Geoffroy de Lagasnerie francuski je sociolog i filozof, a predaje na Likovnoj akademiji Paris-Cergy. Bavi se političkom filozofijom i sociologijom kulture, s fokusom na djela Pierrea Bourdieua i Michela Foucaulta. Na Subversive Festivalu u Zagrebu predstavio je knjigu "Umijeće pobune: Snowden, Assange i Manning", koja je na hrvatskom objavljena 2020. godine, te sudjelovao na tribini o slučaju Juliana Assangea.
U svojoj knjizi o Julianu Assangeu, Edwardu Snowdenu i Chelsea Manning iznosite tezu da su oni više od onoga što obično podrazumijevamo pod pojmom zviždači. Tvrdite da je zviždačima u pravilu cilj "podsjetiti državu na njezine zakonske i ustavne obaveze", dok to troje svojim postupcima zapravo dovode u pitanje same temelje arhitekture liberalne demokracije. Možete li to objasniti?
Kada analiziramo neku pobunu obično se fokusiramo na predmet kritike, na njezinu metu, na probleme koje ona iznosi, i pritom uglavnom zaboravljamo zapitati se o samoj prirodi sistema koji se osporava i o metodama koje subjekti koriste da bi izrazili svoja mišljenja ili djelovali. Ono što me intrigira jest to da demokracija, odnosno ono što nazivamo demokracijom, predstavlja režim u kojemu su oblici osporavanja izrazito kodificirani. Postoje pravila koja tvore okvir mogućnosti izražavanja neslaganja, a mi imamo tendenciju ne dovoditi ta pravila u pitanje. Paradoksalno, upravo je pobuna jedan od najviše kodificiranih prostora društvenog života, putem onoga što sociolozi nazivaju repertoarom djelovanja a koji čine demonstracije, peticije, štrajkovi, i slično. Drugim riječima, liberalna demokracija oblikuje naše kritičke aktivnosti tako što nam nameće sliku poželjnog subjekta. Taj politički subjekt mora biti građanin, odnosno mora se, kada se pojavljuje u javnosti, predstavljati kao subjekt koji je ujedno i član političke zajednice. Od njega se očekuje i da, ako je to potrebno, preuzme odgovornost za svoje postupke pred licem pravde. Tehnologija liberalnim demokracijama omogućava da kontroliraju prostor pobune, a bivanje disidentom u takvom obliku sistemu omogućava da funkcionira. U odnosu na takvu figuru političkog subjekta, Snowden, Assange i Manning predstavljaju kontrasubjekte koji su kreirali nove načine bavljenja politikom i nove načine ostvarivanja sebe kao disidentskih subjekata.
Anonimnost i emancipacija
Koja je razlika između njihovog djelovanja i onoga što obično nazivamo "građanskim neposluhom"?
Građanski neposluh forma je pobune koja na najradikalniji mogući način iskorištava kategorije liberalne demokracije. Obično se koristi ustavom ili ustavnim zahtjevima kako bi se usprotivio nekom zakonu ili opravdao kršenje toga zakona. U teorijskoj i političkoj tradiciji građanski neposluh uvijek prate dva imperativa nužna da bi ga se vrednovalo kao takvog; jedan je taj da neposlušni subjekt mora djelovati javno, a drugi da za njega mora preuzeti odgovornost. Štoviše, mora preuzeti i sankcije koje su logična posljedica prijestupa. Snowden, Assange i Manning, međutim, čine odmak od te tradicije. Prvo, zato što su Assange i Snowden svoje političke prakse uvijek vezivali s praksom bijega i migracije. Konstantno su mijenjali države u kojima su boravili i odbijali pojavljivati se pred sudovima i priznavati zakone tih država. S druge strane, Chalsea Manning i u širem smislu sve što ima veze s WikiLeaksom dovode u pitanje potrebu javnog istupanja subjekta valoriziranjem prakse anonimnosti. Politički subjekt tako može djelovati anonimno, skrivajući svoj identitet ili šaljući tajno dokumente WikiLeaksu. Curenje tajni i anonimnost predstavljaju dvije prakse koje osporavaju ograničenja koja demokracija nameće disidentskim subjektima prisiljavajući ih da budu uzorni građani.
Anonimnost je mjesto na kojemu se rađa afirmativna, nekomunikativna politika: iznesi svoju tvrdnju, djeluj, nestani. Anonimnost ima sposobnost da nas emancipira od obaveze da budemo u odnosu s onim s kim smo u konfliktu
Što anonimnost predstavlja u smislu odnosa subjekta prema pravnom poretku države, a što u odnosu na uobičajenu percepciju da je subjekt koji se ne izlaže riziku nedovoljno radikalan ili iskren, pa čak i kukavica ili, kako je onomad za Snowdena rekao bivši državni tajnik John Kerry, da se "ne ponaša kao muško"?
