Ljudi koji zbog rada ili zbog rata i progona dolaze u Hrvatsku u potrazi za boljim životom česta su meta napada dijela politike i medija, dok se vlast o njima nedovoljno brine. O tome razgovaramo s Lucijom Mulalić iz Centra za mirovne studije koja je, kao i njena organizacija, niz godina uključena u projekte pomoći i podrške migrantima.

U kakvoj su danas situaciji migranti u Hrvatskoj i da li se njihov stvarni broj razlikuje od službenog?

Važno mi je istaknuti kako ne vidim migraciju kao legalnu ili ilegalnu u svijetu u kojem su zemlje zapada ili tzv. globalnog sjevera velikom broju ljudi iz tzv. globalnog juga, točnije zemalja većinskog svijeta, legalno migriranje učinile gotovo nemogućim. Napravile su to nepropusnim migracijskim sustavima, nemogućnošću dobivanja vize ili drugih opcija za putovanje, što je pogotovo vidljivo u situacijama ratnih, političkih, humanitarnih, klimatskih kriza i prisilnih migracija koje su njihova posljedica.

U isto vrijeme, manji broj ljudi, pogotovo onih bogatih i s pravim putovnicama u ruci, granice ni ne osjete jer im je svijet putovanja i migriranja u potpunosti olakšan. Legalno migriranje mnogih također je onemogućeno proizvedenom ekonomskom, klasnom, političko-društvenom, klimatskom, resursnom i drugom nejednakošću koja postoji negdje "ondje" kako bismo mi ovdje mogli živjeti relativno lagodno u usporedbi s većinom svijeta. Utoliko ne postoje ilegalni migranti, taj pojam ne postoji ni u našem pravnom okviru, on se političkom i medijskom diskursu koristi za demoniziranje i dehumaniziranje određene populacije ljudi, bez pojašnjavanja razloga zašto ne mogu migrirati legalnim putevima.

Prema službenim MUP-ovim statistikama, lani je preko 26.000 osoba izrazilo namjeru traženja međunarodne zaštite u Hrvatskoj, većinu su činili državljani Sirije, zatim Turske, Ruske Federacije i Afganistana. U Hrvatsku je tokom 2024. temeljem Dublinskog sporazuma vraćeno više od 1.600 osoba. Ovdje zapravo živi malen broj izbjeglica, točnije osoba s dobivenom međunarodnom zaštitom, oko petstotinjak, iako je točan broj teško utvrditi, kao i oko 20 tisuća Ukrajinaca koji u Hrvatskoj imaju privremenu zaštitu. Tu su i migrantski radnici, pa je tako u 2024. dodijeljeno više od 200 tisuća dozvola za boravak i rad, a ovdje je i određen broj ljudi koji ovamo migriraju zbog studiranja, spajanja obitelji i slično. Praćenje brojki je neujednačeno i ne radi se na sustavan način, tako da one sigurno nisu u potpunosti točne. Bilo bi korisno imati što točnije statistike kako bismo mogli bolje razumjeti koliko je zaista ljudi u Hrvatskoj s migrantskom pozadinom, kao i evidencije koje prate koji su to problemi u pristupu pravima s kojima se oni suočavaju.

 

Nasilje i mikronasilje

Koliko hrvatske vlasti mogu i hoće učiniti?

Brojke odobrenih međunarodnih zaštita u Hrvatskoj već su dva desetljeća iznimno niske u odnosu na podnesene zahtjeve za azilom, kao i u odnosu na prosjek odobrenih zaštita u drugim državama članicama EU-a. Hrvatska je u zadnjih 20 godina postojanja sustava azila odobrila međunarodnu zaštitu za nešto više od tisuću ljudi, a mnogi koji ovdje ne dobiju zaštitu ostvare je u nekoj drugoj zemlji EU-a. To govori o nedostatku znanja, kompetencija i kapaciteta domaćeg sustava azila, ali i političke volje. Zato treba osigurati sigurne puteve i mogućnosti za različite oblike prisilnih i dobrovoljnih migracija kojima danas svjedočimo, te raditi na smanjenju uzroka prisilnih migracija.

Osim ratovima i političko-društvenim sukobima, one su uzrokovane i uništenim ekonomijama i okolišem zemalja većinskog svijeta, a zbog bogaćenja malog broja zemalja globalnog sjevera. Hrvatske bi institucije mogle učiniti puno više u području poboljšanja života izbjegličkih i drugih migrantskih zajednica, no za to nema interesa ni političke volje, dapače tim se populacijama sada s najviših političkih razina manipulira i zastrašuje ih se u svrhu dobivanja političkih poena i glasova.

Više puta ste upozoravali na porast nasilja prema migrantskim radnicima. Koji su korijeni netrpeljivosti, s obzirom na to da su i Hrvati i pripadnici drugih naroda i narodnosti iz Jugoslavije ne tako davno bili gastarbajteri u Njemačkoj i drugim zapadnim zemljama?

CMS već duže vrijeme upozorava na porast nasilja prema migrantskim radnicima, pogotovo onima koji zbog svoje boje kože odskaču od većine populacije i koji su zbog naravi posla u uslužnom sektoru vidljiviji i prisutniji u svakodnevnom životu građana. Porast nasilja prema migrantskim radnicima vidljiv je i u MUP-ovim statistikama, kao i u medijskom izvještavanju, koje onda prati i doza senzacionalizma.

Naravno, možemo govoriti samo o porastu nasilja koje je prijavljeno i objavljeno u medijima, dok je prava situacija još gora jer ljudi ne prijavljuju nasilje iz različitih razloga – strah ih je da će zbog izloženosti izgubiti posao, time i dozvolu za boravak, ili da će imati problema na poslu i u društvu jer se previše žale. Osim fizičkog nasilja, ne smijemo zaboraviti ni mikronasilje svakodnevnih ponižavajućih komentara, kojima se ljudima daje do znanja da su ovdje označeni kao Drugi i da nisu dobrodošli. Finalno, tu su i strukturno nasilje i institucionalni rasizam i nemogućnost ostvarivanja svih prava, što je jedna od glavnih prepreka ravnopravnom uključenju migrantskih zajednica u sve sfere društva. Po meni, korijen netrpeljivosti je miks općenite nacionalne homogenizacije nakon ratova na Balkanu te posljedične zatvorenosti i konzervativnosti društva, što je i posljedica našeg obrazovnog sustava, razumijevanja političke participacije i medija.

Hrvatska je u zadnjih 20 godina postojanja sustava azila odobrila međunarodnu zaštitu za nešto više od tisuću ljudi, a mnogi koji ovdje ne dobiju zaštitu ostvare je u nekoj drugoj zemlji EU-a. To govori o nedostatku znanja i kapaciteta domaćeg sustava azila, ali i političke volje

Tu je i praksa okrivljavanja različitih društvenih manjina za razne probleme u zemlji, pogotovo one ekonomske, umjesto da se pogled usmjeri prema jednoj drugoj vrsti manjine – političkoj i klasnoj eliti. Dodatno moramo govoriti o poziciji Hrvatske u europskom kontekstu. Iako je glavni argument da u Hrvatskoj nema rasizma jer ona nema kolonijalnu povijest – što je točno, ali i prilično pojednostavljeno – a ima povijest nesvrstanih i solidarnosti s koloniziranim zemljama, to ne znači da Hrvatska nije rasno nejednako društvo i da ono nije bilo i ostalo protkano orijentalističkim načinom gledanja na zemlje "globalnog juga". Ne samo to, već rasnu hijerarhizaciju, segregaciju i ugnjetavanje na ovim prostorima već desetljećima upražnjavamo prema Romima, a nema čak ni raširene svijesti o tome kako je to također rasizam.

Mišljenje je da Hrvati mogu migrirati drugamo i to se ne vidi kao kulturološko i etničko mijenjanje tamošnje populacije, dok se u isto vrijeme migracija u Hrvatsku vidi kao rasna zamjena stanovništva, islamizacija i slično, što je, naravno, povezano s rasom, religijom i kulturama migrantskih zajednica ovdje i percepcijom njihove navodne kulturne i druge inferiornosti. Drugi argument koji se često koristi jest taj da Hrvati migriraju legalno, iako je to puno lakše nama, pogotovo u današnje vrijeme, nego npr. Sirijcima u ratom razorenoj Siriji ili Afganistancima pod talibanskom vlašću. Uglavnom, migrantske skupine u Hrvatskoj, bez obzira na njihov pravni status, trpe neku vrstu netrpeljivosti i diskriminacije.

