Meduzina glava u video performansu Lale Raščić, jedne od internacionalno najpriznatijih umjetnica s ovih područja, ponovno je sjedinjena s tijelom zloglasne mitske figure. Glavu prekriva bakreni štit koji, oblikovan poput plošne okrugle maske, priziva epizodu iz grčkog mitološkog repertoara u kojoj božica Atena, kao reprezentant božanskog/patrijarhalnog poretka, Meduzinu odrubljenu glavu stavlja na vlastiti štit, uplošnjujući inače kompleksan lik i postavljajući ju na razinu puke dekoracije. Povijesno, maska korijene vuče u liminalnim ritualima i praksama, u rubnom prostor-vremenu gdje uobičajene ukotvljene norme i vrijednosti ne vrijede, kada je sve moguće – od pogreba, preko karnevala, pa do teatra. Lala Raščić, koja u video radu "GORGO" sama utjelovljuje Gorgonu, dekonstruirano tijelo i oskvrnjenu, demoniziranu ličnost nanovo gradi pomoću oklopa i štita, koji atribuiraju integritet, zaštitu.
Serija radova temeljenih na Gorgoni, predstavljena na izložbi u zagrebačkoj Galeriji Nova, nastavak je umjetničina višegodišnjeg istraživanja spornih ženskih likova antičke kulture, među kojima su i Elektra i Arahna, te mogućim višeglasnim, pluralnim narativnim reinterpretacijama antičkih mitova. Istim strategijama reimaginacije mitova na kojima je stasala zapadna civilizacija bavile su se mnoge autorice – Margaret Atwood, Christa Wolf i Anne Carson neka su od najpoznatijih među njima – no Lala Raščić svoje konceptualno kompleksne i izvedbeno minuciozne radove nadopunjuje i dodatno zaogrće u slojeve neočekivanih referenci na lokalno nasljeđe. Revalorizacijom i repozicioniranjem lokalnih tradicijskih umijeća i folklora, posebno onih izraslih u kontekstu ženskih, nevidljivih povijesti, Raščić povijest čini živom, čini ju validnim i potentnim izvorom znanja koje svoje mjesto može i treba pronaći kako u sadašnjosti, tako i u budućnosti. Za video performans "GORGO", primjerice, korišteni su štit, maska, potkoljenice i drugi bakreni predmeti koje je izradila Nermina Beba Alić, jedina žena u Bosni koja se bavi kazandžijskim zanatom, inače tipično muškim umijećem. Upravo je taj metal, otkriven još u drevnom dobu koje je naposljetku svoj naziv i dobilo upravo prema njemu, tisućljećima upotrebljavan za izradu oružja, ali i kućanskih predmeta i posuđa. Simbolička rascijepljenost tog materijala na dva suprotna pola – na muško i žensko, na ratnika i domaćicu, oružje i ognjište, uzvišeno i nisko, pa čak i na smrt i na život – provlači se tako u ovoj izložbi kao konstanta. Međutim, autorica ta dva naizgled suprotna pola sabire i nanovo slaže u gusto značenjsko tkanje koje, baš poput njezine uskrsle, ponovno objedinjene Meduze, dokida stroge binarne podjele te nasilne, bolne, precizne rezove.
U kinetičkoj, multikanalnoj audio-video instalaciji "Počimalja" velike bakrene tepsije postavljene su na elektromotore koje kružne posude pokreću u pravilnim pokretima, upravo na način na koji su njima baratale žene kada bi u okrilju svog malog, ognjišnog mikrokozmosa tepsije koristile kao glazbeni instrument. Kao što je izrazito nasilnim činom dekapitacije u mitu o Meduzi nanovo potvrđen dominantni poredak, tako je u ovoj praksi zgusnut vjekovni tretman žena čija je svakodnevica određivana patrijarhalnim okvirima. Ženama je, naime, bilo zabranjeno javno pjevanje i muziciranje, stoga se tepsijanje može promatrati i kao sitna, ali snažna gesta otpora. Spajajući univerzalno poznati antički mit i marginalnu lokalnu folklornu praksu, postavljajući ih na isti nivo, u položaj međusobne ravnoteže, Raščić simbolički stvara prostor ravnopravnosti i emancipacije, pa se u njezinom postupku vraćanja integriteta Meduzinom razdjelovljenom tijelu otkriva važna poruka za rascijepljeno društvo današnjice.
