Chantal Mouffe politička je filozofkinja koja predaje na Westminsterskom univerzitetu u Londonu. Sama i s Ernestom Laclauom potpisala je neke od najutjecajnijih knjiga iz područja političke i socijalne teorije, poput "Hegemonija i socijalistička strategija", "Demokratski paradoks" i "Agonistika: političko promišljanje svijeta". Posljednjih dvadesetak godina bila je savjetnica nizu političkih vođa s ljevice u Francuskoj, Španjolskoj i Južnoj Americi. Na Subversive Film Festivalu u Zagrebu održala je predavanje u povodu nove knjige "Prema zelenoj demokratskoj revoluciji".
Osnovni koncepti koje razrađujete i u svojoj posljednjoj knjizi su lijevi populizam kao strategija i radikalna demokracija. Što oni znače i kako su povezani?
Prije svega važno je reći da lijevi populizam nije identitet ni tip režima, pa tako neka stranka u nekom trenutku može voditi politiku lijevog populizma, a u drugom se služiti tradicionalnijom lijevom strategijom. I u prijašnjoj knjizi "Za lijevi populizam" bavila sam se pitanjima kakva je to strategija i od čega se sastoji. Njezin je cilj uspostaviti jasnu granicu i konstruirati političke protivnike odnosno "nas" i "njih", a to je povezano s određenim shvaćanjem politike. Prema jednom shvaćanju politika je asocijativna, ona uvijek pokušava postići konsenzus koji je potpuno inkluzivan i izbjegava uspostavu političke granice. To je primjerice Treći put Tonyja Blaira i općenito liberalnih stranaka.
Retorika ekološkog pokreta je dosta opterećena katastrofičnošću, a to nije nešto što ljude mobilizira nego ih pasivizira. Lanac ekvivalencije treba stvoriti tako da se u ekološke zahtjeve uključe i oni socioekonomski
U knjizi "Hegemonija i socijalistička strategija" razrađujem disocijativan koncept politike, koji prihvaća postojanje antagonizma kao specijalne vrste konflikta koji se ne može razriješiti racionalno. Teorija koju razvijam je agonistički koncept demokracije prema kojemu njezin cilj nije uspostaviti inkluzivni konsenzus nego stvoriti uvjete da, kada se konflikt pojavi, on ne zadobije formu antagonizma, koji je u krajnjoj varijanti građanski rat. U agonističkom odnosu antagonizam je na neki način sublimiran, pripitomljen. Svjesni smo da on postoji i da se oko njega nikada nećemo složiti, ali prihvaćamo pravo oponenta da brani svoju poziciju. Radi se dakle o tome kako upravljati konfliktom, a za to su krucijalne institucije.
Također, u strategijama lijevog populizma distinkcija između "nas" i "njih" ne radi se na temelju Marxove kontradikcije radničke klase i kapitalista nego je više transverzalna, postoje narod i oligarhija. Pritom se narod kao politička kategorija konstruira pa je cilj i desnog i lijevog populizma "dati glas narodu". No u desnom populizmu to podrazumijeva produbljivanje ali istovremeno i ograničavanje demokracije, pa se tako u slučaju stranke Marine Le Pen u Francuskoj to odnosi na "prave Francuze" ali ne i na imigrante, dok u slučaju Nepokorene Francuske Jean-Luca Mélenchona "narod" uključuje imigrante, a "oni" su primjerice transnacionalne korporacije. U tom slučaju u pitanju je radikalizacija demokracije, a u prethodnom njezino ograničavanje. U lijevom populizmu narod se konstruira uz pomoć onoga što smo Ernesto Laclau i ja nazvali "lancem ekvivalencija", odnosno uspostavom sinergije između zahtjeva različitih grupa, pa kada primjerice feministkinje formuliraju svoje zahtjeve one uzimaju u obzir i zahtjeve radnika, antirasista, itd.
Koja je uloga afekata u tim procesima?
Da bismo uspostavili sinergiju između heterogenih zahtjeva, odnosno stvorili zajedničku volju za te zahtjeve potreban je hegemonijski princip. Tu ulazi pitanje afekta jer se zajednička volja mora bazirati na zajedničkim afektima pa je potrebno pronaći načine da se različite grupe oko njih kristaliziraju. To može biti zajednička borba ili projekt, ali može biti i vođa, iako je to prilično kontroverzan stav jer se smatra da to nužno vodi do autoritarizma. No ne mora biti tako, vođa može biti prvi među jednakima. Dobar je primjer Lech Walesa u slučaju poljskog sindikata Solidarnošć ili Nelson Mandela. Oni su bili više simboli zajedničke borbe nego vođe u strogom smislu. U knjizi dajem i primjer korbinizma u Velikoj Britaniji. To je definitivno bio lijevopopulistički pokret jer je težio artikulaciji različitih zahtjeva, pri čemu je figura Jeremyja Corbyna bila jako važna, ali on definitivno nije bio autoritarni vođa.
Crveni Beč i austromarksizam
U knjizi na jednom mjestu, dok kritizirate racionalistički okvir ljevice koji ne priznaje moć afekata, pišete da zbog toga većina lijevih analiza nacionalizma ostaje vrlo površna. Možete li to objasniti?
Tu se oslanjam na psihoanalizu. Freud je inzistirao da je društvena veza libidinozna, odnosno afektivna veza, on upućuje na to da postoji vrlo snažna afektivna dimenzija nacionalizma. Nacionalizam je stvar identifikacije i zato se protiv njega ne možemo boriti isključivo racionalnim argumentima. Ako želimo govoriti o nacionalizmu moramo shvatiti da to nije nešto što se može iskorijeniti, ali i da jest nešto što može poprimiti drugačiji oblik. U Austriji često o tome raspravljam s prijateljima na ljevici, koja je izrazito antinacionalistička. Jasno mi je da je u Njemačkoj i Austriji, a vjerojatno i Hrvatskoj, to tako zbog povijesnih okolnosti izrazito reakcionarnog nacionalizma. No vjerujem da trebamo pokušati razviti neki oblik lijevog patriotizma jer u povijesti svake od ovih zemalja bilo je i pozitivnih elemenata s kojima se možemo identificirati i biti na njih ponosni, na primjer u Austriji bi to bilo razdoblje Crvenog Beča i austromarksizam.
Osim psihoanalize u knjizi se pozivam i na Spinozu, koji je rekao da se ideje mogu provesti u djelo tek onda kada se susretnu s afektom, da racionalni argument sam po sebi ne rezonira nužno s ljudima. Racionalni argument uvijek treba afektivnu snagu, odnosno ono što je Freud nazivao libidinalnim elementom. Druga važna stvar kod Spinoze jest njegova tvrdnja da je jedini način da se borimo protiv afekta koji smatramo negativnim onaj da stvorimo jači afekt. Početkom Prvog svjetskog rata ljevica je zazivala ujedinjavanje svjetskog proletarijata i nije vjerovala da će doći do rata između njemačke i francuske radničke klase, odnosno da će se njemačka radnička klasa prikloniti vlastitoj buržoaziji. Taj primjer pokazuje važnost identifikacijskog elementa nacionalizma. Ljevica smatra da nužno mora biti internacionalistička, no ako uviđate važnost afekata uvidjet ćete i da se oni mogu mobilizirati na progresivan način ali, kao i uvijek, važno je kako konstruirate oponenta. Francuzi imaju zanimljiv primjer, odnosno prednost jer oni u svojoj povijesti imaju Francusku revoluciju koja je vrlo važan označitelj i na čijem se univerzalizmu može bazirati identitet.
Radikalni reformizam
Kada spominjete Njemačku, tamo je zanimljiv primjer Sahre Wagenknecht, svojevrsne članice otpadnice Die Linkea, koju se često kritizira da pokušajem da pristupi biračima ekstremno desnog AfD-a zapravo koketira s ekstremnom desnicom.
Sličan primjer mogu navesti i za Francusku, gdje globalistička ljevica inzistira na tome da s ljudima koji glasaju za Marine Le Pen ne treba ni razgovarati, kao što je to pokušavala Nepokorena Francuska, jer su oni inherentno rasisti, seksisti i homofobi. Ili primjerice u Austriji, gdje sam se dosta bavila usponom Jörga Haidera. Kada je na vlast 2000. došla koalicija njegove Stranke slobode i Narodne stranke, književnica Elfriede Jelinek govorila je da se s tim ljudima ne smije razgovarati. A govorimo o 22 posto birača koji su glasali za Haiderov FPÖ. Ili u Francuskoj, u kojoj je think tank Terra Nova koji je povezan sa Socijalističkom strankom, prije desetak godina objavio studiju u kojoj se tvrdi da je radnička klasa za socijaliste izgubljena i da se stranka treba koncentrirati na srednju klasu i imigrante. Pogrešno je imati stav da su ti ljudi, a pritom se uglavnom radi o pripadnicima radničke klase, izgubljeni za progresivnu politiku.