Kako objasniti benevolentan stav pravosuđa i drugih institucija prema policajcima koji fizički napadaju i maltretiraju migrante, o čemu postoji niz svjedočenja? Županijsko državno odvjetništvo u Karlovcu istraživalo je snimak nasilja nad migrantima iz 2021. i nije pronašlo osnova za daljnje postupanje.

Ovaj posljednji slučaj, kao i brojni prethodni, dokazuje koliko u ovoj zemlji pravosuđe nije neovisno, koliko učinkovite istrage ne postoje i koliko je vladavina prava nagrižena. Ukazuje i na stanje u kojem su upravo institucije glavni počinitelji rasno motiviranog nasilja, kako na granicama EU-a, tako i u samim strukturama našeg društva. Ono se očituje u nejednakim i diskriminatornim politikama i praksama, u nemogućnosti ostvarivanja prava, u institucionalnom postupanju poput rasnog profiliranja na aerodromima i kolodvorima.

Posljednja odluka DORH-a nije nas posebno iznenadila, iako je, s obzirom na to da je snimka policajaca koji u fantomkama tuku osobe na granici obišla čitavu Europu, zaista sramotno da nas DORH pokušava uvjeriti da nas oči varaju. Ishod smo mogli pretpostaviti još kada su trojica policajaca sa snimke vraćena na ista radna mjesta nakon tromjesečne suspenzije, bez dodatnih sankcija, zato što su prethodno zaprijetili da će u slučaju da dobiju otkaz sami objaviti snimke koje dublje kompromitiraju policijski sustav. Uostalom, slično prolaze i vladajući optuženi za korupciju i različita druga kaznena djela.

Migrantkinje se suočavaju sa svim barijerama kao i muškarci, a njihov spol dodatni je faktor ranjivosti i duple diskriminacije: u većoj su opasnosti od seksualne eksploatacije i nasilja npr. od poslodavaca, žene koje nose hidžab u opasnosti su od islamofobnog nasilja...

Kako pravno i socijalno zaštititi strane radnike od zloupotreba, ucjena, ropskog položaja i slično?

Moramo raditi na osvještavanju toga da borba za dostojanstvena radnička prava i pravedno društvo ne bi trebala raditi podjele na migrantske i domaće radnike i tražiti krivce u jednima ili drugima. Trebamo širiti svijest o tome da su nepoštivanje radničkih prava, loši i prekarni radni uvjeti i nesigurnost života problemi i jednih i drugih. Njihove uzorke treba tražiti negdje drugdje – u ekonomskom sustavu i političkom vodstvu ove zemlje koje nas je i dovelo do ove situacije. Izrazito je važno raditi na izgradnji političke i društvene moći kroz kolektivno okupljanje oko tih zajedničkih točaka te radom na akcijama, agitacijama i zagovaranju, štrajku i svim drugim mogućnostima u borbi za dostojanstvo.

Sindikalno organiziranje svakako je dio toga, iako je ono u kontekstu migrantskih radnika u začecima. Rijetki se učlanjuju u sindikate, ponajviše u one koji su sami prepoznali nužnost uključivanja i migrantskih radnika tako da sami aktivno prilaze migrantskim zajednicama i informiraju ih. Migrantski radnici su u posebno ranjivom položaju jer je njihov rad usko povezan s njihovim pravom na boravak, tako da treba zagovarati poboljšanje i tog aspekta kako bi i oni bili osnaženiji u zagovaranju svojih radničkih prava. Tu je opet važna uloga sindikata, ali i udruga civilnog društva, koje su za sada gotovo jedini akteri koji progovaraju o ovakvim temama, pružaju besplatnu pravnu pomoć i sl.

Veliki problem je i (ne)učenje hrvatskog jezika?

Većina migrantskih radnika u Hrvatskoj nema sredstava za samostalno plaćanje vrlo skupih tečajeva jezika, a s obzirom na teške uvjete u kojima rade nemaju ni vremena za njih. Vaučeri i besplatni tečajevi jezika koje osiguravaju neki gradovi ili poslodavci za sada su dostupni samo manjem broju ljudi, pa moramo inzistirati na osiguravanju široko dostupnih, kvalitetnih i vremenski prilagođenih tečajeva jezika za sve koji ih žele pohađati. Nažalost, Hrvatska već 20 godina ni za mali broj izbjeglica ne uspijeva osigurati organizirani tečaj jezika, iako su ga oni po zakonu dužni polaziti.

