Davne 2001. godine pokraj Staroga placa u Splitu gimnazijalke su petkom navečer dolazile prije početka svirke, pronalazile najbolje mjesto i buljile u članove benda Peco Petej & The New Blues Power. Bila su to vremena kada je centar grada pripadao njegovim građanima, kada su šesnaestogodišnjakinje slušale bluz i kada su gitaristi svima bili tiha patnja. Nešto davnije, 1646. godine, jedne nedjelje, nakon mise, Valentino Bošković je pronašao tajni recept – kako napraviti svemirsku raketu s kojom se s bračke Vidove gore lansirao u svemir.

Ove dvije naoko nepovezane priče imaju puno toga zajedničkog – gitarista iz prve je Branko Dragičević, a Valentino, kojim je zaluđena cijela regija, plod je mašte Branka i bendovskog mu kolege Josipa Radića. Šesnaestogodišnjakinja s pogledom na bend sam ja. Dvadeset i tri godine kasnije, Dragičević i ja po prvi smo puta sjeli u kvartovski kafić i pretresli par života: od mladosti preko muzike, od El Shatta do morskog svijeta.

Branko Dragičević rođen je 1980. u Splitu. Muzičar je i (su)osnivač bendova Kundyak Mezhie, Summy i Bummy, Fog Frog Dog, Valentino Bošković i Gdinjko. Viši je znanstveni suradnik laboratorija za ihtiologiju i priobalni ribolov Instituta za oceanografiju i ribarstvo u Splitu.

Krenimo otpočetka – kada ste se počeli baviti muzikom, kako su izgledali prvi koraci?

Muzikom sam se krenuo baviti relativno kasno, sa sedamnaest godina, kada sam nagovorio roditelje da mi kupe gitaru. Ne dolazim iz muzičke obitelji, iako je baba imala dobar operni glas, a njoj je baš najviše smetalo kada sam doma vježbao jer nije mogla u miru gledati serije. Rodio sam se u kući sa setom dobrih, majčinih ploča – slušala je Hendrixa, Dylana, Neila Younga, što je imalo utjecaj na moj muzički ukus.

Početak sviranja vezan je za Bašku Vodu. S osamnaest godina krenuo sam svirati s prijateljem Tonijem Jurišićem na ljetnoj terasi. Početkom nultih nas par mulaca osnovalo je bend New Blues Power i zvali smo bubnjara Pecu Peteja da nam se pridruži. Tako smo krenuli svirati po Splitu i Dalmaciji. Nakon razilaženja s Pecom, osnovali smo bend Southbound u kojem mi bubnjar postaje prijatelj s kojim i dan danas sviram, Srđan Jeličić. U jednom smo se trenu, mislim 2004., odselili u Rude, malo mjesto pokraj Samobora, mislili smo da ćemo biti novi Allman Brothers Band, da ćemo živjeti od svirki, a skoro smo umrli od gladi (smijeh). Kada sam shvatio da ništa od muzike, vratio sam se u Split i završio fakultet. No i dalje mi je bilo važno nastaviti se baviti glazbom.

 

Draže mi je biti low-key

I tako dolazimo do pomalo kultnog benda Kundyak Mezhie.

Kundyak Mezhie je prvi bend s kojim nismo radili kavere, nego svoje stvari. Pjevao sam na engleskom jer mi je tad, u ranim dvadesetima, muzika na materinjem jeziku uglavnom išla na živce. U tim godinama si i malo pogubljen, ne znaš baš zašto radiš stvari koje radiš.

A što znači ime?

Ništa. Sve od te točke kada smo krenuli stvarati vlastite pjesme je naša interna zajebancija, bez ikakvih aspiracija, nama je bilo važno samo svirati i dobro se zabaviti. Sviranje nam dođe kao apaurin, način na koji guramo svakodnevicu.

Paralelno radite i solo projekt: kao Fog Frog Dog izdajete dva albuma, "Split" i "sdgvuigujheriptbnjieoang". YouTube komentarijat vas je prozvao splitskim Beckom.

Tražio sam neki svoj autorski glas, sâm sam sve i producirao, ali nisam se gnjavio ni sa kakvom promocijom. Iskreno, draže mi je biti low-key, to mi je i cilj, i uspjelo mi je osim s Valentinom Boškovićem, on je Josipu i meni malo pobjegao.

Pjesma za Predraga Lucića je uglavnom Josipova, njemu je diplomski rad bio vezan za Feral i bilo mu je jako bitno da nešto takvo stvorimo, a TBF je svemu dao svemirsku dimenziju

Valentinota čuvamo za kraj – novi bend Gdinjko izbacio je tri singla, zadnji nedavno, u kolovozu. Opet se vraćate muzici na hrvatskom, pardon bračkom. Gdinjko pjeva o prekomjernom izlovu ribe, o El Shattu i dovođenju vode u otočko misto.

Dok smo svirali kao Kundyak Mezhie bili smo mladi, fokus je bio samo na muzici, pisao sam tekstove na engleskom jer smo morali imati tekstove. Nismo htjeli da tekst bude banalan, ali nam nije bio ni toliko bitan. Gdinjko nastaje sasvim slučajno – ranije spomenuti Srki je prije pet-šest godina kupio staru kuću na Hvaru i zaljubio se u mjesto Gdinj. Počeo je pisati pjesme o Gdinju, sviruckali smo ih kao duo, još jedan rukavac naših suludih bendova s nejasnim imenima, Summy i Bummy (Srđan i Branko, jel) i tu se rodila ideja Gdinjka. Bili smo blizu četrdesetima, rekli smo jedan drugome ajmo se vratiti tradiciji i našoj Dalmaciji, što ćemo ganjati iluzije i pjevati na engleskom. Zajedno s našim suputnikom iz Kundyak Mezhieja, Marijanom Katićem, počeli smo svirati i pjevati o poskocima ispod broda, birali smo rudimentarne dalmatinske teme, ali obavijene zajebancijom. Što se tiče pjesme "Chile" u kojoj spominjemo El Shatt, nemamo mi osobne veze s El Shattom, nije se moja mater rodila tamo kao što pjesma kaže, ali to je tema koja je dosta važna za cijelu Dalmaciju. Ta pjesma na primjer nije zajebancija, nego posveta.

Nemoguće da nikada niste napisali nijednu ljubavnu pjesmu o prekidu?

Jesam, kako nisam, u sklopu projekta Fog Frog Dog, ali sam i tu pokušao napraviti odmak. Uvijek sam se trudio da ne budem u nekoj šabloni, da sviramo muziku koju ne možeš utrpati u ladicu, jedan koš, jer meni to nije interesantno. Ne bih mogao ni opisati kakvu muziku stvaramo, osim da je pomalo apsurdna. Ako me želiš staviti u koš, ma radije me baci u koš za škovace, nego u određeni muzički žanr.

Kada Gdinjku izlazi prvi album?

Nadam se iduće godine, zasad smo izbacili tri pjesme sa spotovima iz naše radinosti. Marijan je animator, radi 3D vizualizacije, pa je on napravio prva dva spota, za pjesme "Ča si ćapa" i "Chile", ali kako mu to oduzima puno vremena, za treći singl "U Gdinju je raj" ja sam doma snimao neki stari magnetofon. Većina muzičara uloži brdo para u produkciju i spot, ali mi se zabavljamo u cijelom procesu i sve radimo sami.

Branko Dragičević (Foto: Duška Boban)

Valentino je spoj svemira i zemlje

Umjetnici nerijetko bježe od ikakve političnosti i vole ponavljati da je umjetnost autonomna, često govore i da su apolitični. Ali svi mi u poslu biramo teme kojima se bavimo, a te teme nešto govore o nama: Gdinjko pjeva o El Shattu, Valentino se pozdravlja s Predragom Lucićem u pjesmi "Adio trafikonte". Smeta li vam kad se vaši stihovi analiziraju u političkom ključu?

Ne smeta, ne sprdamo se mi s temama o kojima pišemo, samo pišemo o njima na pomalo apsurdistički način i na tome je naglasak. Naravno da sam svjestan tema s kojima se bavimo, sama činjenica da baš njih biramo nešto znači, a kada pjesmu objaviš, znači da stojiš iza nje i njene poruke. Samo, te pjesme nisu produkt predumišljaja i dugog mozganja, nego internog procesa, opuštenosti i zezancije. Što se tiče pjesme za Predraga, to je uglavnom Josipova pjesma, njemu je diplomski rad bio vezan za Feral i bilo mu je jako bitno da nešto takvo stvorimo. Naravno da sam prihvatio da je snimimo, a TBF joj je dao dodatnu svemirsku dimenziju.

Poruku Valentina Boškovića zemljanima prenosite vi i Josip Radić. Kako ste se povezali i kako biste opisali vaš duo?

Josip i ja smo dosta drugačiji, on je sociolog i etnolog, ja sam biolog. Mislim da u Valentinotu Josip više donosi društveni kontekst, ipak je on humanista, a mene je uvijek zanimao svemir pa pridonosim svemirskim temama. Takav je i Valentino, spoj svemira i zemlje i mislim da je taj spoj nekako kliknuo. Josipa znam dugo, svirao je i s Kundacima puno prije nastanka Valentinota, nalazili smo se u našem prostoru na splitskim Bačvicama, čak smo zajedno svirali obrade Elvisa i Beatlesa u Trpnju. Jednom smo se tako našli u prostoru i bezveze počeli smišljati pjesmu o čovjeku koji je došao u Pučišća i pobio mještane mitraljezom, ja sam na kraju pjesme samo provalio: "Doša je Valentino Bošković!" Pjesmu nikada nismo izdali, a kada smo se našli idući put, Josip je uzeo akustičnu gitaru, ja sam pjevao prvo što mi je palo na pamet i tako je nastala pjesma "Roketomobil". Smiksao sam pjesmu, stavio je na YouTube i naše Facebook profile i ljudima se dosta svidjela. Uskoro smo otvorili Facebook stranicu Valentinotu, snimili drugu pjesmu i lajkovi i komentari su prerasli naše prijatelje i poznanike. Iskreno, ni sam ne znam objasniti kako se to točno dogodilo. Znam samo da smo tek nakon par godina platili po par dolara za promociju, ipak smo mi Bračani.

Na dnevnoj bazi primamo poruke, zovu nas da sviramo svugdje, dosta se ljudi javlja iz Beograda. Iskreno ne znam kako se to dogodilo, ali je lijepo. Komentari baš zrače peace and love atmosferom i to nam je jako drago

Valentino iza sebe ima tri studijska albuma, "VSSR", "Marsovsku listinu" i "Veliku prasku", koji su nastajali od 2014. do 2020., a ovo ste ljeto, nakon četiri godine pauze, objavili novi singl "Kruzer u Postira". U ime vaše prilično aktivne fan baze – zašto tolika pauza?

Živim u Splitu, a Josip u Zagrebu i oboje imamo poslove i familije. Teško je pronaći dovoljno vremena. Prvi smo album snimili dijelom u Splitu, a dijelom smo radili onlajn ping-pong Split – Zagreb. Za "Veliku prasku" smo uspjeli iskombinirati nekoliko dana, u dva navrata iznajmiti kuće od para koje smo dobili od autorskih prava, jedna je bila u Lici, druga u Gorskom kotaru. Jedna je bila s bazenom koji nismo koristili, druga bez bazena, i snimili smo cijeli album daleko od grada. I, eto, nakon četiri godine smo stigli izbaciti i novu stvar.

U spotovima za pjesme "Kruzer u Postira", "Prilog semantičkoj motivaciji toponima otoka Brača" i još ponegdje pojavljuju se snimke mora i Brača snimanog iz broda iz kolovoza 1992. godine. Ne mogu objasniti zašto, ali te VHS snimke mora su dirljive. Odakle snimke?

Dobar dio sam ja snimao, a ostalo otac i rođak s kojima sam išao na đite malim brodom. Taj rođak je Igor Kralj, odličan pjevač autohtone dalmatinske klapske glazbe. Ne vidim da bi danas svoju kćer vodio po jugu do Biševa u brodu od pet metara kojem je crkao motor, ali bilo nam je fenomenalno. Otac bi mi rekao: "Branko, uzmi kameru i snimi ovu stranu Brača, ja ću ti reć' koja je koja uvala pa ćeš ti to ponoviti u kameru!". Volim koristiti te stare snimke. Slične snimke ima i "Uspavanka za Valentinota" koja je objavljena u sklopu nizozemskog ESNS festivala 2021. godine.

Važno je ljudima pokazati da briga donosi rezultate te da možemo stvari okrenuti nabolje ako se potrudimo. Naravno, jedan od zadataka znanstvenika je upozoriti na negativne procese, ali i, kada je moguće, ponuditi rješenja

Pjevate na ponekad i Splićanima teško razumljivom bračkom dijalektu, a sluša vas cijela bivša Juga. Kaže jedan komentar: "Mešavina jednostavnosti, lakoće u izrazu i univerzalnosti u podtekstu, koju nam Valentino isporučuje, naprosto su fascinantni! Rođen sam i živim u Novom Sadu. Vojvođanin sam mentalitetom i osećanjem sveta. Više od pola teksta i ove pesme apsolutno ne razumem. A opet, imam osećaj da ta tri minuta druženja sa Valentinom uvek probude najlepše u meni."

Na dnevnoj bazi primamo poruke, zovu nas da sviramo svugdje, dosta se ljudi javlja iz Beograda. Iskreno ne znam kako se to dogodilo, ali je lijepo. Komentari baš zrače peace and love atmosferom i to nam je jako drago.

Na Facebook eventu koncerta Valentina Boškovića "Vozi son se roketon", koji će se održati na Valentinovo na Vidovoj gori 2046. godine, 4900 ljudi kliknulo je da dolazi, a njih još 3595 da je zainteresirano. Zašto moramo čekati još dvadeset i dvije godine na vašu prvu svirku?

