Nebojša Zelič docent je na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Rijeci, gdje predaje niz predmeta iz područja filozofije politike te se bavi problemima socijalne pravednosti i političkog opravdanja zakona. Sa Zoranom Grozdanovim uredio je knjigu ‘Vjera u dijalog: sekularno i religijsko u razgovoru’.

Referendum sigurno nije dobar model za odlučivanje o pravima manjina jer on ne uključuje smiren prostor za raspravu i kompromise. Ako želite pokazivati mišiće manjini, on je za to najbolje sredstvo

Nakon nedavnog festivala Fališ, gdje ste izrekli kritiku rada udruge U ime obitelji, javno vas je napala Željka Markić, čelnica te udruge koja posljednjih godina zajedno s drugim konzervativno-klerikalnim organizacijama provodi kampanju diskriminacije manjina, pri čemu to radi iz nevladinog sektora, do tada uglavnom rezerviranog za liberalne udruge?

Ta me kritika iznenadila jer se na tribini koja je trajala nešto više od sat vremena o udruzi U ime obitelji govorilo vrlo kratko. Mislim da je pogrešno smatrati da je civilno društvo ili nevladin sektor rezerviran za lijevo-liberalne organizacije ili udruge. Lijevo-liberalne organizacije su većinom činile ono što i jest funkcija nevladinog sektora boreći se za socijalna prava, osobne slobode, ekologiju. Uočavale su probleme koje institucije nisu rješavale ili su ih stvarale te su se trudile to ispraviti. No to mogu činiti i udruge koje ne bismo nazvali lijevo-liberalnim. Na primjer, udruge koje su vezane uz Crkvu, poput socijalnih samoposluga ili Franjevačkog instituta za kulturu mira. Nije dakle problem je li netko liberalan ili konzervativan na svjetonazorskom spektru, već je važno ono za što se zalaže. Kod udruga poput U ime obitelji nije problem što su one konzervativne, već to što koriste civilni sektor i demokratske procedure da bi ograničavale prava drugih i stvarale animozitet između manjina i većine. Meni se čini da je njihova uspješnost upravo u mobilizacijskom potencijalu pozivanja na nacionalni i religijski identitet većine, a naravno ne možemo zanemariti ni potporu Crkve.

Te su udruge, ujedno, u zanimljivom odnosu s političkim strankama, u prvom redu s HDZ-om?

Biračko tijelo HDZ-a je vrlo lojalno svojoj stranci čak i kad HDZ postaje umjereniji ili kad sklapa koalicije s ‘neprijateljima’. Ove udruge pružaju priliku tim biračima da i dalje budu lojalni HDZ-u a da ispravljaju njegove ‘pogreške’ putem civilnog sektora. Možda je to jedan od razloga zašto političke stranke koje nastaju iz tih udruga nemaju neku potporu u utrci za parlament. Također, pravno su vrlo vješti i znaju zagovarati politiku koja je u skladu s demokratskim procedurama, ali je jasno protiv koga je usmjerena, iako to izrijekom ne trebaju reći.

Plenkovićeve priče o nečijim povrijeđenim osjećajima po pitanju ploče u Jasenovcu su bespredmetne. Imena poginulih branitelja ne bi trebala vrijeđati nikoga, a ustaški pozdrav bi trebao vrijeđati svakoga

Željka Markić sebe legitimira time što, stvarno ili navodno, djeluje u ime većine. Po njoj, samim tim djeluje demokratski. Vi navodite da ‘demokracija shvaćena kao puka vladavina većine može isto tako biti totalitarna i apsolutistička ako većina ima svu moć’, kao i da je civilno društvo kroz povijest težilo proširenju manjinskih ili socijalnih prava – o kojima većina ne može odlučivati – a ne proširenju domene odlučivanja većine. Da li je moguće problematizirati i činjenicu da Markić monopolizira poziciju glasnogovornika većine? Da li je, u određenom smislu, proizvodi?

To je ta nepodnošljiva lakoća postajanja većinom. Oko svakog političkog pitanja postoji većina, samo je stvar u tome koje ćete pitanje postaviti. I prije no što je referendum o braku proveden, pretpostavljao sam što većina misli o istospolnom braku i to se ispostavilo ispravnim. No ne znam što većina misli o kvaliteti zdravstvenih usluga, o kvaliteti javnih površina, o zdravoj prehrani u školama, o dostupnosti kulturnih prostora invalidima i tako dalje. Stvar je u tome da ako inzistirate na pitanjima oko kojih su građani svjetonazorski duboko vezani i podijeljeni, onda se stvara animozitet između većine i manjina koji je naizgled zacementiran oko svih političkih pitanja. Sljedeći je korak stvaranje cijelog vrijednosnog sustava većine na temelju takvih pitanja. Na kraju dobivate populizam, ne u politici nego u civilnom sektoru, gdje netko progovara u ime jedinstvene volje naroda (kako se i zove portal vezan uz U ime obitelji) i na temelju nje oblikuje političke institucije. A ovi koji se s tim ne slažu ili nisu narod ili djeluju protiv njega.

Sa solidarnošću ne stojimo najbolje

U reakciji na napad Željke Markić ističete da je pogrešno graditi zajedništvo ‘na temelju bilo kakvih zajedničkih identiteta’. Umjesto toga trebalo bi ga, napominjete, ‘graditi kroz zajedničke institucije koje doprinose dobrobiti građana bez obzira na njihove partikularne identitete’, poput institucija socijalne države?

Mislio sam na to da se zajedništvo treba iskazivati kroz zajedničke političke institucije koje garantiraju socijalna prava svakog građanina. Dakle ako imamo ekonomski sustav koji proizvodi ekonomske nejednakosti, one barem trebaju biti ublažene institucijama koje nude kvalitetne i svima dostupne javne službe i javna dobra. Te su institucije – poput obrazovanja, zdravstva, javnih prostora, skrbi za djecu, starije osobe, bolesne, one bez prihoda, nezaposlene – zajednički projekt nas kao građana bez obzira na naše svjetonazore ili identitete. Ako te stvari prepustimo civilnom sektoru, onda to više nije naš zajednički projekt već projekt dobronamjernih ljudi. Dakle taj projekt prestaje biti stvar socijalnih prava i postaje stvar dobročinstva. Zato smatram da se solidarnost treba realizirati i kroz institucije, a ne samo kroz individualno djelovanje. Hrvatska s takvom solidarnošću ne stoji baš najbolje. Na primjer, socijalna mobilnost je na vrlo niskoj razini, dostupnost vrtića nije jednaka u svim krajevima Hrvatske, stupanj obrazovanja uvelike ovisi o obiteljskom porijeklu.

Građanske inicijative u tranzicijskim su zemljama često usmjerene protiv manjina, dok, ustvrdili ste, iza njih često stoje grupe s ekonomskom moći i političkim interesom. Da li se mržnja i identitetska politika koriste da se anestezira gnjev stanovništva zbog osiromašenja?

Naravno da boljestojećima odgovara da ekonomski i socijalno slabije stojeći zajedništvo vide kroz prizmu zajedničkog nacionalnog identiteta, dok istovremeno čak i mitsku ‘stinu za kušin’ daju koncesionarima u najam ili prodaju investitorima.

Desnica najavljuje pokretanje kampanje za referendum kojim bi se promijenilo zakonodavstvo u pogledu izbora zastupnika nacionalnih manjina u parlament, odnosno ukinule manjinske liste i posebna izborna jedinica. Kako ovo komentirate – to je novi korak ka isključenju manjina iz političkog života?

Ne zna se kakav će prijedlog biti pa ne mogu konkretno govoriti o tome, ali najave ne zvuče nimalo dobro. Kako god bilo, ako se krene u tu kampanju, opet će se demokratske procedure vješto koristiti da bi većina odlučivala o pravu manjina, što je loše i za međusobno povjerenje među građanima i za povjerenje u demokratske procedure od strane manjina. Referendum sigurno nije dobar model za odlučivanje o pravima manjina jer on kao model odlučivanja ne uključuje smiren prostor za raspravu i kompromise, već je samo važno dobiti jedan glas više od druge strane na neko da-ne pitanje. Ako želite pokazivati mišiće manjini, referendum je za to najbolje sredstvo.

Deklarativna motivacija HNS-a i SDSS-a za koaliciju s HDZ-om je pomicanje društva barem malko prema centru. S obzirom na aktualnu slabost SDP-a, čini se da je trenutačno pokušaj ‘moderiranja’ HDZ-a jedina suvisla mogućnost. Koliko vam se (ne)uspješni čine ti pokušaji, posebno po pitanjima ustaškog pozdrava i kurikularne reforme?

