Marija Bajo (1989., Nova Bila, BiH) je muzičarka, izvedbena umjetnica te nastavnica klavira i plesne korepeticije koja živi i radi u Zagrebu. Muzičku akademiju završila je u Sarajevu, a master studije u Zagrebu.
Početkom septembra u Travniku je izvela multimedijalni performans "U inat tami", koji tematizira suočavanje s prošlošću i (ne)kulturu sjećanja na rat u Bosni i Hercegovini. Klavirske kompozicije, scenska igra i govor, fotografije i videoanimacije u njenom radu funkcionišu kao cjelina tematskog i stilskog jedinstva. Igra djevojčice s povezom na očima koja hvata leptira, "Oda radosti" kakvu je možda mogao da čuje gluhi Beethoven, bacanje bombona u publiku, recital "U ime Holokausta" scene su u njenoj monodrami koje prenose publici autentičan i vjerodostojan prikaz njenog ličnog sjećanja i politike pamćenja.
S Bajo smo razgovarali o suočavanju sa životnim vrijednostima, procesu individuacije, kritici kolektivnog zaborava i politike prividne indiferentnosti.
Kada i kako počinje vaše lično suočavanje s prošlošću?
Rekla bih da je počelo kada sam se 2014. godine preselila u Zagreb, nakon čega nisam više svakodnevno bila u Sarajevu, srednjoj Bosni ili drugim gradovima u kojima smo okruženi znakovima posljedica rata poput razrušenih građevina ili rupa od metaka i gelera na fasadama. Čovjeku se oko nažalost navikne pa ih s obzirom na brz tempo života prestane primjećivati. Po dolasku u Zagreb i po razgovorima s ljudima u prvih godinu dana počela sam se suočavati sa svojim malobrojnim sjećanjima iz rata. Imala sam sreću upoznati i kompozitora Josipa Magdića, s kojim sam razgovarala o Sarajevu pod opsadom i njegovoj muzici koja je tada nastala. Shvatila sam koliko je važno stvarati u trenutku, u sadašnjosti, ali prvo sam se trebala osvrnuti na svoju prošlost. Započela sam samu sebe propitivati, zašto imam tako malo konkretnih i vividnih sjećanja iz postratnog perioda, odnosno svog djetinjstva i tinejdžerstva.
Volim Bosnu i Hercegovinu i pritom znam da se ne mogu izjasniti kao Bosanka i Hercegovka, što u meni izaziva nezadovoljstvo, ali razlikujem svoje htijenje od trenutnih mogućnosti državnih uređenja na koje ne mogu utjecati
Mogu li se sjećanje i pamćenje rastaviti na proste faktore?
Smatram da se sve može rastaviti na proste, obične faktore. Sjećanje na mahanje kamionima UNPROFOR-a na kapiji obiteljske kuće radi slatkiša je čvrsto urezano u moje pamćenje. Te scene su mi bile radost godinama, a danas groteska koja me upozorava na to da pažljivije promatram lična iskustva i dešavanja oko sebe. Vjerujem u to da metoda analize, rastavljanja sjećanja i pamćenja na manje segmente može pomoći da se spozna dovoljno bitnog o nečemu što je prošlo kako bismo u sadašnjosti mogli bolje djelovati uz pomoć istinitih činjenica. Živjela sam u Sarajevu godinama, ali sam spoznala više tek kad sam ciljano otišla istraživati o Magdićevim "Sarajevskim ratnim razglednicama" i drugim mjestima stradanja. To se istraživanje o sjećanjima koja je Magdić muzički zapisao počelo prožimati s mojim pamćenjem njegovog zapisa i, dodatno, mojim vlastitim spoznajama koje potom publici sviram danas, kada je društvo izgubilo kompas za empatiju i odabire eskapizam u vidu različitih ekrana u svijetu interneta.
U kom stadiju vaša kritika kulture sjećanja i politike pamćenja izaziva akciju?
Mislim da ona izaziva akciju ako publika ostane do kraja na predstavi. Meni je bilo najbitnije sviranjem klavira i audiozapisima ljudima prikazati različita muzička razdoblja u jednoj multimedijalnoj cjelini kako bi iskusili širok dijapazon spoznaja. Smatram da izvedbena umjetnost publici prenosi određen sadržaj s ciljem da svatko pronađe svoj ugao posmatranja. Moja kritika kulture sjećanja i politike pamćenja propituje našu čestu kolektivnu šutnju. Nastojim izazvati ljude da si, za početak, prema svojem ličnom moralnom i etičkom osjećaju postave pitanje o tome zastupaju li mišljenje koje je proizašlo iz činjenica ili iz njima serviranog tuđeg narativa
Kada se i kako odlučujete za posjete mjestima stradanja i zatočenja u prethodnom ratu?
Vrlo često se to događa nakon što određen vremenski period istražujem neko mjesto, pa onda bez puno razmišljanja odem čim se pruži prilika. Zna se dogoditi da na neka mjesta stradanja odlazim s prijateljima kako bih istražila, fotografirala i uvjerila se da je to zaista ta lokacija, a potom taj dan vrijeme slučajno bude bajkovito pa zajedno sjednemo na ručak i druženje dok par stotina metara dalje promatram taj lokalitet. Nije li to opet groteska kojoj sam naučena odmalena?
Koje emocije te posjete izazivaju kod vas?
Iznenađenje, jer uglavnom nema obilježja, ali i tugu jer su zaobiđena pravila ratovanja i nastradali su nedužni. Osjetim i uznemirenost jer me drugi uvjeravaju da treba nastaviti dalje i zaboraviti. Emocije slične spomenutima uvijek budu premise za prkosnu konkluziju u kojoj se smirujem kako bih, umjesto da se naljutim, te emocije koristila za stvaralaštvo. U današnjem svijetu je prisutna odvojenost od vlastitih emocija. Razumijem da se to upražnjava radi svakodnevnog funkcioniranja u "mašini", ali trebali bismo promisliti o tome gdje podvlačimo granicu i zašto tako olako na dnevnoj bazi zaboravljamo na humanost.
Je li upravljanje tim mislima jedan od ključnih izazova lične politike pamćenja?
Naravno da jeste. Imala sam sreću učiti od vrhunskih pijanista da ne treba ignorirati misli dok sviram nego ih usmjeriti u muziku koju ću podijeliti s publikom. Što dublje zalazim u ličnu politiku pamćenja, to češće samoj sebi govorim da ne trebam biti selektivna. Treba sebi priznati svoje porijeklo i shvatiti lični identitet, ali s druge strane prihvatiti činjenice koje taj put shvaćanja sa sobom nosi.
Kako u tom slučaju uočiti misli koje se javljaju uz emocije i potom uspostaviti distinkciju?
Kada su emocije jake, po meni im se treba prepustiti unatoč tomu što su neugodne, a potom treba slušati misli u glavi. Volim Bosnu i Hercegovinu i pritom znam da se ne mogu izjasniti kao Bosanka i Hercegovka, što u meni izaziva nezadovoljstvo, ali razlikujem svoje htijenje od trenutnih mogućnosti državnih uređenja na koje ne mogu utjecati. Lična politika pamćenja onih koji su, poput mene, imali sreću da im nitko ne pogine, ne umre, ne bude ranjen tijekom rata i/ili bude ubijen zbog imena i prezimena, jest nešto što treba promatrati pažljivo kako ne bismo hodali u neznanju ili tuđem narativu.