Vjerujem da trebamo pokušati razviti neki oblik lijevog patriotizma jer u povijesti Njemačke i Austrije bilo je i pozitivnih elemenata s kojima se možemo identificirati i biti na njih ponosni, na primjer u Austriji bi to bilo razdoblje Crvenog Beča i austromarksizam
Kada govorimo o ekološkim pokretima, sve češće dolazi do fizičkih sukoba i represije protiv aktivista. Što mislite o tome i o upotrebi nasilnih metoda u borbi protiv, primjerice, fosilne industrije?
Ne mislim da ekološki pokret mora biti isključivo nenasilan, kao što to smatraju mnogi ekološki pokreti koji vjeruju u asocijativni koncept politike prema kojemu je problem klimatske krize toliko evidentan da to svima treba biti jasno. Konflikt postoji i postoje neprijatelji i nužno će biti trenutaka konfrontacije, na to moramo biti spremni. No za ekološki pokret glavno je pitanje kako ljude navesti da se s njim identificiraju. Imamo sve znanstvene činjenice, znamo što je uzrok klimatske krize, znamo donekle i koje je rješenje, ali akcija izostaje. Mislim da je to zato što se ljude ne može uvjeriti samo činjenicama, potrebno je naći način da oni osjete nužnost te ideje, koju nazivam ekološka bifurkacija (razdvajanje). Primjerice, retorika ekološkog pokreta je dosta opterećena katastrofičnošću, a to nije nešto što ljude mobilizira već ih pasivizira. Lanac ekvivalencije treba stvoriti tako da se u ekološke zahtjeve uključe i oni socioekonomski, što neće biti lako jer se naročito radnička klasa boji da će im to oduzeti radna mjesta, primjerice u industrijama fosilnih goriva. Pozivam se opet na Spinozu, koji kaže i da su dva temeljna afekta strah i nada. Stoga ako koristimo strah to nije dobar način za progresivno mobiliziranje. Umjesto toga ljudima treba dati nadu da će im ekološka bifurkacija omogućiti bolji život, odnosno garantirati im nova radna mjesta u zelenim industrijama.
Što u tom smislu znači zelena demokratska revolucija iz naslova vaše knjige?
Termin ekološka ili zelena tranzicija ne sugerira jasno da treba doći do prekida s financijskim kapitalizmom. To je problem zbog toga što desnica već pokazuje da će ekološku krizu iskoristiti kako bi ojačala kapitalizam putem zelenog kapitalizma, a to nužno implicira neki autoritarni oblik. Zato je potrebno ponuditi koncept prema kojemu ćemo se za ekološku bifurkaciju boriti na demokratski način, a protiv autoritarnog. Također, ekološki projekt nužno mora uključivati slobodu i jednakost, ali ne nužno samo za ljude. Racionalistički pristup radi distinkciju između prirode i kulture, a teorija antropocena, odnosno ljudskog utjecaja na prirodu, tu distinkciju dovodi u pitanje. Zelena demokratska revolucija znači da treba u obzir treba uzeti i neljudski faktor, kao što se to radi u nekim zemljama Latinske Amerike u kojima se najviše govori o pravima prirode, što dolazi od starosjedilačkih naroda koji imaju drukčiju koncepciju prirode. Zato smatram da nije dovoljno adresirati pitanje klimatske krize samo marksističkim alatima. Oni jesu nužni ali nisu dovoljni, što nam pokazuju primjeri socijalističkih zemalja u kojima ekološka situacija nije (bila) ništa bolja. Jasna je veza financijskog kapitalizma i fosilnih industrija, ali je cilj zelene demokratske revolucije uključiti i ostale elemente antropocena.
Tvrdite i da u zelenoj demokratskoj revoluciji država treba biti značajan akter?
Mnogi društveni pokreti, pa tako i oni ekološki, izrazito su protiv države. Ja mislim da društveni pokreti sami, bez političkog organiziranja, neće moći adresirati ovo pitanje jer je evidentno da su nam potrebni intervencija države i ekološko planiranje. Treba nam dakle i tradicionalna politika, što znači da ekološki pokret mora težiti tome da dođe na vlast. To naravno nije dovoljno jer i ekologija može biti autoritarna. Jedna od karakteristika strategije lijevog populizma uvijek je i artikulacija između parlamentarne i vanparlamentarne politike, svijest da treba raditi i unutar i izvan države. To je strategija koju nazivam radikalnim reformizmom i čije polazište nije da državu treba skršiti nego da treba raditi unutar postojećih institucija kako bismo ih transformirali.
