinska intervencija u regulaciji granica roda je recentna. Michel Foucault je kazivao kako je do prije svega nekoliko stoljeća bilo moguće živjeti višestrukost ili ambivalentnost roda. Izgradnja predodžbi o posloženim subjektima, žena i muškaraca, koincidira s bujanjem kapitalizma. Jasno je da mnoge osobe nemaju drugog izbora nego tražiti pomoć medicinske struke, ali puna autonomija u svemu tome treba pripadati trans i kvir osobama.

U desnim narativima se većina prijepora plete oko djece. Zašto?

Jako bitan element tog diskursa je tko ima moć nad djecom, da je obitelj ta koja treba imati apsolutnu moć nad svojom djecom. Nije puno bolja ni situacija da država ima moć nad djecom. Oko toga tko će steći tu moć se obitelj i država sukobljavaju. Kada desnica priča o djeci, ona zapravo priča o resursu. Stalno se govori o našoj djeci, u smislu vlasničkog odnosa. Ako ćemo pričati o odnosu obitelji, meni je zastrašujući taj zahtjev da djeca ne uče apsolutno ništa o seksualnosti. To je jako opasno. Jer ti intenziviraš moć nad djecom, a djeci oduzimaš aspekte znanja koji bi mogli biti korisni. Ako nad djetetom tražiš apsolutnu moć, a istovremeno ga ograđuješ od znanja koje bi mu pomoglo da prepozna seksualno nasilje, koji su tvoji motivi na kraju krajeva? U kakvu poziciju postavljaš tu djecu? Panika oko trans djece mi zaudara u istom smjeru, jer što ako moje dijete bude trans ili kvir, ako ne bude imalo svoju djecu, ako ne bude proizvodilo obiteljske odnose i višak vrijednosti za kapital?

(Foto: Davor Konjikušić)

 

Volim osjetiti otpor u glazbi

Što primjećujete u svom radu sa srednjoškolcima? Kako su ideje maskuliniteta uvezane uz ekonomski i socijalni kontekst u kojem odrastaju?

Sustav obrazovanja nije tu da potiče kritičko mišljenje, a ljudi često naivno misle da jest. Obrazovne institucije su disciplinarne institucije, one u kojima učiš sjediti, slušati i reagirati na zvono da bi jednoga dana sve to mogao i na radnom mjestu. Edukacije većinom držim u strukovnim školama, gdje se djeca školuju npr. za automehaničare, za "muški" posao. Od njih se može čuti da su u tim školama kako bi jednog dana mogli zarađivati i donositi plaću svojoj obitelji. Riječ je o izgradnji specifične vrste maskuliniteta, breadwinnera, ideje muškarca kao nadničara koji uzdržava obitelj. Razgovarajući s njima shvaćam da ih dosta nema predodžbu o tome kolika je cijena života i što slijedi nakon napuštanja roditeljske kuće. Srednjoškolci se lako zakače i na retoriku osoba poput Andrewa Tatea koji im prodaje priču o tome da se samo treba probuditi u pet ujutro i raditi dvanaest sati dnevno da bi živjeli lagodan život, o bijegu iz kapitalizma bivanjem klasičnim primjerom subjekta u kapitalizmu. Rijetko kome je ugodno živjeti ubijajući se osam sati dnevno, i to ako samo toliko. Hrpa desnih diskursa instrumentalizira nelagodu koju ljudi osjećaju svakodnevno koristeći maskulinost kao način potiskivanja natrag u eksploatativne odnose. Taj slobodni muškarac, koji u ovom slučaju štuje Andrewa Tatea, mora bespogovorno slušati autoritete u nizu situacija. Naravno, ako je pravi muškarac, ide u vojsku i biva nečiji pas koji tamo sluša svaku naredbu, isto kao na radnom mjestu.

Jedna od tema koje otvarate na edukacijama s mladima je i pitanje mentalnog zdravlja. Patologizacija različitosti u društvu ne zahvaća samo rod nego i druge oblike kognicije i tjelesnosti?

Normativne definicije psihičkih teškoća nerijetko završavaju odrednicom "koja onemogućava normalno funkcioniranje u društvu". Zašto je depresija društveni problem? Zato što ljudi koji su depresivni ne idu na posao, ljude koji su depresivni teško je motivirati na rad. Sam Foucault u "Ludilu i civilizaciji" kaže da su prve definicije psihičkih bolesti bile vezane uz odbijanje rada. Ljudi koji nisu bili dovoljno produktivni bili su mentalno bolesni. I sad, je li se dijagnostika psihijatrije razvila u međuvremenu, nije na meni da procjenjujem, ali su te društvene relacije ostale. Trebaš se vratiti na posao. "Poprave" te dovoljno dobro da radiš, ali ne dovoljno dobro da si dobro. I depresija i anksioznost tiču se materijalnih odnosa. Prinuđeni smo da ne razgovaramo o kapitalizmu i socijalnom kontekstu, sve se svede na to da se problemi prebace na pojedinca. Ljudi žive u odnosima koji su užasni za njih, njihova tijela, njihovu psihu. Jedna od stvari koja se rijetko spominje u kontekstu mentalnog zdravlja je koliko siromaštvo i prinuđenost na svakojake uvjete rada utječe na um, tj. naše zdravlje.

Kada bi se teme koje smo otvorili u razgovoru uglazbile, u kojim albumima i pjesmama biste ih našli?

Uglavnom slušam cijele albume, posebno volim one koji konceptualno funkcioniraju, pri čemu mi je dosta važno o čemu govori tekst. Volim osjetiti otpor u glazbi, drago mi je čuti bijes. Ljudima stalno treba objašnjavati da imamo pravo na taj osjećaj. Imaš pravo biti ljut ako su tvoje granice prijeđene, ako osjećaš nepravdu. Obožavam Rammstein. To je jedan od bendova koji slušam od srednje škole. Muzika je mjesto promišljanja maskuliniteta, od albuma "Gentleman" Afghan Whigsa do Cobaltova "Gina". Na naslovnoj stranici "Gina" je slika Ernesta Hemingwaya u uniformi, kao vojnika propisnog držanja, a na stražnjoj stranici je oronuo i star, sa sačmaricom u ruci s kojom se kasnije propucao. Oba spomenuta albuma usmjeravaju prema rastvaranju maskuliniteta i oblika u kojima se on gradi. U zadnje vrijeme mi je otkriće škotski Ashenspire s albumom "Hostile Architecture" i pjesmom "Law of Asbestos". Nema refrena jer je to black metal, ali jako dobro kritički pristupa kapitalizmu, van nekakve moralističke i prazne priče. Zadnji stihovi pjesme su mi zapeli u mislima dugo nakon što sam je poslušao: This is done with full intent / Done with full intent (Ovo je napravljeno potpuno namjerno / Napravljeno potpuno namjerno). Album završava s "Cable Street Again", referencom na sukob s policijom i fašistima 1936. godine u Londonu: 'Tis no broken system, but the product of it / You cannot fix that which / Is working as intended (Ovo nije slomljeni sustav, nego njegov proizvod / Ne možete popraviti to / Što radi kako je i zamišljeno).

 

Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma