Naslov kratkog video uratka objavljenog 10. septembra na YouTubeu bio je "Katastrofa u centru za azil u Zagrebu". U njemu nas glas Vladislava Ariničeva vodi kroz prljave prostorije i hodnike prihvatilišta za tražitelje međunarodne zaštite Porin u kojima po podu spavaju ljudi. Nekoliko dana kasnije, video je maknut s YouTubea.

S Ariničevom, tražiteljem azila iz Rusije, nalazimo se u toplo subotnje popodne u kafiću nedaleko od Porina. U Hrvatskoj je od decembra lanjske godine, u Porinu živi već devet mjeseci.

- Snimio sam video u nedjelju, objavio ga na YouTubeu i poslao mejlom na razne adrese. Nakon toga su malo počistili Porin, a kroz tjedan je u prihvatilište pristiglo manje ljudi nego inače. Vjerojatno su te ljude zaustavili na granici, ne vjerujem da ih je slučajno odjednom osjetno manje. Mene su u srijedu pozvali na razgovor s upravom - priča nam Ariničev.

Nekada su redovi za večeru golemi, znalo se desiti i da nestane hrane. Ljudi jedu s nogu i na podu, nema mjesta za sve da sjednu. Puno je smeća od paketa u kojima se dijeli hrana, skupljaju se žohari i muhe – govori Ariničev

Blokirali su mu karticu koja služi za ulazak u Porin, a na ulazu ga je dočekao papir na kojem je uz fotografiju njegovog lica pisalo: "Blokiran, treba sutra 14.09. na recepciju. Ne puštati van centra." Porin je inače prihvatilište otvorenog tipa, ljudi koji u njemu borave u statusu tražitelja međunarodne zaštite mogu izlaziti i ulaziti u centar, uz poštivanje zabrane izlazaka i ulazaka između 23 sata i šest ujutro.

- Iz uprave su me pitali što želim postići videom. Rekao sam da želim pomoći. Kazali su mi da ne pomažem, da ako želim pomoći trebam uzeti opremu za čišćenje i čistiti ili donirati novac nekoj organizaciji. Rekli su mi da politički aktivist mogu biti izvan Porina. Zabranili su mi da dalje snimam u prihvatilištu. Rečeno mi je da budem tiho, da Porin pripada MUP-u i da nisam državljanin Hrvatske, nego samo tražitelj azila. Ako nastavim, da će me izbaciti iz Porina - kaže Ariničev.

Da podsjetimo, bivši dugavski hotel prenamijenjen je u prihvatilište 2011. Pod ingerencijom je MUP-a, kojem je glavni partner u svakodnevnom upravljanju prihvatilištem Hrvatski Crveni križ. Iako je otvorenog tipa, oko njega je u martu 2020. podignuta žičana ograda.

Ariničev nam govori da unatoč zastrašivanju nema namjeru odustati od informiranja javnosti o životu u Porinu. Izloženost raznim taktikama zastrašivanja nije mu strana, Rusiju je napustio zato što ga se teretilo za politički aktivizam.

- Nisam htio prihvatiti rat, prosvjedovao sam. Da sam ostao u Rusiji, sada bih bio u zatvoru. Prijatelji su mi pomogli s novcem da napustim zemlju. Obitelj mi je ostala ondje. Brat radi u vojsci, imam i tri mlađe sestre, roditelji mi stare. Najstarije sam dijete, osjećam odgovornost za njih. Opasno je da sa mnom komuniciraju jer sam optužen za pomaganje teroristima - priča naš sugovornik.

Ako u nekom trenutku i dobije azil, nađe stan za najam i odseli se iz Porina, brine ga što se time neće riješiti problem – u Porinu ostaju ljudi koji žive u nedostojanstvenim i opasnim uvjetima. Prisjeća se kako je stanje u prihvatilištu bilo bolje krajem lanjske godine, kada je tek stigao u Hrvatsku.

Poruka uz blokiranu karticu (Foto: Privatna arhiva)

- Bila je zima i nije bilo puno ljudi, bilo je slobodnih soba, sustav je funkcionirao. Pred ljeto se situacija pogoršala. Ljudi su spavali po hodnicima, na travi ispred Porina. Znatno se povećao njihov broj, a broj radnika u Porinu ostao je isti. Cijenim rad svih radnika, od onih u kuhinji do čistačica i zaštitara. Ne mislim da je problem u njima, jednostavno ih je premalo. Ne stižu sve počistiti, održavati - kaže.

Porin ima kapacitet za smještaj 600 osoba, ali se znalo dogoditi da po hodnicima i ispred prihvatilišta borave dodatne stotine ljudi.

- Nekada su redovi za večeru golemi, znalo se desiti i da nestane hrane. Ljudi jedu s nogu i na podu, nema mjesta za sve da sjednu. Puno je smeća od paketa u kojima se dijeli hrana, skupljaju se žohari i muhe. Pisao sam i Čistoći zbog odvoza otpada - objašnjava Ariničev.

