Ministri unutarnjih poslova zemalja Europske unije postigli su 8. lipnja preliminarni sporazum o takozvanom novom Paktu o migracijama i azilu, čiji je nacrt povjerenica za unutarnje poslove Ylva Johansson prvi put predstavila u rujnu 2020. godine. Svrha Pakta je jednim sveobuhvatnim dokumentom postići koordiniranu i unificiranu migracijsku politiku na razini čitave Europske unije, odnosno svih 27 članica, i zamijeniti ad hoc krizne mjere kojima se od takozvane izbjegličke krize iz 2015. pristupalo ovom pitanju. I dok predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen i predsjednik Europskog vijeća Charles Michel recitiraju hvalospjeve spomenutom dogovoru, ustvari je riječ o velikom koraku unatrag što se tiče zaštite migrantskih i izbjegličkih prava.
Pristup azilu uvelike se otežava, migrante se nastoji držati što dalje od same EU, dok se one koji već jesu u Uniji planira deportirati u što većem broju. Formalno, kako iznosi Politico, riječ je o kompromisu između dviju grupa zemalja – onih na vanjskom obodu EU-a koje inzistiraju na što većoj solidarnosti država članica koja podrazumijeva preraspodjelu izbjeglica među članicama i unutarnjih članica koje smatraju da u Uniju ulazi i unutar nje se slobodno kreće prevelik broj neregularno pristiglih ljudi.
Već je Akcijskim planom za zapadni Balkan Europske komisije iz 2022. predviđeno da Hrvatskoj susjedne zemlje, kao što su Bosna i Hercegovina i Srbija, služe kao tampon zona za "upravljanje migracijama" – kaže Sara Kekuš
Pakt predviđa da pogranične članice uvedu dvije različite procedure pristupa azilu, ovisno o procjeni kolika je šansa da migranti taj azil i dobiju. Mekša procedura izgledala bi slično dosadašnjoj, dok bi se stroža odvijala na samoj granici i odnosila se na osobe za koje se unaprijed pretpostavlja da bi mogle biti odbijene ukoliko zatraže zaštitu. Prema belgijskoj državnoj tajnici za azil i migracije Nicole de Moor, riječ je prije svega o ljudima iz Maroka, Alžira, Tunisa, Senegala, Bangladeša i Pakistana, čime se, suprotno UN-ovim konvencijama, prejudicira da državljani tih zemalja nemaju potrebe za zaštitom. Oni bi do kraja procedure bili zadržani u detencijskim centrima, a ideja je da postupak ne traje duže od 12 tjedana.
Ustupak južnim pograničnim članicama predstavlja odredba da će vlade zamrznuti rigidniji postupak ukoliko broj tražitelja azila po toj proceduri premaši određeni prag. Taj prag počinje s 30 tisuća ljudi za čitavu Uniju te će se svake godine povećavati do maksimalnih 120 tisuća. Postignut je i kompromis što se tiče preraspodjele, naime zemlje poput Italije inzistirale su na obvezatnoj relokaciji migranata, dok su prije svega srednjoeuropske članice odbijale ikakve striktne kvote.
Prijedlog sporazuma tako predviđa premještanje najmanje 30 tisuća migranata godišnje, međutim članice EU-a imaju mogućnost odbiti prihvaćanje ljudi ukoliko za svaku odbijenu osobu plate 20 tisuća eura. I dok se Češka s tom odredbom složila, Poljskoj i Mađarskoj je čak i takva "solidarnost" neprihvatljiva, pri čemu Poljska ističe da je primila milijune izbjeglica iz Ukrajine, od kojih je više od milijun u toj zemlji i ostalo. Dvije države glasale su protiv Pakta, a Litva, Slovačka, Bugarska i Malta bile su suzdržane.