Meni se isto čini da neko vrijeme nećemo imati pristojno društvo bez pristojnog HDZ-a, tako da mi ta koalicija u samom početku nije bila odbojna zamisao. No stvari sad prilično loše izgledaju. S vremenom, ‘Za dom spremni’ postaje legitimni pozdrav za koji više nitko – osim predsjednice – ni ne pokušava reći da nije ustaški. Zbog inzistiranja SDSS-a stvara se dojam da je ustaški pozdrav problematičan zbog toga jer smeta srpskoj manjini, kao da je to pitanje povrijeđenih osjećaja manjine, a ne pitanje podrivanja same legitimnosti Republike Hrvatske koja je izražena u suprotnosti prema NDH. Upravo zato, priče o nečijim povrijeđenim osjećajima koje je isticao Plenković po pitanju ploče u Jasenovcu su bespredmetne – ploča s imenima poginulih branitelja ne bi trebala vrijeđati nikoga, a ustaški pozdrav bi trebao vrijeđati svakoga. Što se HNS-a tiče, daleko je iduća jesen za koju je najavljeno provođenje pilot-projekta kurikularne reforme. Tek će se tada moći vidjeti je li politički suicid HNS-a imao neku svrhu.

Neka Bernardić pauzira s doktoratom

Kriza u SDP-u se produbila od dolaska na čelo stranke dezorijentiranog Davora Bernardića. Kritičari glavnim problemom stranke proglašavaju nedostatak ‘pravog’ vođe. Međutim, socijaldemokratske partije su u krizi diljem Europe. Koliko je slabost SDP-a rezultat lošeg vodstva i naše političke kulture, a koliko tek lokalna verzija opće krize socijaldemokracije?

Ima tu svega pomalo. No meni glavni problem SDP-a nije nedostatak pravog vođe, iako je u političkom radu to vrlo važno. Primarni je problem nedostatak nekog socijaldemokratskog programa koji bi dao uvjerljivost i vodstvu i stranci u cjelini. Bernardić, koliko sam shvatio, piše doktorat o socijalnim faktorima koji utječu na ishode obrazovanja. Neka napravi pauzu od doktorata i napiše politički program koji ističe povećanje jednakosti u obrazovanju i smanjenje ostalih socijalnih nejednakosti. Neka uzmu barem nekoliko problema socioekonomske nejednakosti i nametnu ih u političkoj agendi. Čak je i Tony Blair inzistirao na tome da je njegova vlada smanjila nejednakosti u društvu i u nekim je segmentima bio u pravu. Nevjerojatno je da kod nas takvih rasprava nema, iako društvena istraživanja po tom pitanju pokazuju poražavajuće rezultate.

Nedavno je u Novostima Đorđe Pavićević upozorio da ljevica čini grešku prepuštajući liberalima pojmove koji su u prošlosti imali emancipatorni potencijal, poput ljudskih prava. I vi tvrdite da je odricanje ljevice i desnice od liberalizma problem?

Imao sam u vidu posebno egalitarni liberalizam koji ističe važnost socijalne jednakosti, redistributivnih politika i smanjenja ekonomske nejednakosti, ali prihvaća činjenicu pluralizma različitih koncepcija dobrog života kao dio svog ideala. Dakle odbacuje se teza da se zakonima može štititi tradicionalno-konzervativni način života ili izgrađivati novog socijalističkog čovjeka. Institucije moraju biti slobodne da ljudima pruže slobodu u odabiru načina življenja bez obzira na to da li te načine smatramo pogrešnim, grešnim ili iracionalnim. John Rawls, najznačajniji liberalni autor 20. stoljeća, jasno kaže da se njegova liberalna koncepcija pravednosti ne može potpuno ostvariti u kapitalističkom uređenju i nudi drugačije modele, o kojima se trenutno vrlo živo raspravlja. Odbaciti liberalnu teoriju zbog navodne veze s neoliberalnim politikama je pogrešno. Time se gubi i normativni temelj za vrednovanje pluralizma koji je u srcu liberalizma. U tom smislu, demokracija mora biti liberalna, inače se pretvara u demokratski despotizam.

Postoji li u Hrvatskoj šansa za približavanje ljevice i liberala? Liberalne se stranke, uključujući tu donekle i SDP, čine bezidejnima ili nezainteresiranima za programe široke solidarnosti?

Mislim da bi SDP prvo trebao postati prava socijaldemokratska stranka, u tome već ima dovoljno liberalizma o kojem sam govorio. Čini mi se da SDP još uvijek ima nekog političkog kapitala, jer je i dalje druga stranka u parlamentu, da mobilizira ljude sa socijaldemokratskim politikama. S druge strane, bilo bi dobro da lijeve stranke ne ulaze u demokratsku političku borbu s tvrdnjom da ni sa kime neće koalirati, da ne postoji ‘manje zlo’ i ‘bolje od’. Potreban je jedan program koji će ukazivati na nejednakosti u društvu od najranije dobi do mirovina, reći građanima da oni imaju pravo na egalitarnije društvo i inzistirati na politikama koje tome doprinose.