U prvim mjesecima boravka u Hrvatskoj učio je jezik i volontirao u organizacijama koje pomažu izbjeglicama i migrantima. Nakon toga je počeo tražiti posao, a tvrdi da je u potrazi imao sreće zato što je električar i njegov je zanat tražen. Međutim, nije lako doći na posao spreman i uredan, ako radnik živi u Porinu.

- Nitko ti u Porinu ne pomaže u traženju posla i informiranju o radnim pravima. Posrećilo mi se da su mi u jednoj organizaciji mogli pogledati ugovor o radu koji mi se nudio. Sada radim u Končaru, imam ugovor na tri mjeseca. U čitavom Porinu imamo na raspolaganju samo pet perilica za rublje, a sada rade samo tri. Bilo je perioda kada je radila samo jedna. To mi je bio velik problem, desilo se taman u periodu kada sam dobio prvi posao. Došao bih s gradilišta i nisam stizao oprati uniformu, uvijek je bila gužva oko perilice - kaže Ariničev.

Tražitelji azila krate vrijeme na parkingu (Foto: Privatna arhiva)

Na posao odlazi svaki radni dan u šest ujutro, a s njime završava u četiri popodne. Zbog toga nikada nije u Porinu u vrijeme kada je ondje i liječnik (dva sata dnevno, od ponedjeljka do petka, od 13 do 15 sati), niti stigne na dva od tri obroka na koja ima pravo.

- Ne stignem na doručak i ručak, zato sam zamolio da mi omoguće dvije večere. Jednu obično sačuvam i ponesem ujutro na posao. Ali ljeto je i bilo je vruće. U sobama je četvero ili petero ljudi, a nemamo ni klimu ni frižider, pa mi se obrok znao pokvariti. Probudio bih se i shvatio da ću ujutro opet biti bez doručka - priča.

Tražitelji azila imaju pravo na mjesečnu naknadu od trinaest eura novčane pomoći, što nije ni približno dovoljno za snalaženje u novome gradu dok traže posao i čekaju rješenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu. Neki Porin napuštaju već nakon nekoliko tjedana, dok je za druge boravak znatno duži i ponekad se protegne na više godina.

Ariničev ističe da ima sreće jer je ruski jezik blizak hrvatskom i nakon pola godine je uspio komunicirati na hrvatskom i snaći se na poslu. Ali njegov zahtjev za azil još uvijek je u limbu.

- Kažu da će procedura trajati šest mjeseci, nakon toga se produži na još šest mjeseci. Nakon tih godinu dana, produžuje se po tri mjeseca. Ako tražite posao, to je jako zeznuto, poslodavcu morate reći da imate samo taj papir za tri mjeseca i onda opet čekate da dobijete produženje. Ne možete ništa obećati, ni njemu ni sebi - kazuje naš sugovornik.

Od početka godine više od 24 tisuće osoba zatražilo je zaštitu u Hrvatskoj, a većina ih dolazi iz Afganistana, Ruske Federacije i Turske, što jasno pobija argumente vladajućih i političara da se radi o ekonomskim migrantima – kaže Sara Kekuš iz CMS-a

Na intervjue za azil čeka se mjesecima, pritom ljudi za njih nemaju odgovarajuću pravnu podršku, a u međuvremenu postaju psihički sve iscrpljeniji. Mnogi se boje izlaziti iz Porina, kretati se gradom, a čak i da postoji volja i odvažnost – nemaju financijskih mogućnosti da išta po Zagrebu otkrivaju i istražuju.

- Ljudi moraju paziti da ne propuste raspored za obroke, moraju dugo čekati da obave neke stvari, poput pranja odjeće i skupljanja pomoći, npr. odjeće od Crvenog križa. Tako prođu dani, svaki je isti. Ne možeš birati hranu koju jedeš, odjeću koju nosiš. Ne možeš se baviti poslom koji te zanima. Takav život uništava duh. Čovjek se mora stalno vlastitom voljom gurati, truditi postati dio zajednice u koju je stigao. Izgubiš vezu sa stvarnošću, samopouzdanje, svijest da si biće koje se može izražavati, doprinijeti svijetu, živjeti smislen život - dočarava nam Ariničev svakodnevicu u Porinu.

Takav se život štetno odražava i na djecu, koja se po čitave dane samo prešetavaju po Porinu, naročito najmlađi koji nemaju mogućnost odlaska u školu. Za njih u Porinu više nema organiziranih posebnih aktivnosti, koje su ranije provodile različite nevladine organizacije. O efektu koji je izbacivanje organizacija iz Porina imalo na život ljudi u prihvatilištu razgovaramo i sa Sarom Kekuš iz Centra za mirovne studije (CMS).