U svojoj knjizi istražujem cijeli set posljedica koje može proizvesti upotreba anonimnosti u političkom prostoru. Anonimnost politički aktivnom subjektu omogućava da se ne identificira kao takav, omogućava nekoj osobi da istovremeno i pripada nekoj instituciji i da se bori protiv nje. Nasuprot tome, ako se pojavljujete javno, vrlo često iskusit ćete represiju i biti isključeni iz institucije. Anonimnost stoga insajderima omogućava da uđu u prostor politike. Pitanje hrabrosti je zaista iznimno važno, no mogao bih reći čak i da mrzim hrabrost. Ona nije vrlina nego politička tehnologija koja osakaćuje. Smatrati da politički subjekt uvijek mora biti hrabar implicira da on uvijek mora biti spreman patiti zbog svog djelovanja, da je dužan izložiti se, dovesti samog sebe u opasnost. Tu je prisutno konformističko nesvjesno prema kojemu subjekt koji se buni nužno mora patiti. No radi se o tome da nije subjekt taj koji bi uvijek trebao patiti, već treba patiti institucija koju se dovodi u pitanje i čije je djelovanje nepodnošljivo ili nezakonito. Tražiti od političkog subjekta koji protestira da pati znači razvodniti energije koje se sukobljavaju, dok anonimnost može regenerirati implikacije političke akcije. Moramo raskrstiti s političkim konceptima koji se temelje na žrtvovanju jer je zaista neobično da u našim društvima pojedinac mora patiti dvostruko; i od efekata moći koja mu je nametnuta i onda kada se te moći odrekne. Ako pokušamo zamisliti političku akciju koja ne uključuje hrabrost više će ljudi biti u stanju protestirati protiv opresije jer neće morati snositi posljedice patnje koje su se odrekli.
Kažete da anonimnost stvara prostor za prakticiranje "čiste politike". Što pod time mislite?
Smisao politike je akcija i konfrontacija, pokušaj da se proizvedu rezultati i potisnu sile kojima se protivimo. No u situaciji kada djelujete javno vi nužno ulazite u dijalog sa svojim neprijateljem. Morate čekati njegovu reakciju, mobilizirati se u odnosu na taj odgovor, uspostaviti s njim odnos, na neki način mu se podčiniti. Anonimnost, s druge strane, ima sposobnost da nas emancipira od obaveze da budemo u odnosu s onim s kim smo u konfliktu. Djelovati anonimno znači imati mogućnost da se ne ulazi u prostor interakcije s onim protiv koga smo prisiljeni boriti se, ne biti obavezan sudjelovati o neželjenom odnosu. Tada više nema mogućnosti pregovaranja ni emocionalnog ucjenjivanja. Neprijatelj se mora promijeniti ako želi da ga se ne uznemirava. Anonimnost je mjesto na kojemu se rađa afirmativna, nekomunikativna politika: iznesi svoju tvrdnju, djeluj, nestani. Čistom politikom nazivam koncept akcije koji nije kontaminiran etikom.
Denacionalizacija umova
Rekli ste da su Snowden, Manning i Assange "kontrasubjekti". Kakav je to politički subjekt?
Teško ga je opisati upravo zato što su oni izumili nešto novo za što još nemamo ime i što je definirano raskidom s figurom građanina. U knjizi navodim da možemo – ali u pozitivnom značenju – koristiti kategoriju razbojnika. Oni su autonomni pojedinci koji dovode u pitanje našu spontanu navadu da se podčinimo državi i ideju da pripadamo državama, da nešto dugujemo tim državama i njihovim zakonima iako nismo izabrali da se rodimo tamo gdje smo rođeni, pa stoga nemamo razloga ni da volju drugih priznajemo kao legitimnu. Na neki način, oni za mene utjelovljuju figuru koja je istovremeno i hiperindividualistička i hiperuniverzalna, pojedince koji pripadaju svijetu i koji nastoje stvoriti transnacionalne zajednice borbe kako bi osporili efekte moći koje proizvode države, naročito u smislu nadzora i suvereniteta.
Kada pišete o razmjerima i intenzitetu kazni koje se nameću ljudima o kojima govorimo, kažete da te kazne nisu tako ekstremno okrutne samo zbog prirode njihovih "zločina", već prije svega zato što destabiliziraju politički sistem, pa im stoga cilj nije samo da ih se kazni nego prije svega da ih se ponovno integrira u taj sistem. Zašto je sistemu važno da se to dogodi?
Smatram da povijest s kritičke točke gledišta nije osobito važna. Ono što me zanima je ustanoviti da pojedinci o kojima govorimo trpe vanserijsku represiju u usporedbi s nekim drugim ljudima koji također otkrivaju državne tajne, primjerice novinarima, i pokušati shvatiti zašto. Smatram da objašnjenje leži u činjenici da oni destabiliziraju kontrolu koju država ima nad disidentstvom, jer joj ta kontrola omogućava da disidentstvo čini predvidivim, monotonim, očekivanim, a time i vrlo često nedjelotvornim.
U knjizi se bavite i utjecajem i potencijalnim mogućnostima interneta u pobunama, pa spominjete koncept "denacionalizacije umova". Što pod time mislite?
Historičari su uspješno pokazali do koje je mjere rođenje nacije kao mentalnog prostora, kao mjesta unutar kojeg se nalazi javna sfera zajedničke stvarnosti, povezano s pojavom tiskarske industrije, koja je stvorila mrežu za cirkuliranje informacija. Stoga postavljam pitanje kako internet i nove informacijske tehnologije mogu redefinirati naš mentalni prostor, kako te tehnologije mogu redefinirati ono što nas brine, ono što nam je blisko i ono što nam je daleko. Internet sudjeluje u denacionalizaciji umova i imaginacije tako što nam omogućava da pobjegnemo iz mentalnog okvira Nacije. Smatram da je WikiLeaks vrlo dobar primjer za to kako biti politički subjekt u vremenu denacionalizacije umova. To je organizacija koja okuplja anonimne pojedince iz cijelog svijeta koji se ujedinjuju kako bi rekli istinu o državama. Na neki način, ona stoga predstavlja suvremenu inkarnaciju marksističkog zahtjeva za stvaranjem jedne nove internacionale.