Jer nam je prekomplicirano – vidimo se par puta godišnje, i Josip i ja sviramo hrpu instrumenata na albumima i trenutno nam je to potpuno neizvedivo organizirati iz logističkih razloga. A pinku smo i lijeni.

Stvorila se poprilična fama oko toga što ne nastupate.

A šta ćemo. 2046. godina je tu ne samo zbog 400. godišnjice Valentinotovog lansiranja u svemir, nego jer ćemo onda biti u penziji i imati vremena.

 

Nada nije ništa drugo nego optimizam

A sada nešto sasvim drugačije: zaposleni ste na Institutu za oceanografiju i ribarstvo u Splitu. Približite nam svoj posao, što radi jedan znanstvenik ihtiolog? Raste li porastom temperature mora interes javnosti za vaš rad?

Po struci sam morski biolog, a bavim se primarno ihtiologijom, što znači da proučavam ribe. Mislim da raste interes za morske teme, češće novinari zovu za izjave, na primjer u zadnje vrijeme vezano za vatrenjaču, invazivnu vrstu ribe o kojoj se ovo ljeto dosta pisalo. Prošle smo godine kolega Jakov Dulčić i ja izdali i priručnik na engleskom o novim vrstama riba i rakova u Jadranu, koji je namijenjen dijelu znanstvene zajednice koji se ne bavi primarno ovom temom. Situacija u moru se jako brzo mijenja – morski ekosustav jako je dinamičan i svaka godina je drugačija, ali brzina promjene uzrokovana klimatskim promjenama je sve veća. Svaka tema vezana za more zahtijeva jedan ovakav intervju: od uništavanja staništa, ugroženih vrsta, preko mikroplastike i otpada do utjecaja ribarstva, zagađenja, turizma... Pritisak na more od strane čovjeka je enorman, uostalom kao i na cijeli planet.

Branko Dragičević (Foto: Duška Boban)

Uredski dio znanstvenog rada i nepregledne tablice možemo zamisliti, ali kako izgleda jedan vaš teren?

Evo, na primjer – uskoro ćemo kolege i ja sjesti u auto, otići na ušće Neretve, baciti vrše i loviti plavog raka, invazivnu vrstu u Jadranu. Plavi rak je unesen u Sredozemno more četrdesetih godina prošlog stoljeća. Populacija mu je u Mediteranu eksplodirala zadnjih dvadesetak godina, a ušća rijeka su mu pogodna staništa. Kada se neka vrsta naseli, a nema predatora, to je formula za eksploziju – u morskom ekosustavu zapravo nije moguće raditi eradikaciju (osim u jako lokaliziranim slučajevima), ne možemo se invazivnih vrsta tek tako riješiti, jedini način je da se prilagodimo i da ih iskorištavamo te tako kontroliramo populaciju. Neki tereni su potpuno drugačijeg tipa, ronimo i bilježimo sastav ribljih populacija.

U moru zabrinjavajućih, ponekad se pojavi i neka lijepa vijest – primjerice, ovoga su ljeta u blizini Zadra viđeni sklatovi, iznimno ugroženi morski psi.

Jako su me obradovale snimke sklatova koje je snimio ribar Nikola Kosanović s kojim surađujem, a kašete s njegovog broda nalaze se na omotu albuma "VSSR". Sklatovima se također bavim te surađujem s kolegama u istraživanju i na podizanju svijesti o ugroženim vrstama. Važno je ljudima pokazati da briga donosi rezultate te da možemo stvari okrenuti nabolje ako se potrudimo. Naravno, jedan od zadataka znanstvenika je upozoriti na negativne procese, ali i, kada je moguće, ponuditi neka rješenja. Ne možemo živjeti bez optimizma i nade da rješenja postoje. No ta rješenja često traže odricanje ili dodatni napor. Primjerice, svako klimatsko rješenje zahtjeva neki vid odricanja na koji mnogi nisu spremni. Kako ćemo se nositi s posljedicama našeg djelovanja bit će pravi test civilizacijske zrelosti.

I za kraj, što jednom muzičaru i ihtiologu budi nadu? Osim, naravno, ideja da će Valentino s Marsa ipak pronaći put kući, na Brač.

Mislim da nada nije ništa drugo nego optimizam. Trudim se imati optimističan pogled na svijet, tj. sagledati stvari realistično, ali u nadi da će budućnost ipak biti bolja od onoga kakvom se trenutno čini. A tješi me i činjenica da koliko god mi negativno utjecali na životni prostor koji dijelimo s bezbroj drugih organizama, koliko god iscrpljivali ovaj tanki sloj biosfere u kojem postojimo, ipak apsolutno sve što mi ljudi možemo napraviti, bilo to pozitivno ili negativno, nema učinka dalje od ove naše atmosfere. I zato, dragi vanzemaljci, ne bojte se, na sigurnom ste.

 

Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma.