Nicole Vögele nezavisna je redateljica i novinarka bazirana u Zürichu i Berlinu. Veći dio svoje novinarske karijere provela je izvještavajući za Švicarsku radioteleviziju (SRF). Njezin novi dokumentarni film "Krajolik i bijes" bit će prikazan na ZagrebDoxu 4. i 5. aprila. Riječ je o filmskom eseju snimljenom u Ravnicama, na području bosansko-hrvatske granice u blizini Velike Kladuše, koji istražuje pitanja nasilja i granica, ali i svakodnevnog života i solidarnosti.
Godine 2018. posjetili ste Sarajevo i igrom slučaja svjedočili problemima s kojima su se izbjeglice i migranti ondje susretali. Nakon toga ste počeli snimati nasilje na granici kao novinarka za SRF. Kako se sve to u početku odigralo?
Bila sam u posjeti prijateljima u Sarajevu tijekom zime 2018. i početkom 2019. godine. Oni su vodili malu nevladinu organizaciju i pomagali su odjećom i hranom ljude koji su zaglavili u Sarajevu. Bila je to oštra zima, hladna i snježna. Upoznala sam ljude koji su se vratili s granica i pričali nam strašne priče. Nisu to bile samo priče, ponekad su ljudi dolazili slomljenih nogu. Jednom sam momku pomogla da ode u bolnicu jer je imao frakturu lubanje. Bio je potpuno pretučen, bez zuba. Novinarka sam 20 godina. Svjedočeći svemu tome, u jednom sam trenutku shvatila – imam svoje zanimanje, ono je moj alat. Pa zašto sjedim u Sarajevu? Možda trebam otići u šumu i učiniti nešto. Već je i tada bilo dobrih radova u pogledu dokumentiranja graničnog nasilja, koje su objavili aktivisti povezani s Border Violence Monitoring Network. No osnovni novinarski dokazi još su nedostajali. I tako mi se činilo važnim snimiti pushbackove, ilegalna protjerivanja, biti u mogućnosti prikazati to na novinarski način.
Uspjeli ste kamerom dokumentirati ilegalna protjerivanja i nasilje hrvatske policije. Kako je izgledao taj proces?
U početku sam mislila da samo moram doznati gdje se to događa, otići na lokaciju, sakriti se iza stabla, snimiti i onda to objaviti na televiziji. Vrlo brzo smo svi u timu shvatili da to ne ide tek tako i da će zadatak biti prilično zahtjevan. Stvarnost je pomalo kao igra mačke i miša na tim graničnim područjima. Pripadnici hrvatske policije definitivno pokušavaju dokučiti promatra li ih netko u trenutku dok provode pushbackove i očito pokušavaju vršiti protjerivanja noću ili u područjima gdje gotovo nitko ne živi. Jasno je da je to nešto što pokušavaju sakriti od očiju javnosti. Morala sam ostati tri tjedna iza stabla kako bih dobila prve snimke. U jednom trenutku mislim da sam poznavala svaku lokaciju pushbackova na području Velike Kladuše.
Dok ste u sklopu novinarskog zadatke snimali prve krupne kadrove hrvatska policije koja tuče migrante, jeste li već imali planove za "Krajolik i bijes", jeste li bili u procesu intencionalnog snimanja materijala i za dokumentarac?
Da, mislim da sam te iste godine, 2021., odlučila raditi i na filmu. Snimili smo puno drugih videa i provela sam mjesece u šumi. Snimali smo lovačkim kamerama, termo kamerama i dronovima. Pokušali smo sve da konačno dobijemo snimku na kojoj maskirana interventna policija doista tuče ljude, jer toga još nije bilo kao dokaza o graničnom nasilju. Tijekom tog perioda upoznala sam jako puno ljudi i naslušala se različitih priča. Shvatila sam da lokalni lovci i poljoprivrednici znaju svako brdo, za svaki mali jarak ili zavoj u kraju imaju svoj naziv. Dolazim iz ruralne Švicarske, ali kod nas toga nema. Shvatila sam da se uglavnom radi o muškarcima koji su bili u ratu. Bilo im je ključno da svaki dio krajolika ima ime. Mnogi od tih ljudi bili su mi od velike pomoći u snalaženju po graničnom području. Njihova veza sa zemljom ima tešku povijest, a sada se opet teške stvari događaju na istim mjestima. To je nešto za što nema mjesta u klasičnoj reportaži. Znate, reportaža je u stilu – ovo se događa, ovo je negativac, ovo je dobar tip, ovo je slovo zakona. A sve ono između, za to nema prostora ni vremena. Iako godinama radim novinarski na graničnom području, ipak sam imala dileme, pitala sam se tko sam ja kao Švicarka da napravim veći film, nešto više od samog novinarskog istraživanja u Bosni. To nije moj jezik. To nije moja zemlja. Na kraju sam se ipak odlučila na snimanje filma jer se prema tome odnosim kao prema arhiviranju vrlo specifičnog vremena na ovoj planeti.
Godinama nisam radila film, jer sam prvo trebala obaviti svoj novinarski posao, pokazati nezakonitosti koje se događaju. Bilo mi je vrlo važno napraviti domaću zadaću, pružiti dokaze potrebne za pokretanje slučaja u Strasbourgu, jasno pokazati da je cijela Europska unija povezana s ovim nasiljem
Film i politička odgovornost
Film je spor, promatrački. Gledatelj je uronjen u krajolik, vrijeme, promjenu godišnjih doba. Zašto ste se odlučili za takav pristup, kojim ste se prioritetima vodili pri koncipiranju filma?
Djelomično je stil filma naprosto rezultat moje prakse kao filmašice. Imam dva života, istraživačko-novinarski i redateljski. Kao redateljica, ja sam eksperimentalno umjetnički nastrojena. Nije da sam ponosna na to ili da mislim da je to najbolja stvar ikad, nego je jedini način na koji znam ispričati priču. Kako je jedan švicarski umjetnik jednom rekao – što je zemlja koju mogu baciti u zrak? Što je moj mali talent? Što se mene tiče, otkrila sam da sam dobra u promatranju i da imam puno strpljenja. Volim sjediti s nelagodom, vidjeti što to čini tijelu, duši, umu. Razmišljam i o političkoj odgovornosti. Zato godinama nisam radila film, jer sam prvo trebala obaviti svoj novinarski posao, pokazati nezakonitosti koje se događaju. Kao, treba li nam stvarno prije svega umjetnost o nečem ilegalnom što se događa upravo sada? Za mene je bilo vrlo važno napraviti domaću zadaću, pružiti dokaze potrebne za pokretanje slučaja u Strasbourgu, jasno pokazati da postoji veza s Bruxellesom, da je cijela Europska unija povezana s ovim nasiljem. Kada sam imala osjećaj da sam napravila domaću zadaću kao novinarka, moja mekša, suptilnija filmska strana mogla je zasjesti s ovom temom.
Gledajući film, pao mi je na pamet stih iz pjesme "Santa leda" Semezdina Mehmedinovića, koji kaže da "umoran putnik svijet doživljava najviše preko očiju i stopala". Krajolik je u filmu grandiozan, na momente zamagljen, teško je uočiti što sve krije, tko se njime kreće. Postoji jasan osjećaj umora u permanentnom kretanju pješice tim ispruženim krajolicima, u kojima migrantima trnu stopala. Zvuk je u filmu najprisutniji, najbliži gledatelju. Gotovo nasilan, kakav zvuk obično biva kada je osoba u stanju hiperobazrivosti. Zašto toliki naglasak na zvuku?
Svi moji filmovi su vrlo senzibilizirani za zvuk. To dijelom proizlazi i iz činjenice da snimamo na Super-16 formatu, na pravom filmu. Ne možemo snimati cijelo vrijeme i ograničeni smo u onome što možemo staviti u slike. To stavlja veliku pozornost na zvuk. Također postoji vrlo jasna odluka s moje strane da ne želim imati intervjue i ne želim imati glas naratora u filmu. Dakle, cijela zvučna kulisa, zvučna atmosfera, mjesto je gdje dajem malo smjernica, gdje dajem blizinu. Posebno je tome tako s ovim filmom, budući da sam tri godine provela u šumi pokušavajući snimiti hrvatsku policiju – i ja i cijela ekipa postali smo vrlo svjesni zvukova. Čuješ sve: dronove, hrvatsku policiju, pčele, ptice, motore, tinejdžere koji galame u polju, pse i ovce kako luduju u noći. U fazi montaže shvatila sam da sam jako puno naučila o tim graničnim ritmovima.
Vrlo je transparentno da film ne pokušava nametnuti nikakav veliki narativni luk, već ostavlja prostor da se kontemplacija razgrana u različitim smjerovima.
Dajem prostora onima koji gledaju film da u njega pohrane vlastita iskustva, misli i osjećaje. U novinarstvu, ako pričam priču, želim biti vrlo jasna s onim što želim reći. U filmu želim ponuditi prostor za sve gledatelje, jer svi smo mi opterećeni poviješću sebe, svojih predaka, svoje kulture. Ali ima i toliko stvari koje nas sve povezuju. To je valjda razlog zašto volim široke kadrove u filmovima. Usporavaju tempo. Ljudima ponekad zna biti jednolično, dosadno dok gledaju moje filmove, svjesna sam toga. Ali to je i zato što neki gledatelji u ovom trenutku možda nisu spremni suočiti se sa svojim pitanjima, dubljim unutarnjim dilemama. Za mene je "Krajolik i bijes" film o tim pitanjima. Na primjer, o pitanju – što je granica, što granica znači.
Bilo je i mnogo solidarnih djela koja nisam uspjela snimiti – primjerice, mještani su toliko puta donosili hranu migrantima u tu školu. I smiješno je jer kao filmašica i novinarka uvijek nastojiš uhvatiti te "velike momente", ali mnogo je više nijansi u solidarnosti i ljudskim odnosima
Dualnost užasa i svakodnevice
Kroz čitav film postoje kontrapunkti stvarnosti ljudi koji se kreću istim krajolikom. Tu su bajkeri, biciklisti egzibicionisti koji se kreću slobodno i s namjerom zabave i istraživanja, a u isto vrijeme i na istom mjestu i migranti koji se kreću iz čiste nužde i preživljavanja i susreću se s teškim preprekama na putu. Koliko je namjerno bilo snimanje tih kontrapunkata?
Sviđa mi se što ste to istaknuli, jer mislim da je to ono što je za mene srž filma. Osim što dajem prostora gledateljima da naširoko razmišljaju o određenim temama, ovakve filmove snimam kako bih se pokušala uhvatiti u koštac sa surovim apsurdom života. Možete otvoriti Instagram i vidjeti vrlo šokantnu sliku iz Gaze, zatim skrolati dalje i onda se pojavi neka lijepa žena koja gola radi jogu. Kako se nositi s tim u svom mozgu? Ali tako je uvijek u životu, teškoće i ljepota – sve se to događa svugdje, u isto vrijeme. Vratiš se u selo pojesti nešto nakon snimanja pushbacka, a tu su ljudi koji slave nečiji rođendan ili je prvi dan škole i svi nose lijepe haljine. Ljudsko je biće stalno izloženo dualnosti stvari, sinkronicitetu svega. Dakle, bilo mi je važno snimiti lokalce kako se motaju ispred dućana, razgovaraju o planovima za vikend, a nasuprot njih su migranti koji se nakon pushbacka pokušavaju orijentirati i krenuti dalje. Ili grupu migranata koji za sunčanog dana izlaze iz šume, hodaju s djecom koja plaču jer se boje mina. U istom trenutku kraj njih prolazi traktor koji nosi drva, i ljudi u njemu gledaju migrante u prolazu, čak se i pozdravljaju.
U filmu je očita neprisutnost institucija i službenih nevladinih organizacija. Sve se svodi na lokalnu zajednicu i migrante. Za mene je ovo i film o solidarnosti i vremenu koje je često potrebno da se ona izgradi. Nema velikih "spasilačkih misija", gledatelji su orijentirani na "uobičajene" svakodnevne prakse, upornost i trud koji je potreban za stvaranje i održavanje odnosa s drugim ljudima?
Htjela sam gledateljima dati takav osjećaj – zamislite da živite u svom malom gradu, cijepate drva, dovodite djecu u školu i svaki dan, dok sve to radite, nailazite na pretučene migrante. A ljudi ste, imate srce. Što vam to čini? Nije samo nepravedno ono što radimo migrantima, već je nepravedno i to što činimo ljudima koji žive u pograničnom području, jer oni su ti koji moraju živjeti s brutalnom realnošću naše politike. Provela sam dosta vremena u Velikoj Kladuši i Bihaću, gdje su nevladine organizacije imale svoje urede i vozale se uokolo u svojim lijepim autima, ali čim odete malo dalje, dalje od gradova, nema nikoga. Čitava strategija i jest migrante skloniti što dalje od vidnog polja. Tako je ovo područje na kojem sam snimala, Ravnice, od 2020. do 2022. postalo žarište pushbackova. Ponekad je iz šume izlazilo i po 50 ljudi dnevno, a dosta ih je bilo i ozlijeđenih. Zamislite da vam noću ljudi kucaju na vrata s nogama potpuno izgriženim od policijskih pasa, a vi ste ostavljeni sami da se nosite s tim cijelo vrijeme. Snimanje i fokusiranje na ovo malo područje tijekom cijele godine i svih godišnjih doba možda nas približava i razumijevanju što to znači za lokalno stanovništvo koje tamo živi.
Također vidimo i kako lokalci razumiju migrante i kako se to razumijevanje razvija s vremenom?
Ponekad migranti spavaju u napuštenim kućama, ili u štalama, sa životinjama. Kako svi ljudi na tim prostorima imaju jaka sjećanja na rat, kazivali su – kad sam bio u ratu, i ja sam krao jabuke, skrivao sam se po šumi, isto nisam znao gdje ću spavati. Lokalci su odlučili otvoriti staru mjesnu školu i dati je migrantima na korištenje, da se u njoj sklone. Bilo je i mnogo solidarnih djela koja nisam uspjela snimiti – primjerice, mještani su toliko puta donosili hranu migrantima u tu školu. I smiješno je jer kao filmašica i novinarka uvijek nastojiš uhvatiti te "velike momente", ali mnogo je više nijansi u solidarnosti i ljudskim odnosima. Kao scena telefonskog razgovora u filmu, kada jedan lokalac zove migrantsku obitelj koja je sada u Velikoj Britaniji, i samo pričaju kako su i što ima novo. Taj telefonski poziv nije izrežiran, zaista su i dalje u kontaktu. Ta mekoća i dosljednost također je ono što njeguje život i ljudsku povezanost, a to se često zanemaruje.
