Donatella Di Cesare profesorica je teorijske filozofije na Sveučilištu La Sapienza u Rimu te jedna od najvažnijih predstavnica suvremene europske misli. Predavala je i na Sveučilištu u Heidelbergu, bila je studentica Hansa-Georga Gadamera i družila se s Jacquesom Derridaom.
U svom se radu bavi aktualnim društveno-političkim pitanjima, a jedna od tema njezinog znanstveno-istraživačkog interesa vezana je i uz filozofiju migracija. Upravo je prošle godine na hrvatski jezik u DAF-ovoj nakladi prevedena njezina knjiga "Domaći stranci", koja istražuje lik stranca u kontekstu migracija, dok u svojim recentnijim knjigama "The Time of Revolt" ("Vrijeme pobune") i "The Political Vocation of Philosophy" ("Politički poziv filozofije") iz 2021. Di Cesare preispituje ljudska prava u kontekstu državne politike te istražuje povratak filozofije polisu.
S Di Cesare smo razgovarali tijekom prošlogodišnjeg, 30. izdanja festivala Sa(n)jam knjige u Istri, na kojem joj je dodijeljena simbolična titula "prve Sakramenske 30. Sajma".
U svojim se radovima često bavite pojmom stranca i idejom gostoprimstva. Kako ste već rekli, svi smo na neki način stranci u odnosu na druge ljude ili prostore – mislite li da ovaj univerzalni osjećaj stranosti može doprinijeti većoj empatiji i razumijevanju među ljudima ili pak dolazi do raslojavanja i dijeljenja među nama kao strancima?
To je ključna točka mog promišljanja. Navikli smo razmišljati na sljedeći način: postojim primjerice ja sa svojim identitetom, a preda mnom je stranac koji je potpuno drugačiji od mene. No poanta je kakav je taj moj identitet – pitam se po čemu sam ja Talijanka ako dolazim s juga zemlje, a južnjaci su bili jako diskriminirani u Italiji. Moramo prepoznati da i među nama postoje različitosti, da nismo identični, ali također moramo razmišljati i o jeziku, jer nismo mi izmislili jezik kojim govorimo i artikuliramo svoju intimu i osjećaje, već je i taj jezik došao od drugih. To što prepoznajemo vlastitu različitost i prepoznajemo da smo i sami stranci, način je otvaranja drugome.
Ostajem dosljedno pacifist. Vjerujem da politika mora preuzeti odgovornost za rješavanje sukoba, a ne da se to radi žrtvovanjem ljudskih života. Politika je tu da služi ljudima i donosi rješenja mirnim putem. Nažalost, čini se da je od sukoba Ukrajine i Rusije profitirala jedino industrija oružja
Što znači misliti građanstvo kroz perspektivu stranosti, kako ste to spomenuli u jednom od svojih eseja?
Dovodim u pitanje koncept građanstva koji koristimo jer građanstvo temeljimo na dvije stvari, a to su porijeklo i odnos prema teritoriju. Ne poznajem zakone u Hrvatskoj i stoga ne znam kako se priznaje hrvatsko državljanstvo, ali znam da se u drugim europskim zemljama kao što su Italija, Francuska i Njemačka na to gleda kroz navedene dvije kategorije.
Italija primjerice ima vrlo tradicionalne zakone, pa će oni koji su rođeni u Brazilu i nemaju osobno nikakve veze s Italijom, ali imaju talijanske roditelje, dobiti državljanstvo ako ga zatraže, dok ga neće dobiti moje učenice i učenici koji su rođeni u Italiji, cijeli život žive u Italiji i govore talijanski, ali su djeca migranata i nisu priznati kao građani. Ovakav način poimanja državljanstva, koji se u konačnici temelji na zakonu porijekla, odnosno krvi, vrlo je pogrešan. Nije za današnju Europu, ne odgovara njenim današnjim potrebama i zato je potrebno promisliti građanstvo kao koncept.
Pišući o vladi Georgije Meloni opisujete spoj agresivnog modernizma i arhaične regresivnosti kroz koncept tehnofamilizma. Kako vidite potencijal otpora takvom modelu vlasti, posebno u pogledu zaštite prava siromašnih, juga zemlje i građanskih sloboda?
Kada govorim o novoj desnici u Italiji, iako ne jača samo kod nas, mislim prije svega na postfašizam. Pod njime podrazumijevam pojave različite u usporedbi s neofašistima koji se pozivaju na Mussolinija – nova, postfašistička desnica to ne čini. Meloni je s jedne strane podržala atlantističku politiku krupnog kapitala i velikih industrijskih grupa, a s druge strane promovira obiteljske vrijednosti i ponovno otkriće tradicionalne obitelji. Ona djeluje u ta dva smjera i vlada situacijski, umjesto politički, što je vrlo opasno i također znači netrpeljivost prema svim manjinama i svakoj oporbi općenito.
Nedavno ste se našli pod optužbom za klevetu nakon što ste kritizirali izjave ministra poljoprivrede Francesca Lollobrigide, koji je upotrijebio izraz "etnička zamjena". Kako ovaj pravni postupak utječe na vaše viđenje slobode govora i akademske slobode u Italiji? Smatrate li da ovakvi slučajevi mogu dovesti do "perverznog mehanizma autocenzure" među intelektualcima i kako se možemo suprotstaviti potencijalnom "autoritarnom gušenju" javnog diskursa?
Proteklih sam godinu dana proživjela osjećajući se kao meta, posebno stranke Braćo Italije. Međutim, ne osjećam se kao žrtva nove desnice, već kao svjedok. To je ipak drugačije, jer sam kao svjedok zabrinuta za slobodu govora i vjerujem da u Italiji postoji veliki problem s njom – u posljednjih godinu dana bilo je vrlo jake cenzure, ne samo protiv mene, već protiv drugih intelektualaca: Roberta Saviana, Luciana Canfore i drugih. Ministar Lollobrigida, koji je šogor premijerke Meloni, govorio je o etničkoj zamjeni, a ja sam na televiziji rekla da je govorio kao neonacist – dakle, nisam rekla da je on neonacist.
Na web stranici talijanske vlade može se pročitati da je etnička zamjena neonacistički mit, a ja sam za ono što sam rekla završila na sudu. Sredinom prošlog svibnja sam imala ročište na kojemu je sutkinja rekla da nema mjesta nastavku suđenja, odnosno da nema razloga za taj proces. Za mene je to bila pobjeda, ali smatram da je u svakom slučaju štetu pretrpjela demokracija u Italiji jer je u pitanje dovedena sloboda govora – ako se ministar Lollobrigida nije slagao sa mnom, mogao me je pozvati na diskusiju i demokratski to raspraviti, no on je umjesto toga zloupotrijebio svoj službeni položaj i svoju moć.
Europu se često zamišlja kao jedinstveni entitet, ali vi spominjete višestruku Europu – nordijsku, istočnu, francusku, španjolsku. Kako gledate na ovaj pluralizam identiteta u kontekstu trenutnog porasta ekstremne desnice i u Europi i globalno, kao i dijeljenja na Istok i Zapad?
Do prije nekoliko godina sam puno pisala o Europi i sudjelovala u mnogim raspravama. Smatram se duboko proeuropskom, i u određenom periodu smo – govorim u množini jer je to bio raširen osjećaj – bili vrlo optimistični oko ideje izgradnje Europe čak i šire od ekonomskog konteksta i zajedničkog tržišta. Ono što se po mom mišljenju dogodilo posljednjih godina – prvo s migracijama od 2015., a potom i s ratom u Ukrajini koji je sve poremetio – rezultiralo je time da je danas jako teško uopće govoriti o Europi.
Moj je dojam da je uistinu teško naprimjer vidjeti Španjolsku i Mađarsku u zajedničkoj političkoj federaciji. Postoji mnogo različitih Europa s različitim interesima: naprimjer, istočna Europa s centrom u Poljskoj vrlo je antiruska, zatim je tu Mađarska koja je vrlo suverenistička i gotovo izvan Europe, dok je Njemačka u velikoj krizi i gotovo bez glasa u kaosu koji vlada. Zemlje osnivačice Europske unije u dubokoj su krizi, vjerujem da će suverenizam i nacionalizam nove desnice još više podijeliti Europu i zbog toga sam postala pesimistična.
U zadnjih par godina, otkako su se intenzivirali sukobi između Ukrajine i Rusije te Izraela i Palestine, svi se dijele po tim linijama, dok vi birate stranu mira i pacifizma. Kritičari često navode da je pacifizam utopijski ili nepraktičan – kako odgovarate na takve kritike i na koji način smatrate da pacifizam može biti odgovor na aktualne krize?
To je pitanje koje me duboko pogađa jer su ovi ratovi stvarni i vrlo bolni. Ja sam pacifist, ali ne na apstraktan način. Vjerovala sam, barem donedavno, da smo u 21. stoljeću, posebno u Europi, dosegli razinu na kojoj se sukobi rješavaju politikom, pregovorima i dijalogom. Nažalost, sada smo svjedoci traumatičnog povratka nasilju i ratovima. Kada je riječ o Ukrajini, razumijem mlade koji su odbijali ići u rat. Boriti se – za što? Govori se o 500.000 poginulih vojnika s obje strane, plus tisuće civilnih žrtava.
Zbog čega? Da bi se na kraju pristalo na ono što je možda moglo ranije biti dogovoreno političkim sredstvima? Ostajem dosljedno pacifist. Vjerujem da politika mora preuzeti odgovornost za rješavanje sukoba, a ne da se to radi žrtvovanjem ljudskih života. Sukobi se ne rješavaju nasiljem, kao da netko, u svađi s drugom osobom, odluči odsjeći joj nogu – to nije rješenje. Politika je tu da služi ljudima i donosi rješenja mirnim putem. Nažalost, čini se da je od ovog sukoba profitirala jedino industrija oružja.