Naime, Vijeće ministara odluke ne donosi konsenzusom, nego većinom koja predstavlja barem 65 posto stanovništva EU-a. Donesena odluka ne znači i finalno usvajanje Pakta – zapravo tek sada kreću pregovori i lobiranje u Europskom parlamentu, koji mora izglasati konačan tekst. Namjera je da Pakt bude finaliziran prije narednih europskih izbora u lipnju iduće godine, a ukoliko ne bude prethodno usvojen, izvjesno je da će biti užarena tema izborne kampanje. U svakom slučaju, Varšava je već najavila formiranje koalicije protiv Pakta.
Istovremeno, zemljama koje žele postati članice Unije ili s njom održavaju trgovinske i druge odnose EU već nameće provođenje odredbi Pakta. Štoviše, daleko najgora komponenta Pakta je namjera prebacivanja odgovornosti na zemlje van EU-a; "čak 85 posto izbjeglica na svijetu nalazi se van Europe", ističe u svojoj analizi Europsko vijeće za izbjeglice i prognanike (ECRE). Kod spomenutog prebacivanja odgovornosti najviše se cilja na "zemlje zapadnog Balkana i sjeverne Afrike".
Hrvatska je od početka ove godine u BiH vratila na stotine migranata – Bihać (Foto: Armin Durgut/PIXSELL)
Pojedine članice inzistirale su na pravu da odbijene tražitelje azila vraćaju čak i u one države iz kojih ti migranti ne potječu. Prema izvještajima, to je najviše zastupala Italija, dok se takvim namjerama protivila njemačka crveno-žuto-zelena vlada. Međutim, upravo su pojedini njemački političari ranije ove godine javno spominjali ideju da se zahtjevi za azil migranata spašenih na Mediteranu procesuiraju u zemljama poput Tunisa, što podsjeća na još radikalnije planove Londona da tražitelje azila u Ujedinjenom Kraljevstvu trajno deportira u Ruandu. U svakom slučaju, aktualni dogovor svakoj članici prepušta da individualno odredi koje će zemlje smatrati sigurnima i u njih prisilno vraćati ljude, što otvara širok prostor za zloupotrebe.
- Izbjeglicama se ograničava mogućnost pristupa poštenim postupcima azila u Europi i uspostavlja se obvezna upotreba graničnih postupaka radi brze procjene zahtjeva za azil prema stopi odobrenih zaštita za državu porijekla, a suprotno procjeni individualnih okolnosti pojedinačnog zahtjeva na kojoj međunarodno izbjegličko pravo počiva. Dodatno, povećava se korištenje detencije na granicama i uspostava hotspotova, a nema značajnih izmjena Dublinske uredbe jer odgovornost ostaje na zemlji prvog ulaska, što predstavlja nastavak opterećenja zemalja članica na vanjskim granicama.
Objavljena su svjedočanstva migranata čije je prepune čamce tijekom pokušaja prelaska u Europu tuniska obalna straža presrela i otela im motore, ostavljajući ih bespomoćne na otvorenom moru. Unija podupire i vlasti u Libiji povezane s paravojskama koje migrante masovno proizvoljno lišavaju slobode
Cilj je, čini se, prebacivanje odgovornosti za izbjeglice na susjedne zemlje kroz proširenu upotrebu legalnog koncepta "sigurne treće zemlje" putem readmisija i vraćanja. Jedini donekle pozitivan element je uspostava obveznog mehanizma solidarnosti, odnosno relokacija, ali s obzirom na uvedeni element "fleksibilnosti" – plaćanja 20.000 eura sponzorstva umjesto relokacije osobe u državu članicu – njegov će učinak vjerojatno biti ograničen - kaže Sara Kekuš iz Centra za mirovne studije.
Sve rečeno događa se u skladu s generalnim zaokretom europske politike udesno i jačanjem "tvrđave Europe". EU financira niz zemalja i grupacija na svom obodu kako bi pošto-poto zaustavljale migracije. Autokratski predsjednik Tunisa Kais Said ugušio je demokraciju u zemlji koja je započela Arapsko proljeće, no u tu državu su ovog lipnja, odmah po sklapanju dogovora o novom Paktu, pohitali von der Leyen, talijanska premijerka Giorgia Meloni i nizozemski šef vlade Mark Rutte. Najavili su dodjelu više od milijardu eura ekonomske pomoći i sto milijuna eura potpore za "upravljanje granicama", borbu protiv krijumčara i operacije spašavanja na moru.
