Naša sugovornica, poljska filozofkinja, politologinja i aktivistica Katarzyna Bielińska-Kowalewska, doktorirala je na temu jugoslavenske praxis filozofije. Njezin studijski boravak u Zagrebu iskoristili smo za ovaj razgovor. Jedan povod bio je zbornik ‘Filozofija i društveni pokreti’ (‘Filozofia i ruchy spoleczne’, Varšava 2017.) koji je uredila, u kojem niz uglavnom poljskih autora historizira društvene pokrete od 1960-ih do danas, ne samo u Poljskoj već i u Rusiji, Čehoslovačkoj, Jugoslaviji, Italiji, Argentini i Francuskoj. Drugi povod je njezino iskustvo aktivistice u trenutnim turbulentnim previranjima u Poljskoj, koja svojom doktrinarnom desničarskom oštrinom izazivaju pažnju i zabrinutost cijelog svijeta.
Procjenjuje se da su Poljaci ubili između sto i dvjesto tisuća Židova. Bilo da su ih ubijali sami, predavali nacistima, ucjenjivali… Bilo je i masovnih ubojstava, poput pogroma u Jedwabnu. I sada bi zakon htio da o tome ne možemo govoriti!
Prilog autora Michala Siermińskog ‘Naslijeđe Solidarnosti’ podsjeća nas na taj i u nas poznat pokret iz 1980-ih, koji je bio i radnički i disidentski. Njegov je podnaslov ‘Povijest antiradničkog konsenzusa’. Zašto?
Ovaj autor izdao je i zanimljivu knjigu o tome, naslovljenu ‘Dekada prijeloma’, gdje se bavi odnosom intelektualaca prema radničkom pokretu i to još 1970-ih godina. Zanima ga kako su lijevi intelektualci već tada raskinuli s radničkom klasom. U članku zbornika fokusira se pak na odbacivanje radničke revolucije u naslijeđu Solidarnosti. Intelektualne sredine dale su si ‘u zadatak formuliranje novih (ili reformuliranje) starih strategija otpora’. Razmatraju se dvije strategije, koje su samo prividno kontradiktorne. Jedna je koncilijantna spram režima, a kritična spram Solidarnosti. To se vidi u tekstovima filozofa Andrzeja Walickog. Druga linija je antirežimska i afirmativna spram Solidarnosti i nju autor analizira u političkoj misli Adama Michnika. Ono što je zajedničko obojici jest da su isključili subjektivitet radničke klase. Moguće nastupanje radničkih masa za obojicu predstavlja nešto ‘opasno’ i, po njihovu mišljenju, protivno je smjeru promjena potrebnih Poljskoj. Takvi stavovi mogu se naći u programima demokratske opozicije već i prije nastanka Solidarnosti, ali od tada – kako tvrdi Siermiński – postali su ‘integralni momenti političke imaginacije poljskih elita’.
Konstanta antisemitizma
Adam Michnik napravio je veliku karijeru nakon 1989…
Prije svega je upamćen kao pokretač glavnih liberalnih novina ‘Gazeta Wyborcza’, koje su odigrale veliku ulogu u promoviranju neoliberalizma u Poljskoj.
Jedan članak bavi se i Karelom Kosikom, u nas svojedobno poznatim češkim filozofom, bliskim krugu oko Praxisa. Njegova ‘Dijalektika konkretnog’ bila je utjecajna knjiga za generaciju ‘68. Kako biste usporedili tu godinu u različitim zemljama socijalizma?
Godina ‘68. ostaje velikom temom, evo sada obilježavamo pedesetogodišnjicu. U svakoj od zemalja događaji su se odvijali specifično. Jan Mervart iz Praga stručnjak je i za Kosikovu filozofiju, ali i za cijelu noviju povijest Čehoslovačke, odnosno danas Češke. Ono zajedničko generaciji Karela Kosika, Leszeka Kolakowskog ili Gaje Petrovića je da imaju, makar đačko, iskustvo antifašističke borbe, pa mladenačko iskustvo staljinizma. Kosik je nakon toga stao u redove čehoslovačkih radikalnih reformatora. Kako piše Mervart, ‘njegova radikalna demokracija suprotstavljala se oficijelnom partijskom reformizmu, koji je smatrao više tehnokratskim negoli demokratskim’. S temama poput slobodne aktivnosti čovjeka postao je ‘simbolom humanističkog marksizma i rafinirane subverzije poststaljinističkog režima’. Studentski pokret bio je važan i u Čehoslovačkoj i u Jugoslaviji, pa i u Poljskoj. No poljska specifičnost je istovremenost pojave pravog antisemitskog etničkog čišćenja. Kao posljedica antisemitske kampanje, Poljsku je tada napustilo 15.000 Židova.