- CMS je još 2018. izgubio pristup prihvatilištu. Razlog tome bila je pravna podrška obitelji Madine Hussiny, kao i općeniti javni rad CMS-a u zagovaranju prestanka nezakonitog protjerivanja i nasilja policije prema osobama u pokretu. Službeno obrazloženje bilo je da je u Porinu prisutno dovoljno organizacija i da jednostavno nema potrebe za našim radom. To je, naravno, daleko od stvarnosti jer su potrebe tražitelja smještenih u prihvatilištu bile i ostale iznad kapaciteta ondje prisutnih organizacija - podsjeća Kekuš.

Kapaciteti prihvatilišta daleko su ispod potreba (Foto: Privatna arhiva)

S početkom pandemije koronavirusa većini drugih organizacija također je onemogućen rad u Porinu. Takva je praksa možda bila donekle razumljiva u pandemijsko vrijeme, ali njen nastavak i nakon toga, bez naznake promjena, ukazuje na to da pandemija nije bila (jedini) razlog takve odluke. Uz MUP u Porinu su u posljednje četiri godine prisutni samo Hrvatski Crveni križ i medicinska podrška Médecins du Monde – MdM, a čini se da će tako i ostati. Pri tome MdM nije stalno prisutan, ove godine ih primjerice u Porinu nije bilo od aprila do početka septembra. To je tim više problematično jer je broj dolazaka i zahtjeva za azilom veći nego ikada, a znatno su povećana i vraćanja po tzv. dublinskoj uredbi, kojom ljudi u Hrvatsku pristižu iz drugih zemalja članica Europske unije.

- Od početka godine više od 24 tisuće osoba zatražilo je zaštitu u Hrvatskoj, a većina ih dolazi iz Afganistana, Ruske Federacije i Turske, što jasno pobija argumente vladajućih i političara da se radi o ekonomskim migrantima. Trenutačni kapaciteti Porina nadilaze sve dostojanstvene te higijenski i zdravstveno primjerene uvjete za smještaj osoba koje traže zaštitu. Znali smo da će ulazak u Schengen povećati migracije u Hrvatsku, kao i sekundarna kretanja, pa je pitanje zašto se nove prostore aktivno počelo tražiti tek ove, a ne prethodnih godina - komentira Kekuš.

Već smo u razgovoru s Ariničevom natuknuli koliko je spor proces traženja azila u Hrvatskoj, a ishodi su podjednako poražavajući – izuzetno mali postotak tražitelja uspije ostvariti pravo na zaštitu. Kekuš ocjenjuje kako trenutačna situacija samo potvrđuje koliko su hrvatski azilni i integracijski sustav slabo napredovali u posljednja dva desetljeća.

- U dvadeset godina, koliko sustav postoji, odobreno je tek 1.055 međunarodnih zaštita, od čega ove godine samo 15 azila. S takvom stopom odobrenih zaštita sramotno je osobe optuživati za zlouporabu sustava sekundarnim kretanjem u druge države članice, koje su njihove zahtjeve ipak sposobnije kvalitetno obraditi i odobriti zaštitu mnogima koji su u Hrvatskoj bili odbijeni - kaže.

Sanitarni čvor u Porinu (Foto: Privatna arhiva)

Kod nas su još uvijek na čekanju politike i prakse koje pružaju dostojanstvene uvjete prihvata i skrbi i uključuju novopridošle ljude u zajednicu.

- Nažalost, sve što posljednjih tjedana čujemo i vidimo ukazuje na slijepo izvršavanje EU-politika, umjesto dugoročnog promišljanja zaštite i suživota, ponovno nauštrb izbjeglica i lokalnog stanovništva - poručuje Kekuš.

Za kraj se još vraćamo Ariničevu, njegovim željama i planovima u novoj zemlji.

- Kažu da dobijemo sve kada dođemo ovdje i da trebamo biti zahvalni. Ali razmislite, za odgoj građanina, obrazovanog i sposobnog za rad, inače treba osamnaest godina života. Mnogi od nas u novom društvu kreću od nule, kao bebe. Ne možemo preko noći naučiti sve. Sada kada imam posao mogu pomalo razmišljati o tome kako ću živjeti nagodinu, a ne samo sutradan. Osjećam da ima budućnosti, da ima mene u budućnosti. Nadam se da ću si moći priuštiti da unajmim stan, ne želim ovisiti o drugima - priča on.

U Rusiji nije imao mogućnosti za studiranje, morao je raditi od osamnaeste godine života. Prije dvije godine, već blizu tridesetih, planirao je napokon upisati fakultet, studirati matematiku.

- Rat je tome presudio. Ostaje mi to kao velika želja, iako sam je ponovno morao potisnuti. Gledam oko sebe u Porinu i jasno mi je da ne mogu skakati u visine. Realnost je takva da prvo moram pokušati napraviti neke druge, puno bazičnije korake. Nadam se da u tome neću biti sam, slaba su naša društva ako se o tome ne možemo zajednički brinuti - zaključuje.