Kako to izgleda u praksi, nedavno su ukazali njemački portal Fragdenstaat i američki Coda Story. Ti su mediji objavili svjedočanstva migranata čije je prepune čamce tijekom pokušaja prelaska u Europu tuniska obalna straža presrela i otela im motore, ostavljajući ih bespomoćne na otvorenom moru, izlažući ih time lako mogućem potapanju i smrti. Unija podupire i vlasti u Libiji povezane s paravojskama koje migrante masovno proizvoljno lišavaju slobode. U detencijskom centru Tarik al Sika u Tripoliju dokumentirana su brojna silovanja, mučenja, iznude i ubojstva.
Zbog vraćanja desetina tisuća migranata u libijski pakao Uniju su žestoko kritizirali Amnesty International i Ujedinjeni narodi. Izvještaj UN-a iz ožujka navodi suradnju libijske obalne straže, krijumčara i paravojski, no EU to nije spriječilo da u lipnju toj istoj obalnoj straži donira dva patrolna broda. EU-ova eksternalizacija "migrantskog problema" već je dosegla i zemlje Sahela, koje je bivši predstavnik Unije za tu regiju nazvao "novom isturenom granicom Europe". Britanski Guardian je nedavno Niger – jednu od deset najsiromašnijih zemalja svijeta – okrstio "migracijskim laboratorijem Europe".
U zamjenu za financijsku pomoć EU-a, tamošnje vlasti izobličuju zakone otežavajući i unutarnje migracije, što dovodi do razaranja lokalnih zajednica i ekonomije, kao i do rušenja povjerenja u izabrane funkcionare. Time se ujedno otvaraju prilike krijumčarima ljudi i ekstremnim političkim opcijama poput islamista. EU je potrošila milijarde eura kako bi druge države prisilila da postanu ispostave njene imigracijske politike.
Migranti iz zemalja supsaharske Afrike pokušavaju doći do otoka Lezbosa (Foto: Alkis Konstantinidis/Reuters/PIXSELL)
"Posljedica je bila stvaranje ogromne industrije kidnapiranja i zatvaranja od Atlantika do Crvenog mora, od Mediterana do Sahela", ističe Guardian, navodeći kako se migranti zatvaraju u zatvore, skladišta, pa i u zoološke vrtove, poput onog u Tripoliju. Tijekom 2020. u medije je procurio interni memorandum u kojem sama EU priznaje da zatvaranje migranata za libijske vlasti postaje "profitabilni biznis-model". Ukratko, cijena očuvanja "europskog načina života", slobode kretanja u EU-u i "suverenosti" njenih članica je neokolonijalno uništavanje suvereniteta drugih država, uništavanje egzistencije njihovog stanovništva i pretvaranje milijuna života u užas.
Među regijama kojima prijeti opasnost da postanu "odlagalište" za migrante neželjene u Europskoj uniji – popularni izraz je dumping ground, doslovce "smetlište" – je i takozvani zapadni Balkan, odnosno zemlje jugoistočne Europe koje još nisu članice EU-a.
- Već je Akcijskim planom za zapadni Balkan Europske komisije iz 2022. predviđeno da Hrvatskoj susjedne zemlje, kao što su Bosna i Hercegovina i Srbija, služe kao tampon zona za "upravljanje migracijama". U praksi to znači fokus na readmisije i hotspotove u vidu pre-screening centara (odnosno centara za procjene, op. a.) koji se u formi pilot-projekta predviđaju i prije finalnog dogovora o Paktu. Jasno je da takav scenarij u vidu novih dogovora o Paktu predviđa uspostavu de facto detencijskih centara te crno područje za kršenje ljudskih prava i dokidanje pristupa azilu, uz intenziviranje hotspot situacije u regiji.
Ne vidim nikakvu mogućnost da zapadni Balkan postane dumping ground. Kao prvo, u zemljama regije za to nema političke volje. Ni ovdašnje javno mnijenje ne bi to dopustilo političarima. Konačno, mislim da to nije ni u interesu EU-a – ističe Saško Kočev
Povećanje ovlasti Frontexa, odnosno Agencije za europsku graničnu i obalnu stražu, u regiji dodatno zabrinjava u kontekstu zaštite ljudskih prava osoba u pokretu, imajući u vidu dosadašnju ulogu Frontexa u nezakonitim protjerivanjima i onemogućavanju pristupa azilu, primjerice u Grčkoj - napominje Kekuš, dodajući kako se zemlje kojima se obećava "gotovo fiktivni" ulazak u EU time zapravo ucjenjuju kako bi provodile politike EU-a koje njima samima nisu u interesu, naime "BiH nije u interesu da postane tampon zona, ali sve ide u tom smjeru".
Novosti su za komentar zamolile i Saška Kočeva, ravnatelja Regionalne inicijative za migracije, azil i izbjeglice (MARRI). Riječ je o organizaciji osnovanoj 2003. u okviru Pakta o stabilnosti za jugoistočnu Europu, čije su članice pet država nastalih raspadom Jugoslavije koje još uvijek nisu pristupile EU-u i Albanija – Hrvatska je 2015. prestala biti članica – pri čemu su ministarstva unutarnjih poslova direktni osnivači. U osnovi je riječ o međuvladinom forumu sa svrhom koordinacije službenih migracijskih politika regionalnih država, pa funkcionari država članica i sjede u MARRI-jevim upravnim tijelima.
- Pakt o migracijama i azilu je vrlo kompleksan, no ne slažem se da je njegov glavni cilj ograničiti migrantima mogućnost ulaska u EU. Taj dokument je posljedica krize iz 2015. godine, kada je postalo jasno da migracijske politike nisu dovoljno učinkovite. Ne vidim nikakvu mogućnost da zapadni Balkan postane dumping ground. Kao prvo, u zemljama regije za to nema političke volje. Osim toga, ni ovdašnje javno mnijenje ne bi političarima dopustilo tako nešto. Konačno, mislim da to nije ni u interesu EU-a, prvenstveno zato što je zapadni Balkan vrlo blizu Uniji i migrante nije moguće ovdje prisilno zadržati, pa ni u nekim logorima ili detencijskim centrima - komentira Kočev.
Neovisno o tome hoće li ovdašnja regija postati dumping ground, izvjesnije je da će ona postati deportacijska zona. Ravnatelj MARRI-ja, doduše, osporava mogućnost da će EU u balkanske države van Unije slati sve neželjene migrante, pa i one koji su u EU ušli iz drugih regija, kako bi potom odande bili deportirani u matične ili neke druge zemlje. No na komentar kako postoje brojni primjeri migranta koji su putem readmisijskih sporazuma deportirani iz Slovenije u Hrvatsku, a potom u BiH, kao i onih deportiranih između drugih zemalja regije, Kočev odgovara kako "govorimo o ljudima koji su (prije dolaska na teritorij EU-a, op. a.) ušli u BiH i tu bili identificirani" i da se to "odvijalo u skladu s readmisijskim sporazumima, u skladu s kojima će se odvijati i u budućnosti. Zemlje su obavezne primiti natrag migrante koji su s njihovog teritorija ilegalno prešli granicu".
Sara Kekuš (Foto: Robert Anić/PIXSELL)
Dvije stvari su, međutim, ovdje sporne. Prva je činjenica da je prema tisućama svjedočanstava – ali i pojedinim video-snimkama – hrvatska policija proteklih godina izvršila ogroman broj ilegalnih protjerivanja u BiH, takozvanih pushbackova, nerijetko praćenih brutalnim nasiljem. Pritom je dio tih migranata prethodno legalno primljen iz Slovenije, odnosno hrvatskoj policiji predala ih je slovenska upravo u skladu sa sporazumom o readmisiji.