U Poljskoj živimo, po pitanju abortusa, u mnogo goroj situaciji od ove u vas. Mi počinjemo od djelatne zabrane abortusa, vi se organizirate u situaciji kad je on još dozvoljen
To je pokrenula tadašnja vlast?
Da, ali priča je zapletena. Moramo znati da je u Poljskoj antisemitizam snažna konstanta. Ova antisemitska kampanja je počela sa šestodnevnim ratom 1967. Marcin Starnawski objavio je tek prošle godine lijepu knjigu pod naslovom ‘Židovska socijalizacija i identitet u poslijeratnoj Poljskoj’. Osnova knjige su istraživanja, koja obuhvaćaju 69 intervjua s ljudima iz generacije ‘68, tadašnjim emigrantima iz Poljske. Iz knjige saznajemo kako su se oni tada osjećali. To je bilo manje od 25 godina poslije holokausta i u mnogima se probudio strah. Kolege su prestali Židove pozdravljati na ulici, okretali su glavu, prestajali se družiti. Vidimo kako je to izgledalo na nivou svakodnevice. A sadašnja vlast to pripisuje utjecaju Moskve, kao nešto što nema veze s poljskim narodom. Ali to nije istina. To je desničarska laž. Antisemitizam u nas postoji, postojao je i prije, i ovi ljudi su ga doživjeli na užasan način.
Poljski zakon sada zabranjuje pripisivanje odgovornosti za ‘nacističke i komunističke zločine Poljskom Narodu’ (pisano velikim slovima). Koje će biti posljedice?
To je katastrofa. Taj zakon je legalizacija antisemitizma. Poljaci su sudjelovali u holokaustu, kako je to izraženo u naslovu knjige Stefana Zgliczyńskog ‘Kako su Poljaci pomagali Nijemcima ubijati Židove’ objavljene prije pet godina. Procjenjuje se da su Poljaci ubili između sto i dvjesto tisuća Židova. Bilo da su ih ubijali sami, predavali nacistima, ucjenjivali ili ih skrivali za novac, a kad ga ovi više nisu imali, znali su ih ubiti. Bilo je i masovnih ubojstava. Najpoznatiji je pogrom u Jedwabnu – o čemu je pisao Jan Gross – gradiću na istoku Poljske. Svi židovski stanovnici gradića – nekoliko stotina ljudi – grozno su mučeni i poslije nagurani u jednu staju, da bi ih tamo žive zapalili. I sada bi ovaj zakon htio da o tome ne možemo govoriti!
Dotakli smo se povijesti antisemitizma. Sada imamo val islamofobije, iako muslimana u Poljskoj gotovo da i nema. Kako to izgleda u svakodnevnom životu danas? Završavaju li svi ti sukobi samo na doktrinarnom nivou, na literarnom Kulturkampfu, ili postoji strah i bijes na ulicama?
Radi se o tome da je ova propaganda i ideologija realno moćna u svakodnevici većine ljudi i da vrši velik utjecaj na nju. Imamo veliki realni porast rasizma, antisemitizma, ukrajinofobije, koji se manifestiraju u rasističkim ekscesima. Njih je sve više.
U nas ne znamo ništa o najnovijoj masovnoj migraciji Ukrajinaca u Poljsku. Koliko to traje, što se mijenja?
Ona je izazvana ratom i novija je pojava. Prema estimacijama, ima oko dva milijuna ukrajinskih radnica i radnika. Oni su izvor jeftine radne snage, doživljavaju razne vrste diskriminacije. S jedne strane, žrtve su porasta poljskog nacionalizma, koji je oduvijek bio antiukrajinski – ukrajinofobičan. S druge strane, ugrožena su im sva radna prava.
Događa li se sve to u sivoj zoni, radu na crno ili države, Poljska i Ukrajina, otvoreno ‘reguliraju’ te procese iskorištavanja ljudi, kao npr. Slovenija i BiH?
Što se tiče izbjeglica, zvaničan stav Poljske je poznat: Mi ih ne prihvaćamo! To je poznata katastrofa. No što se tiče radnica i radnika iz Ukrajine, postoje neki ugovori, koji omogućavaju da ih se tretira kao legalnu jeftinu radnu snagu. Nude im se čak neke ‘olakšice’, da dođu raditi ono što Poljaci za taj novac ne žele. No cilj državne regulacije nije, naravno, da oni dobiju radna i građanska prava. Neke radne dozvole izdavane su na šest mjeseci. Onda bi morali otići, pa bi se vratili i tako uvijek ukrug. Uhvaćeni su u škare: kao jeftina radna snaga su poželjni, a kao Ukrajinci, na ulicama, nepoželjni.
Desnica i Crkva nedavno su u Zagrebu organizirale velik skup, dovoženi su ljudi iz cijele Hrvatske protiv potpisivanja Istanbulske konvencije. Ministar zdravstva Milan Kujundžić iz HDZ-a pušta balone da će u izmjenama zakona koji regulira abortus učestvovati i crkveni ljudi. Mi smo spram Poljske ‘početnici’ na tom terenu napada na žensko tijelo (ne računamo li ratna silovanja, o kojima Crkva sramotno šuti). Do nas dopiru glasovi o velikom ženskom otporu, općim štrajkovima, Crnom ponedjeljku i sada Crnom petku kod vas…
Poljska ima jedan od najstrožih zakona o abortusu. On je de facto zabranjen odmah 1993. Tri su iznimke kad je dopušten: ako je fetus malformiran ili bolestan, kad su ugroženi život i zdravlje majke te kad je trudnoća rezultat krivičnog djela. Čak je i u ova tri slučaja skoro nemoguće dobiti legalan abortus.
Razočarani srednji slojevi
Postoji ‘prigovor savjesti’ liječnika?
Naravno, a on ide dotle da liječnik neće ženi propisati kontracepciju. U zemlji od 36 milijuna ljudi legalno se izvrši nekoliko stotina abortusa godišnje. Što to znači? Pa naravno, da postoji veliko podzemlje u kojem se oni vrše. Prvi pokušaj pooštrenja ionako preoštrog zakona, koji je išao na potpunu zabranu, bio je 2016. To je stvorilo kontrareakciju u vidu velikog ženskog pokreta, koji je uspio spriječiti izmjenu. No baš sada, dok razgovaramo, isti pokušaj je opet na dnevnom redu. Na redu je i novi val protesta, borba se nastavlja. U Poljskoj živimo, po tom pitanju, u mnogo goroj situaciji od ove u vas. Mi počinjemo od djelatne zabrane abortusa, vi se organizirate u situaciji kad je on još dozvoljen, da spriječite da se to ne dogodi.
Vidjeli smo apel Evropskog ženskog lobija ‘Solidarnost sa ženama u Poljskoj!’ I ovdašnje žene trebale bi shvatiti da se njihova prava ugrožavaju i brane kod vas. Koliki je realni doseg internacionalizacije tog pitanja? Ili se svaki feminizam mora obračunati sam s vlašću u svojoj zemlji?
Feministička borba je internacionalna borba. Međunarodna solidarnost oko tog pitanja je naročito bitna.
Postoji predodžba da je Poljska ‘priča o uspjehu’ ekonomske tranzicije. Brojem ste velik narod, da sada kulturu ne otvaramo, znate povući sredstva iz evropskih fondova. To veliko skretanje udesno ne poklapa se s pričom o velikom osiromašenju?
Moj i ne samo moj odgovor glasi: to nije pitanje siromaštva. Ali jest duboko povezano s društvenim raslojavanjem. Nazvala bih to fenomenom ‘razočaranih srednjih slojeva’. Obećanje tranzicije da će svatko biti ako već ne poduzetnik a ono uspješan dioničar nije se ostvarilo. Lako se mogu dobiti samo loši poslovi, a jako teško kvalitetni, u struci, sa svim radnim pravima, na stalno itd. Radi se dakle o resantimanu srednjih slojeva. To je jedan aspekt. Drugi važan aspekt kojeg moramo biti svjesni jest da je vladajuća stranka Pravo i pravda na zadnje izbore izašla s vrlo umjerenom neokonzervativnom pričom, da privuče fluktuirajuće glasove. Obje vodeće stranke, Pravo i pravda i Građanska platforma, ekonomski su neoliberalne. No ‘obrana desničarskih vrednota’ nije bila u centru pažnje. Primjerice, jedan od predizbornih slogana bio je ‘Da za Evropu! Ne za euro!’ Svi znamo da su oni euroskeptici, ali u Poljskoj je tada vladao prešutan konsenzus da nitko ne želi uvođenje eura. Tek kad su preuzeli vlast, Pravo i pravda pokazali su svoje fundamentalističko, radikalno desno lice. Ovo nije prvi put da su oni na vlasti. Osvojili su je i 2005., a 2007. izgubili, baš zbog svog ekstremizma. Tako da ne možemo naprosto reći ‘ovo društvo je glasalo za ekstremiste’. Kad su došli na vlast, odmah su započeli s groznom radikalno desnom politikom i propagandom koja je, nažalost, uspješna. Time istovremeno otvaraju sve širi prostor za ekstremnu desnicu, koja postaje sve snažnija i opasnija.