 

Fiksacija na muškarce

Koliko se integracija može izvoditi kroz neke mikro- i lokalne sredine?

Te su sredine prva točka kontakta između osoba koje su migrirale i ljudi iz lokalnih sredina i zato brojne udruge, centri za kulturu i slično rade aktivnosti u prostorima koji zajednički okupljaju navedene zajednice. U tom smislu, neke su lokalne zajednice senzibiliziranije od drugih – to su one koje već duže imaju takve sadržaje, no potencijal za takve procese postoji svugdje, u svakom kvartu i svakom susjedstvu.

Upitno je koliko na tim lokalnim razinama postoje medijacije, otvaranje prostora za razgovor i facilitaciju oko strahova i predrasuda dijela tih lokalnih sredina i čija je to zapravo uloga. Kulturni sadržaji koji stvaraju prostor međusobnog kontakta nisu loša stvar, iako treba postaviti pitanje tko su akteri koji ih provode i s kojim stavovima i oni sami ulaze u takve procese, jer mogu stvoriti i štetu prema skupinama za koje navodno rade.

Koliko CMS i druge nevladine organizacije mogu učiniti?

Organizacije koje se u Hrvatskoj bave migracijama, bile one sekularne ili vjerske, blisko surađuju i zagovaraju poboljšanje prava izbjeglica i drugih migrantskih skupina, svaka na svoj način. CMS preko deset godina okuplja Koordinaciju za integraciju, neformalnu mrežu s preko 20 organizacija iz Zagreba i ostalih dijelova Hrvatske u zajedničkom direktnom i zagovaračkom radu. Udruge su ključne za direktnu podršku ljudima, kao i za zagovaračke napore i pokušaje poboljšanja javnih politika, ali, nažalost, sve više svjedočimo državnom autsorsingu različitih vrsta podrške koje bi trebale pružati institucije države upravo prema preopterećenom i potplaćenom civilnom sektoru.

Rad s migrantskim zajednicama nije prepoznat kao dio državne odgovornosti niti za to trenutno postoji politička volja. Smatram da se ta odgovornost za unapređenje položaja migrantskih skupina treba prebaciti što više na regionalnu i posebice na lokalnu razinu, jer upravo ona može najbolje procijeniti što je potrebno svim građanima nekog kvarta ili grada, kako onima koji u njima oduvijek žive, tako i onima koji su u njih migrirali.

I na kraju, gdje su u toj priči žene? Uglavnom se govori o radnicima i migrantima, a malo kada o radnicama i migrantkinjama.

U Hrvatskoj, a i u Europi, vidimo političku i medijsku fiksaciju na muškarce koji migriraju, posebice unutar izbjegličke populacije, iako prisilno migriraju i žene, u globalnim statistikama otprilike u sličnim brojkama. Ciljano se fokusira samo na muškarce, a zanemaruje žene, kako bi se diskurs o migrantima što više bazirao na konstruiranju prijetnje koju donose muškarci, koji su pritom prikazani kao necivilizirani, prijetnja našim ženama i naprednom i ravnopravnom načinu života. Ako se žene i spominje, često ih se dodatno viktimizira ili predstavlja pasivnim žrtvama svojih sudbina i muškaraca oko njih.

U kontekstu radnih migracija, naravno da u Hrvatsku migriraju i žene, koje sve više preuzimaju poslove uslužnog sektora i sektora skrbi, čime pratimo trendove nekih drugih zemalja Europe. To možemo usporediti npr. sa ženama iz Istre koje godinama migriraju u Italiju kako bi radile u sektoru brige za starije. Migrantkinje se u Hrvatskoj suočavaju sa svim barijerama s kojima se suočavaju muškarci, a njihov spol samo je dodatni faktor ranjivosti i duple diskriminacije: u većoj su opasnosti od seksualne eksploatacije i nasilja od npr. poslodavaca, žene izbjeglice koje nose hidžab u opasnosti su od islamofobnog nasilja na ulicama i sl. Susreću se i s poteškoćama u ostvarivanju različitih prava zajedno s ostalim ženama u Hrvatskoj, npr. u pristupu reproduktivnim pravima ili zaštiti od rodno uvjetovanog nasilja.