Drugi problem je što su prema svjedočanstvima migranata Slovenija i Italija – koja je u lančanim deportacijama zapravo dio tih ljudi predala slovenskoj policiji – prije ulaska Hrvatske u Schengenski prostor hrvatskoj policiji redovno isporučivale ljude kojima su uskratile pravo na podnošenje zahtjeva za azil, a što su im prema postojećim propisima bile dužne omogućiti. Drugim riječima, sporazume o readmisiji te su zemlje koristile kako bi prikrile da de facto provode pushbackove. A prema tvrdnjama samih migranata, istu praksu sada provodi i Hrvatska.
- Ako putem readmisije vratite osobu koja je pokušala zatražiti azil, a taj pokušaj ste ignorirali, ne radi se o readmisiji. To je nezakonito vraćanje formalno pokriveno procesom readmisije. Od ukupnog broja readmisija pitanje je koliko se radi o stvarnim readmisijama, a koliko o prikrivenim pushbackovima. Italija i Slovenija godinama su provodile tu praksu i bojali smo se da će od 2023., odnosno od ulaska u Schengen, i Hrvatska te legalne putove koristiti za nelegalne postupke. Nažalost, bili smo u pravu - ističe Kekuš.
Saško Kočev (Foto: Facebook)
U sklopu sporazuma o readmisiji s BiH Hrvatska je od početka ove godine u tu državu vratila na stotine migranata, dok je prema podacima bosanskohercegovačke Službe za strance, BiH odbila primiti njih 980. Vidljiva je veza između EU-ovog Pakta o migracijama i azilu s jedne i masovnih readmisija iz Hrvatske u BiH s druge strane, ističe stručnjakinja CMS-a. Glavni smisao Pakta jest eksternalizacija i forsiranje deportacija, a readmisije u nama susjednu zemlju posljedica su toga što EU od Zagreba očekuje isti pristup, kako bi "što manje ljudi bilo u Hrvatskoj, odnosno zoni Schengena, a što više u susjednim zemljama".
Hrvatska će i u okviru novog Pakta igrati ključnu ulogu "zaštite" vanjske granice po svaku cijenu. Suprotno stajalištima ravnatelja MARRI-ja, Kekuš smatra kako je među ciljevima Pakta i olakšana deportacija migranata neželjenih u EU-u, i to tako da prvo budu premješteni u Uniji susjedne zemlje, iz kojih će potom mnogo lakše biti vraćeni u polazišne ili neke treće zemlje.
- Unutar EU-a svakako bi se uzimalo u obzir načelo non-refoulement, po kojem se migrante i izbjeglice ne smije vraćati u zemlje u kojima im prijeti opasnost. To je načelo po međunarodnim propisima univerzalno i trebalo bi se poštivati u svim zemljama, no van EU-a mnogo je lakše pronaći sive zone i kršiti to pravilo i ostala prava. Kako ćete u državama koje već godinama sustavno krše prava ljudi u pokretu bez adekvatnih sankcija, poput Turske, Libije ili Pakistana, dokazati da su nečija prava prekršena? Imaju li ondje osobe isti pristup pravnom sustavu i pravdi kao što bi imale u Uniji? Izuzetno je mnogo spornih momenata. Nadali smo se da će situacija krenuti u nekom boljem smjeru, ali sada vidimo kako je novi smjer štetniji od dosadašnje migracijske politike EU-a. Aktualni prijedlog Pakta je gori ne samo od statusa quo nego i od prvog prijedloga Pakta iz 2020. - zaključuje Sara Kekuš.
Drugi dio teksta o eksternalizaciji graničnog režima Europske unije možete pročitati na ovom linku.
