U svom radnom prostoru u Dvorničićevoj, Alfi Kabiljo središnje je mjesto posvetio klaviru i notama. Teško je bilo odrediti na što je u danom trenutku fokusiran, jer su se papiri s projektima i melodijama znali pomiješati, a on bi ipak vješto balansirao između njih nekoliko i točno znao gdje se što nalazi i tko će od izvođača uskoro navratiti na probu. Nekad bi te probe zabilježio i na snimkama, poput uvježbavanja Radojke Šverko i inih domaćih zvijezda, koje bi pak otkrile lakoću i blagost u komunikaciji kompozitora čija je veličina opusa i najveće profesionalce mogla zastrašiti, prije toga dakako i impresionirati.
Broj tih uspješnih suradnji i djela s potpisom Alfija Kabilja, kada bi se popisali, stvorili bi, kako kaže Siniša Vuković u Slobodnoj, "kancelarijsku prepisivačinu enciklopedija i leksikona" koja bi mogla popuniti gotovo svaki prostor namijenjen sjećanju na Kabilja. Važnije je, međutim, istaknuti ona posebna mjesta karijere čovjeka koji je do zadnjih mjeseci i ulaska u deveto desetljeće života gajio hedonistički ustrajnu ljubav prema življenju i radu, s energijom koja je fascinirala i one dvostruko mlađe od njega.
Soba s klavirom, u kojoj je bilo mjesta i za japanske čajne rituale i degustacije najfinijih domaćih vina, koje je Kabiljo, kako kažu istarske zgode u vinarijama i podrumima, birao ne u bocama nego odmah u kašetama, nije ugostila samo zvijezde poput Radojke Šverko, koja svom kompozitoru doslovno može zahvaliti cijelu karijeru, ili Tereze Kesovije i Beti Jurković, čijeg se jezika i smisla za šalu plašio i sam Tito, nego i mlade, nadolazeće snage s kojima je Kabiljo obožavao raditi, pratiti ih u razvoju i pomagati im pjesmama skrojenima samo za njih. Takav je primjer bio i Martin Kosovec, natjecatelj show-programa The Voice, čiji je vokal i izvedba bila nevjerojatna reminiscencija na zlatno doba domaćih festivala, gdje je Kabiljo već odavno izgradio autoritet.
Rodio se u Zagrebu 1935. godine kao Alfons Kabiljo u obitelji sefardskih Židova i to će ga u vrijeme zločinačke NDH gotovo koštati glave. Kao dječak je tri puta završio u ustaškom zatvoru, u obiteljsku kuću su im upadali vojnici NDH i pljačkali, a veći dio preostale obitelji završio je u logorima, gdje su i ubijeni
Naravno da je za talentiranog mladića odmah napisao dvije skladbe i bio istinski oduševljen, što je radio i s vokalistima u kazalištima koja su izvodila njegove mjuzikle, kojih je, kaže i onodobni tisak, "bio neprikosnoveni kralj". Ali kralj hrvatskog i jugoslavenskog mjuzikla nije imao aristokratski odmak od scene, nije mu bilo bitno je li netko etabliran ili nije i dolazi li iz moćne diskografske mašinerije. Kad bi opazio talent, slijedila bi ona njegova čuvena rečenica: "Ma kakav fenomenalan glas!"
Posebna naklonost mladim glazbenicima i radu s onima koji tek dolaze, moguće je dio i Kabiljove osobnosti i spleta događaja koji su formirali njegov svjetonazor. Rodio se u Zagrebu 1935. godine kao Alfons Kabiljo u obitelji sefardskih Židova i to će ga u vrijeme zločinačke NDH gotovo koštati glave. Uz vlastitu hrabrost, bijeg u svijet glazbe i ploča s klasikom, zahvaljujući snalažljivosti oca Ašera i majke Rahele, koji su 1918. iz Sarajeva doselili u Zagreb, čak je i za vrijeme Drugog svjetskog rata odlazio u kino. Kao dječak je tri puta završio u ustaškom zatvoru, u obiteljsku kuću su im upadali vojnici NDH i pljačkali, a veći dio preostale obitelji završio je u logorima, gdje su i ubijeni.
U životnoj ispovijesti za Večernji list 2021. godine kazao je: "Osamdeset posto moje obitelji je ubijeno u Jasenovcu, Jadovnu, Staroj Gradiški, Loborgradu, naravno i mala djeca. Moji su stričevi bili glavni organizatori famoznog bijega, od kojih je samo jedan ostao živ." Kabiljo nije krio razočaranje porastom povijesnog revizionizma u Hrvatskoj i često je upozoravao da je takvo što velika sramota za državu. Političkim strankama znao je i zabraniti korištenje vlastitih pjesama u predizborne svrhe jer je smatrao da ljubav prema vlastitoj zemlji ne pripada niti jednoj političkoj opciji.
Mnogi će Kabilja pamtiti i po činjenici da se u njegovom opusu nalaze i neke od najboljih kompozicija i novih aranžmana starih partizanskih i revolucionarnih pjesama. Album "Crveni makovi" (Jugoton, 1976.) s instrumentalnim verzijama pjesama poput "Konjuh planinom" i "Budi se istok i zapad" dio je vlastite ostavštine koje se Kabiljo nikad nije odrekao. Baš suprotno, uvijek je na nju ostao ponosan, odupirući se tako trendu s početka 1990-ih u kojemu su neki popularni glazbenici naprosto izbrisali taj dio svojih glazbenih karijera, dok su preostale naklade takvih izdanja iz "bivšeg režima" bacane u smeće. Dio preživjelih ploča pokazan je na izložbi "Utilitarni dizajn raspjevanog socijalizma" u Hrvatskom dizajnerskom društvu 2020. godine, kojom je Kabiljo bio oduševljen, jer su se u tom postavu našla djela nekih od najvećih glazbenika, od Dubravka Detonija, do Kornelija Kovača, Zlatka Tanodija i dakako, njega.
Ono što je nekoliko mjeseci prije svog odlaska radio bila je intenzivna priprema soundtracka serije "Nepokoreni grad" (1981.), velikog i kultnog serijala posvećenog borbi ilegalnog Zagreba protiv ustaša i njemačkih okupatora, nastalog kao odgovor Televizije Zagreb na seriju "Otpisani". Redefinirajući u toj glazbenoj partituri revolucionarnu glazbu, ponudio je i moguće alternative za "Tvoju zemlju" Vice Vukova kao najcitiraniju patriotsku pjesmu, i to u songovima Drage Mlinarca za koje je skladao glazbu na tekstove Bertolta Brechta. "Zaista živim u mračno doba" na vinilu Kabiljo nije uspio dočekati, a da jest opet aktualan, moglo bi se iščitati iz uvodnih riječi in memoriama Siniše Škarice, najvećeg od svih Jugotonovih urednika: "Richard Chamberlain, Marinko Colnago, Val Kilmer, Alfi Kabiljo… sve brže, učestalije odlaze poznata nam lica. Nestaje li to svijet kakvog smo poznavali? Istodobno gledamo Otvoreno, 200,000, 300,000, pola milijuna, Marko Perković Thompson i stotine tisuća novih mladih." Pita se Škarica: "Rađali se to Vrli novi svijet?"
Bez obzira na sav mrak koji uvijek čeka iz prikrajka i na život "bogat zanimljivim događajima" u smislu kineske izreke, Alfi Kabiljo, istaknut će Milan Majerović Stilinović iz ZAMP-a, "nikad nije stvarao osvetničku glazbu" niti je imao trunke gorčine u sebi. Veselje prema životu i jedini strah, kako će sam reći, od 3-P, iliti "pogroma, potresa i pandemija", obuzdao je vječnim melodijama i stotinama kompozicija, radom na preko pedesetak filmova, stotinjak serija, brojnim hit-mjuziklima, ali i vječnom radoznalošću koja je rezultirala eksperimentiranjem s novim i nadolazećim, posebice u glazbi.
S plesnim sastavima prve korake već ima kao 16-godišnjak, a paralelno s gimnazijom završio je muzičku školu Vatroslava Lisinskog. Diplomirao je arhitekturu, no posvetio se glazbi, koju je odbio studirati u Zagrebu zbog danas komičnog straha od "opakog profesora" Natka Devčića. Umjesto Devčićevog "ribanja", odabrao je još prije privatnu glazbenu školu skladatelja i pedagoga Rudolfa Matza, a kompoziciju je usavršavao u Parizu. Moguće i zbog takvog pristupa neformalnijem obrazovanju, Kabiljov životopis prepun je ikonoklastičkih okušavanja koja se teško probijaju do službenih tekstova o njemu.
Tako je balet "Kentaur XII" iz 1979. godine, praizveden u HNK-u Zagreb uz nastup mlade Almire Osmanović i Irene Pasarić, donio upotrebu elektronike i sintesajzera uz veliki orkestar, a još koju godinu prije, Alfi postaje pionir domaće library music scene koja je danas kolekcionarima ploča veliki izazov jer se radi o specijaliziranim izdanjima velikih kuća poput Sonotona, u kojoj su se našla tek rijetka domaća imena i koja nikad nisu bila u slobodnoj prodaji. Glazba za brojne reklame i TV, zatim primijenjena glazba za sportove poput klizanja i aerobika, te sklonost oprobavanju u žanrovima poput disca, dancefloor jazza, ali i eksperimentalne elektronike, našla je plodno tlo u Alfijevoj ljubavi prema filmu, gdje za redatelje poput Lordana Zafranovića, Vatroslava Mimice i Vanče Kljakovića uspijeva spojiti i novo i staro, poznato i nepoznato.
Manje je znano da su neki redatelji njegove mračnije i eksperimentalnije teme odbijali, no profesionalnost mu je bila važnija od svega i u radu sa drugima nikad nije bilo nerazumijevanja. Filmska glazba omogućit će mu, čak i više od pobjeda na internacionalnim festivalima pop-glazbe, odlazak u inozemstvo i rad s velikim orkestrima, rad sa zvijezdama poput Sharon Stone ili dirigiranje najvećim britanskim orkestrom, pa čak i posjet Hollywoodu. Opet je odlučio vratiti se u rodni Zagreb, ljetovati u Poreču i raditi svojim ritmom sve do kraja. Bez jednog dana formalnog radnog staža, kao slobodni umjetnik, Alfi Kabiljo jedan je od posljednjih doajena bivšeg vremena koje je svoje autore nagrađivalo i cijenilo, a on je uzvraćao još većim bogatstvom novih djela. Sa pozornice se povukao tiho, uz gromoglasan opus velikana: Vrli novi svijet počinje i dolazi neka drugačija "Jalta, Jalta".
